Ove korizme ljubi svoga neprijatelja
Korizma je vrijeme nutarnjeg preispitivanja, obraćenja i hrabrih odluka srca. Dok se trudimo oko molitve, posta i milostinje, često zaboravimo koliko duboko u nama ostaju rane i neizrečene ogorčenosti. A upravo ondje, u prostoru povrijeđenosti, Bog nas poziva na nešto radikalno. Možda je najveći korizmeni izazov – oprostiti neprijatelju
Tri klasične duhovne prakse koje nas Crkva potiče prigrliti tijekom korizme jesu molitva, post i milostinja. Snažno bih ohrabrio svakoga od svojih čitatelja da slijedi tu preporuku, možda čak i produbi svaku od tih triju praksi u ovom svetom vremenu. No postoji još jedna korizmena disciplina koju bih želio istaknuti, nadahnut evanđeoskim čitanjima ovoga tjedna: oprostiti neprijatelju.
U katoličkoj zajednici ima dovoljno ljutnje da bi mogla osvijetliti čitavu istočnu obalu na godinu dana. Ne govorim to da bih posebno prozivao katolike; isto bih rekao za bilo koju skupinu ljudi. Svi mi – bez iznimke – nosimo u sebi mnogo nerazriješenog gnjeva. Toma Akvinski definira smrtni grijeh srdžbe, na sebi svojstveno sažet način, kao nerazumnu ili pretjeranu želju za osvetom. Svatko od nas bio je povrijeđen, napadnut, nepravedno oštećen ili uvrijeđen – možda čak i u krajnjoj mjeri. I zato, posve prirodno, u nama se javlja želja da uzvratimo istom mjerom.
Postoji, doduše, i opravdana ljutnja – ona je ništa drugo nego strast da se ispravi nepravda. Sjetimo se “gnjeva” koji je Isus pokazao kad je čistio hram ili odlučnosti Martina Luthera Kinga dok je predvodio pokret za građanska prava. Takva pravedna ogorčenost zaslužuje pohvalu. No budimo iskreni: mnogi od nas njeguju pretjeranu, nerazumnu strast da se osvete onima koji su ih povrijedili. Provodimo neobično mnogo vremena maštajući što bismo rekli ili učinili svojim neprijateljima kad bismo imali priliku ili dovoljno moći. To je ono što Toma Akvinski naziva „smrtnim grijehom“ srdžbe.
I upravo nas Isus poziva da to iščupamo iz svojih duša – kroz, priznajmo, bolan čin opraštanja neprijateljima. U Govoru na gori Gospodin uči: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ne ubij.’ … A ja vam kažem: ‘Tko se god srdi na brata ili sestru, bit će podvrgnut sudu.’ … Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” A u onome što je, po mom sudu, retorički i duhovni vrhunac Govora, Isus kaže: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.’ A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje.“
Ovaj nauk nema smisla ako ne pretpostavimo da doista imamo stvarne neprijatelje – ljude koji su nas nepravedno i agresivno povrijedili. No Gospodin nas poziva dalje od želje za osvetom, čak i dalje od stroge pravednosti načela lex talionis – „oko za oko“. On inzistira da ljubimo one koji su nas razgnjevili, da im želimo dobro.
Prije otprilike dvadeset i pet godina, kardinal Joseph Bernardin iz Chicaga bio je optužen za spolno nedolično ponašanje od strane mladića po imenu Steven Cook. U govoru održanom nedugo zatim u sjemeništu University of Saint Mary of the Lake, kardinal je rekao da je bio shrvan tom optužbom, toliko obeshrabren i traumatiziran da je ležao ničice u svojoj kapeli moleći Gospodina da ga oslobodi srama i boli koje je osjećao. Nakon dva mučna mjeseca Cook je povukao optužbu, priznavši da se temeljila na lažnom sjećanju. Tko bi zamjerio kardinalu da je rekao: „Hvala Bogu da je gotovo!“ i nikada više nije imao posla s tim mladićem? No kardinal to nije učinio. Umjesto toga, otputovao je k njemu, donio mu na dar Bibliju, pomazao ga (Cook je umirao od AIDS-a) i ponudio mu oprost. Tako izgleda ljubiti, a ne samo podnositi, svoga neprijatelja.
Prije nekoliko desetljeća jedna obitelj amiša – majka, otac i sin – putovala je, prema svojem običaju, konjskom zapregom. Automobil pun razuzdanih tinejdžera vozio je iza njih i nestrpljivo ih pratio. Napokon su ih pretekli, a jedan od mladića bacio je ciglu prema konju. Projektil je promašio životinju, ali je pogodio mladića i usmrtio ga na mjestu. Tko bi mogao kriviti ožalošćene roditelje da su se okrenuli protiv ubojice svojega sina? Umjesto toga, pojavili su se na suđenju i molili suca za blagost – a tijekom njegove kazne redovito su ga posjećivali u zatvoru. To je još jedan živi primjer ljubavi prema neprijatelju.
Dopustite mi da sve svoje čitatelje potaknem: prizovite u pamet jednog neprijatelja. Zadržite njegovu ili njezinu sliku u mislima – nekoga tko vam je nanio stvarnu štetu. Ove korizme pronađite način da tu osobu ljubite, da izliječite taj odnos. Možda će to biti telefonski poziv, e-mail, posjet ili neka gesta – ali kao ljekovitu korizmenu praksu, učinite to.
Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.