Ponekad primijetimo da smo često razdražljivi, ide to i nama samima na živce i ne možemo se prestati pitati zašto stalno nešto glumimo. Osjećamo se bespomoćno, bježimo pred istinom o sebi, zatvaramo se u strepnju i depresiju i sve češće eksplodiramo. Ljutimo se i srditi smo zbog najmanjeg razloga ne shvaćajući sami sebe, pritiješnjeni osjećajem silne nemoći. Promatramo kako raste u nama sve više ljutnja na nas same i teško razočarenje u odnosu na Boga. Može se u našemu srcu roditi i pitanje: zašto se ovo baš meni dogodilo? Valjda zato što nešto sa mnom nije u redu! Iz straha da nas drugi opet rane, udaljavamo se i zatvaramo u sebe. Ne osjećamo se dobro i ne vidimo izlazak iz situacije. Zašto se to događa?

Otvorimo u Svetom pismu Knjigu proroka Jone. Postoji uvriježeno mišljenje kako su proroci ljudi stabilni i besprijekorni u svakome smislu, i psihički i duhovno. To su ljudi koji znaju što žele i teže prema tome bez nepotrebnih konflikata sa samima sobom ili s Bogom. Međutim, Jona nam pokazuje sasvim drugačiju sliku. To je čovjek pun nutarnje ljutnje i pun nutarnjeg gnjeva. Zaustavimo se na trenutak nad ovom pripovijesti. Neka razmišljanje o njoj bude za nas ozdravljujuće. Ukoliko si u prilici, najbolje bi bilo pročitati ovu Knjigu u cijelosti, tim više što nije duga, a poznavanje cjeline omogućuje nam da lakše dođemo do cilja kojem težimo.

„Opet dođe Joni Gospodnja riječ: ‘Ustani, idi u Ninivu, veliki grad, i održi mu propovijed koju sam ti naložio!’ Jona ustade i ode u Ninivu po Gospodnjem naputku. Niniva je nekoć bio velik grad, tri dana hoda dug. Jona poče dakle obilaziti grad jedan dan hoda, i propovijedao je: ‘Još četrdeset dana i Niniva će propasti!’ Ninivljani povjerovaše Bogu, oglasiše post i obukoše se, veliki i mali, u pokorničke haljine. Vijest o tome doprije do kralja u Ninivi. Tada on usta sa svoga prijestolja, skine sa sebe svoj plašt, zamota se u pokorničku haljinu i sjede u pepeo. Onda dade oglasiti u Ninivi: ‘Zapovijed kralja i njegovih knezova: Ljudi i životinje, goveda i ovce ne smiju okusiti ništa. Ne smiju ići na pašnjake i na pojilište, nego se moraju – čovjek i stoka – pokriti haljinama žalosti! Neka se glasno zaziva Bog, i neka se svaki okani svojega zla puta i opakog djela svojih ruku! Možda se opet umilostivi Bog i odustane od svoga ljutoga gnjeva, tako da ipak ne izginemo?’ Kad Bog vidje njihova djela, da se naime okaniše svojega zla puta, sažali se Bog zbog nesreće kojom im je bio zaprijetio, i ne učini je.“ (Jon 3,1-10)

„To vrlo ozlovolji Jonu i on se razljuti. Ovako se on pomoli Gospodinu: ‘Ah, Gospodine, to je eto ono što sam mislio kad sam još bio u svojoj postojbini! Upravo sam zato htio prije pobjeći u Taršiš. Jer znao sam da si ti milosrdan i milostiv Bog, strpljiv i bogat milosrđem, i sažališ se zbog nesreće. A sad, Gospodine, uzmi ipak moj život od mene, jer je bolje za me da umrem nego da živim!’ Ali ga Gospodin samo upita: ‘Je li pravo od tebe da si tako zlovoljan?’ Tada iziđe Jona iz grada i sjede na istoku grada. Načini ondje sebi kolibu i sjedio je pod njom u sjeni da vidi što će se dogoditi gradu. I Bog, Gospodin, dade te se izvi bršljan koji uzraste nad Jonom, da njegovoj glavi pruži sjenu i da ga izliječi od njegove zlovolje. Jona se bršljanu veoma radovao. A kad je sljedećeg dana osvanula zora, dade Bog te crv podgrize bršljan, tako da je usahnuo. Kad je bilo ogranulo sunce, poslao Bog vruć istočni vjetar. I sunce zapeče Joni u glavu, tako da ga je ostavila sva snaga. Tada je sebi poželio smrt i rekao: ‘Bolje je za me da umrem nego da živim!’

A Bog upita Jonu: ‘Je li pravo od tebe da si zbog bršljana tako zlovoljan?’ On odgovori: ‘Jest, upravo sam zlovoljan do smrti!’ Gospodin odvrati: ‘Tebi je žao bršljana, premda se nisi trudio za nj i nisi ga odgojio. U jednoj se noći izvio i u jednoj je noći propao. A meni da ne bude žao Ninive, velikoga grada, u kojem stanuje više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne mogu razlikovati desno od lijevoga, a usto još i mnogo životinja?’“ (Jon 4,1-11).

Jona se udaljava od Ninivljana jer ne osjeća prema njima ništa osim ljutnje. No, ipak ne može pobjeći jer kamo god se uputi oko njega se sve „uzburka“. Mučilo ga je i nije mu dalo mira što je Bog tako grešne ljude želio obdariti svojim milosrđem. Odakle u njemu toliko ljutnje na bezbožne Ninivljane? Je li ova ljutnja imala uzrok u tome što su ga podsjećali na kita u čijoj je utrobi bio tri dana? A veliki grad bio je kao velika riba – progutao ga je, kao i kit, također na tri dana. Potonuće na dno i boravak u kitovoj utrobi nije mogao niti zamisliti, a još manje se u sebi s time složiti. Jona je eksplodirao ljutnjom na Ninivljane i na Boga. Ljutnja jasno nagoviješta da je bježao pred savješću. Jonin bijes na svjetlo dana izvlači tek maleni crvić. Kada nas nešto iznutra grize (kao „Jonin crvić“) i ne mirimo se s time, onda ne treba nikakvoga posebnog ni povoda, ni razloga da se naljutimo na sve i svakoga i da nam počinje smetati svaka sitnica. Crvić je grizao biljku, a Joninu dušu grizla je njegova vlastita ljutnja. Obično kažemo kada netko guši u sebi ljutnju i tugu da ga ona iznutra „grize“. Nešto slično spopalo je Jonu. Crva se nije vidjelo, ali smetnje su bile tu i veoma su ga žalostile. Osjetio je na svojoj koži što to znači kada uvene bršljan koji je bacao sjenu na njegovu glavu. Dovoljna je bila tako mala, sitna, nezgoda pa da eksplodira silnom ljutnjom i poželi umrijeti. Čini nam se to potpuno neracionalno i nerazumljivo. Kako se može poželjeti smrt samome sebi samo zbog toga što je uvenuo cvijet u vazi? Pa ipak, može, zato što tuga za uvenulim cvijetom oslobađa svu ljutnju i pomanjkanje volje za životom nakupljane godinama, kada je sve u nama konstantno venulo i ništa nije uspijevalo! Kada nekome ne ide u životu, ne uspijevaju mu odnosi s ljudima, osjeća se pregrijan i uvenuo, kao da su ga svi napustili i nema nikoga kome bi mogao povjeriti svoju tugu. Osjeća se samo kao alatka u rukama „slijepe sudbine“, ne razumije smisao života i cilj svoje životne misije i dovoljna je slika uvelog cvijetka da smrtno zakuka nad svojim životom. Bog je ipak Joni to dopustio, ne da bi ga dokrajčio i uništio, nego zbog toga što je htio ISTINU kao neophodno mjesto za susret s čovjekom! Nije htio da Jona napravi u životu karijeru koju simbolizira put do Taršiša. Taj naziv ima značenje dragog kamena, skupocjeni krizolit i, simbolično tumačeno, sadrži u sebi ideju davanja svijetlog primjera, privlačenje pažnje na sebe, sjaja, bljeska, dobivanja na vrijednosti; biti kao dragulj, to znači biti vrijedan, dragocjen. Nije ga želio ni mučiti, što simbolizira ogromna riba koja je progutala Jonu i s kojom je potonuo na dno. Nije želio ni da se još više kompromitira, makar je misija ponovnog povratka u Ninivu morala svejedno izgledati kao kompromis. Kada je drugi put ipak Jona odlučio otići u taj grad, odmah nakon što ga je ispljunula morska grdosija, izgrižen želučanim sadržajem i probavnim sokovima, sigurno je morao izgledati katastrofalno. Bog također nije htio Jonu upotrijebiti kao puko sredstvo izvršenja misije u Ninivi jer onda bi se mogao steći dojam kao da prorok nastupa samo kao instrument, bez potrebe davanja svoga pristanka. Bog je htio da Jona izvuče iz sebe istinu i u istini svojih uvjerenja i osjećaja počne s Njim razgovarati.

Jedna mlada žena mi je pričala da je svaki put kada bi joj pobjegao autobus bila ljuta na Boga i optuživala Ga kako Ga nije briga za nju. Toga osjećaja se zapravo jako sramila i bojala jer je shvaćala njegovu iracionalnost. Nije ga ipak znala pokazati jer je bila naučena da uvijek bude draga i dobra djevojka. Naučila je da se ne smije nikada ljutiti a još manje to pokazivati prema van. Ljutnja se ipak pojavljivala i to „samo“ zbog toga što je njezin otac „otputovao“ u ranom djetinjstvu i nikada se više nije vratio. Nosila je u sebi ogromnu količinu žalosti što ju je ostavio, što mu nije bila važna. Nije znala u biti, na što se ljuti. No, otkako je u njezinom srcu mjesto oca zauzeo Bog, svaki put kada bi je netko napuštao, kada je ostajala sama ili kada bi joj pobjegao autobus – bila je ljuta na Boga. U školi je bila ljuta na Njega što joj nije dao sposobnosti da bude najbolja učenica i zbog toga je bila ljubomorna na svoju kolegicu iz klupe koja je bila odlikašica. Imala je puno zamjerki upućenih Bogu a zapravo je u sebi gušila ljutnju prema majci koja je od nje stalno tražila što bolje ocjene i da postane „genijalka“. Uspjeh kćeri trebao je biti kompenzacija za njezin neuspjeli brak. „Neuspjeli“ roditelj želio je imati makar satisfakciju kroz uspjehe u obrazovanju svoga djeteta. Majka nije bila zadovoljna s kćeri, kći nije bila zadovoljna sobom a nije mogla nositi sve to nezadovoljstvo na svojim leđima i zato se smrtno ljutila na Boga.

Jedan stariji muškarac žalio se kako ga silno iritiraju „promjene boja“ kod političara. Nije mogao podnijeti kada bi neki političar mijenjao stranku samo zato da dobije veću podršku i izvuče više koristi. Kada bi čuo takvo nešto, oblijevao ga je hladni znoj i žestoko je psovao. Nakon toga, kada bi emocije splasnule, bio je silno iznenađen svojom reakcijom i iskreno je žalio. Pokazalo se ipak da je zapravo bio ljut na nešto sasvim drugo. Nije se mogao pomiriti s odlaskom supruge koja ga je ostavila s dvoje djece i otišla s bogatijim muškarcem. Stranačka „prijevara“ odmah ga je podsjećala na prijevaru njegove supruge i zbog toga nije umio suzdržati ljutnju kada bi dopirale do njega takve vijesti.

U jedan ženski red dolazio je imati svetu misu jedan svećenik koji je bio alkoholičar. Tri časne sestre posebno su zbog toga trpjele. Konačno, kada više nisu znale kako mu pomoći i naći izlazak iz tako teške situacije, pobunile su se i počele tražiti od časne majke da traži promjenu dužnosti za toga bolesnog i usamljenog svećenika koji se trudio, koliko je samo mogao osloboditi se od te ovisnosti ali nije uvijek uspijevao. No, pokazalo se da su „pobunjenice“ imale nešto zajedničko: sve tri su imale očeve alkoholičare koji su ozbiljno zanemarivali svoje roditeljske obveze.

Tridesetogodišnja žena ispričala mi je kako je u ranoj mladosti željela postati redovnica ali majka joj to nije nikako dopuštala. Popustila je i ostala kod kuće, gušeći u sebi ljutnju i na samu sebe i na majku jer nije imala snage i nije znala kako joj se suprotstaviti. Nakon nekog vremena, primijetila je da prilično burno reagira i ljuti je kada vidi časne sestre i svećenike koji „rade stvari koje nisu bile povezane s njihovim pozivom“. Ta ljutnja trajala je sve dotle dok nije priznala pred Isusom da je u stvari ljuta sama na sebe, zbog toga što „nije na mjestu na kojemu je željela biti“.

Nakon ovih nekoliko primjera lakše će nam biti sagledati vlastite iritacije i razmisliti o njima. Živciramo se i iritirani smo neproporcionalno onome što je u određenome trenutku neposredan povod naše ljutnje. Događa se to uvijek kada je u nama nakupljen višak ljutnje iz prošlosti, kada u nama provru potisnute povrede. Ako tvoje eksplozije ljutnje imaju veliki emocionalni naboj, ne razumiješ ih (ljubomora, ljutnja, mrzovolja, mržnja, srditost, agresija) i ne možeš ih svladati niti nadići, ako je erupcija ljutnje neproporcionalno velika u odnosu na događaj koji ju je taj tren izazvao, ako nakon toga predbacuješ sebi i mrziš sebe zbog ovakve reakcije… to je tvoj duboko skriveni „crv“. Trebaš se otvoriti djelovanju Božje milosti koja će ti pomoći otkriti ono zbog čega si stvarno ljut. Pokušaj uspoređivati, povezivati i analizirati što te to najviše ljuti i uzrokuje kod tebe erupciju bijesa: vikanje, nečije kašnjenje, nečije alkoholiziranje, možda susret s bolje situiranom osobom s kojom imaš čest kontakt ili susret s nekim tko ima veće obrazovanje od tebe ili obrnuto, netko „primitivan“ (prema tvome mišljenju), netko lijep ili dobro obučen, netko tko se ponaša prirodno, nečija nespretnost, nesnalažljivost, bahatost a možda nježnost ili energija i dinamičnost, ili seksualne teme, spolnost, nečija zaljubljenost u tebe, kada te netko cijeni ili obrnuto, zaobilazi tvoj trud i umijeće. Ukoliko bilo što od ovdje navedenog uzrokuje kod tebe provalu bijesa i ljutnje, trebalo bi ti to jasno ukazati na ono što je u tvojoj prošlosti postalo zasićeno prigušenom ljutnjom. Jona nije mogao oprostiti Ninivljanima čak ni to da su se obratili jer ga je njegov hod po Ninivi podsjećao na njegovo osobno dno koje je dotaknuo te da zbog žitelja toga grada u stvari njihovih grijeha, nije mogao realizirati svoje životne planove.

Izlazak iz takve situacije, kada smo prepuni ljutnje nije lagan i počinje od pronalaženja i otkrivanja onih osjećaja koji su stvarno uzrokovali ogorčenost, srditost, ljutnju, mržnju, nepraštanje, nepomirenje itd. Nakon toga nastupa etapa analize i razrade tih osjećaja, što je najbolje napraviti ne sam, nego s nekim tko bi nam mogao pomoći u tome. Sve bi to u konačnici trebalo dovesti do oproštenja (nekome drugome ili sebi), korekcije stava ili mišljenja (promjene vrednovanja ponašanja, drugačijeg gledanja na događaje, otkrivanje novih načina gledanja na nešto što se dogodilo), prihvaćanje nečega što se već dogodilo. Trebalo bi te to dovesti do zahvaljivanja Bogu za milost oproštenja, za pomirbu i otkriće novoga gledanja na stvarnost i isto tako do zahvalnosti za promjenu koja se dogodila u tvome životu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.