Ona je uvijek bila lijepa i imala je lijep osmijeh. No, osmijeh snimljen iza rešetke zatvorenog samostana je – nešto posebno. To je radost onoga koji je susreo Boga, koji se Bogu prepustio

Svjedočanstvo glumice Edite Majić

Mani Gotovac je dobila nešto dodatnog medijskog prostora „iz čista mira“ spominjući nekad glumicu Editu Majić a sad karmelićanku sestru Editu Mariju od Križa.

Svašta napričala o njoj sa zaključkom da je Edita pobjegla u samostan slomljena srca zbog ljubavi i uništena drogom. Editini prijatelji se iznervirali i počeli slati po društvenim mrežama i portalima tekstove da to nije istina i da je strašno da se tako blati jedna krasna žena.

Istina, to je jeftin propagandni trik jer idu Dubrovačke ljetne igre gdje je Mani voditeljica dramskog programa, a u programu sve sami filozofi na sceni koji teško mogu dugo držati kazališnu vodu. Filozofi su u HNK sada hit, ali do ljeta će se fascinacija svjetskim imenima potrošiti, a kazališta u tome nema puno. Pa nije čudo da treba nešto što će izazvati polemike. Eh, kad bi se sad pokrenulo neko pisanje peticije protiv zloupotrebe lika Edite od Križa – koji bi se krasan medijski prostor otvorio!

Pa je zato dobačena još jedna od brojnih provokacija kršćanima na reagiranje. Ljude je – svjesno ili nesvjesno – iznerviralo kako je put Edite od Križa k Bogu sveden na bijeg od problema. Baš je našla kud će pobjeći! U zatvorenu zajednicu bosonogih karmelićanki u španjolskoj Avili. Jednog od najstrožih današnjih ženskih redova.

Nisam bila prijateljica s Editom Majić, gledala sam je kao kritičar u predstavama. Nije trebala velika pamet pri gledanju, svi su vidjeli da je velika glumica i da je iznimno lijepa mlada žena. No, uloge koje je igrala uglavnom sam zaboravila. Sjetim ih se kad predajem povijest drame studentima i pokazujem slike nekih njenih predstava. Ali nikad, dok sam živa, neću zaboraviti osmijeh Edite od Križa koji sam vidjela na televiziji u dokumentarcu prilikom posjeta njezine obitelji prije polaganja vječnih zavjeta.

Ona je uvijek bila lijepa i imala je lijep osmijeh. No, osmijeh snimljen iza rešetke zatvorenog samostana je – nešto posebno. To je radost onoga koji je susreo Boga, koji se Bogu prepustio. To je Mir kao posljedica predanja Bogu i ona duboka Sreća koju svi mi tražimo kojekuda. Ona je našla. Kad god pomislim na nju sjetim se tog osmjeha. Sve ostalo je nebitno. Gdje ga je prije tražila i kako je do njega došla. To je važno samo ako ona svjedoči drugima za primjer.

Silno sam radosna zbog nje, ali i zbog sebe. Znači da je moguće i danas postići taj mir i primiti Božju ljubav. Pa možda je i ja nađem… Mi koji znamo što taj osmijeh znači, ali smo tek na putu do njega trebali bismo to svjedočiti. Onima koji ne znaju, naročito. Nema ih smisla napadati, nema ih smisla osuditi. I oni traže svoju sreću, samo im se čini da će je naći u medijskoj buci i u blatu koje nabacuju na sebe ili druge. Edita od Križa koja je 11 godina u dobrovoljnoj strogoj klauzuri (nitko je ne drži pod ključem!) zato što je shvatila da je Bog jedini cilj našeg života, svjedoči svojim životom kako je malo potrebno u životu. Nada te turbe, nada te espante, solo Dios basta, kaže sv. Terezija Avilska, jedna druga karmelićanka, mističarka i naučiteljica Crkve. Ništa ti ne treba, (neka te) ništa ne plaši, samo Bog dostaje (Bog je dovoljan). Eh, kad bismo svi mi koji smo vani u svijetu to mogli iz glave spustiti u srce. Imali bismo Editin osmijeh i ne bi nas nervirali oni koji nas provociraju. Oni su u onom nada/ništa.

Već me dugo muči kako svjedočiti taj osmijeh, kako gledati Gore a ne se spuštati u blato… Imamo talente kao poklon od Boga, imamo snagu u rukama, osjećaj da smo Božja djeca u srcu… Kako svjedočiti? Životom, da, ali kako? Hajdemo o tome pisati jedni drugima…

Sanja Nikčević | Bitno.net