Nikada nam neće biti ugodna naša neodlučnost. O kako bih želio biti odlučan, jasan u potezima, postojan i tomu slično! Ipak, nikako mi ne ide od ruke. Stalno se nešto kolebam. Premišljam. Preispitujem. Nikada nisam siguran ni u jednu svoju odluku do kraja. Labilan sam. Kolebljiv. Pa i nespokojan. Naš Vladimir Nazor pjevao je u pjesmi Unutarnje more: Jedno noćno more, koje ne zna za san,/Muči se i stenje na dnu moje biti./Uvijek, i dan kad me raji sunčan, jasan,/Čujem kako plače neke crne liti. Nema mira ni u dnu biti.

Gdje potražiti utjehu i svjetlo nad tom našom nutarnjom valovitošću koja se spušta do bezdana? U Evanđelju nalazimo Kristovu prispodobu o dva brata koje otac šalje u vinograd. Prvi kaže da neće i ode, a drugi kaže da hoće i ne ode. Oba su kolebljivci. Svi su ljudi kolebljivci. Nema nikoga koji nešto kaže i to potpuno izvrši. Sv. Pavao je govorio o toj nutarnjoj razdijeljenosti: Hoću, a ne činim ono što hoću nego činim ono što neću! Poslanica Rimljanima. I od toga nema bijega. Nema hridi na koju se možemo privezati! Kolebljivost nam je u kodu naše ljudske naravi. Često su oni koji nam se čine najodlučniji među najkolebljivijima. Pokušavamo se na sve načine maskirati, ali nam ne ide.

U slučaju onoga brata koji se predomislio i poslušao oca to je dobra kolebljivost, u drugom slučaju je pogubna. Zahvaljujući nutarnjoj rascijepljenost ostaje nam stalno mogućnost obraćenja. E. Fromm je govorio da nema životnog razdoblja kada se čovjek ne može potpuno promijeniti, na gore ili na bolje! On je kao psihoanalitičar to vidio u svojoj praksi, a bio je ateist i marksist. Nama Objava kaže to isto. Dovoljno je pročitati Knjigu proroka Ezekiela. Bog na njegova usta stalno poziva na promjenu. Ako se otpadnik odvrati od svoga zloga puta, živjet će! Ako se pravednik odvrati od svoga dobrog puta, umrijet će! Tako da možemo reći sebi i svima: Blažena naša kolebljivost! Zahvaljujući njoj možda odustanemo od svojih zlih navika i zlih odluka!

Misao je slobodna. Osjećaji su slobodni. Volja je slobodna. Odluke su na vagi. Sve je otvoreno. Sve je otvoreno paklu i raju, Ocu nebeskom i ocu laži, sreći i nesreći, dobru i zlu. Ima nade za sve nas! Ima nade za one koji su sada u paklu života jer su sve promašili. S druge strane ima straha kod svih onih koji su donosili dobre i boguugodne odluke. Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne! – kaže sv. Pavao. Misli da stoji! Nije siguran stoji li ili ne! Sve se za čas može obrušiti. Sve je neizvjesno. Dovoljan je nekada jedan krivi potezić pa da se završi na potpuno krivoj stazi!

U drugoj Kristovoj prispodobi otac je isto imao dva sina! Jedan se vratio k Ocu, a drugi se udaljio od Oca, premda je naoko stalno bio s Njim! Kako je sve varljivo! Sigurna je jedino milosrdna Očeva dobrota! Ona nas uvijek zove na postojano činjenje dobra. Ustrajnost. Milosrdnost i prema sebi samima! I prema svima! Otac me voli!