Najveće iskustvo što mi je uvelike privlačilo pozornost tijekom početaka moga kršćanskoga života jest to da bih se, svakoga puta kada bih osjetio svoje manjkavosti u toliko stvari u odnosima s narodom, Crkvom ili redovnicima, toliko uznemirio i mučio se da bi moja energičnost, služenje i utjecaj na druge jako oslabili. No u trenutku kada pristupim osobi svojega Gospodina Isusa i postanem ga svjestan, kao da se On vratio nakon odsutnosti kojoj sam ja uvijek bio uzrok, moje srce obuzme radost, i moj se um sabere, tako da svaki osjećaj manjkavosti nestane, i Krist stoji ponad obzora cijeloga mojega života. Tada više vidim Njega nego sve svoje potrebe, i osjećam kako se Njegova punina prelijeva, noseći moj život u plimi Njegove ljubavi, koja nadilazi um.

U jednakoj mjeri bih imao taj osjećaj kada god bih bio toliko izmučen bujicom misli o Božjim putevima i o Njegovoj brizi za pojedince i za narod da bi moj duh u meni bio strašno uznemiren. Uvijek sam bio spreman Boga smatrati najuzvišenijim na svim razinama – bilo milosrđa, bilo pravde i discipliniranja, bilo nježnoga očinstva, ili vrhovništva i milosti – i tako bih ostao rastrgan proturječnim osjećajima, od kojih nisam nikako imao mira. No čim osjetim da mi se On približava, moja se duša trenutačno smiri, sva moja pitanja i brige nestanu, i pojavi se Krist, koji nadilazi sve naše mentalne kriterije vezane uz milosrđe ili pravdu, očinstvo ili vrhovništvo. U takvim nam trenucima Krist otkriva otajstvo svoje volje.

Zahvaljujući tim dvama iskustvima uvjeren sam da je Krist jedina potreba našega života, i da što se mi više udaljimo od Njega, to naše potrebe za tolikim stvarima ovoga svijeta postanu većima, i to se više brinemo o stvarima vezanima uz svoj život, specifičnima ili općenitima.

Zašto se onda osoba Krista tako pojavljuje, kao da je On punina svega, i jedini odgovor koji može odgovoriti na tisuću pitanja, ili pak otklanja svako pitanje?

Kako bismo na to odgovorili, moramo shvatiti da se ljudska priroda sastoji od dva proturječna svijeta – tjelesnoga i duhovnoga. Taj duhovni svijet, koji prožima čovjekovo biće, suprotan je materijalističkoj i degeneriranoj stvarnosti u životu čovjeka, koja ga navodi da počinja krajnje pokvarena djela. Čovjek može ubiti svojega brata radi mrvice kruha, ili prodati svoju nebesku baštinu radi variva od leće (Post 27). Povijest civilizacije, filozofije i znanosti dokazuje da nema nade za uspostavljanje prirodne pomirbe u napetosti i rastrganosti, inherentnoj čovjekovu biću, između ideala duha i stvarnosti puti – bilo upletanjem mudrosti, usavršavanjem vještina, ili pak pukim slušanjem Božjih zapovijedi, ili čak fizičkim kažnjavanjem. Jer čim ljudski instinkti počnu bjesniti, čovjek se uzbuni protiv svih duhovnih vrjednota, i obuzme ga privremena duhovna sljepoća, koja ga navodi da počinja najgadnije prekršaje, čak i protiv samoga sebe. 

Tu se Krist pojavljuje u svojemu punome čovještvu i punome božanstvu, kao veliko čudo koje je pomirilo ljudsku stvarnost – očitu u čovjekovim instinktima i strastima dok on živi i djeluje u svijetu, i u njegovim potrebama i slabostima – s duhovnim idealima, ili pak sa samim Bogom. To je pomirenje potpuno, trajno i vječno, duboko ukorijenjeno u dubinama samoga čovjeka, budući da je sve što pripada Kristu počelo pripadati čovječanstvu.

Tu je Krist istovremeno postao čovjekovim čudom i Božjim čudom – čovjekovim čudom, jer je dosegnuo dubine Božje naravi, i Božjim čudom, jer je prodro do dubina čovjekove naravi. Kako bismo stupili u svjetlo toga čuda, moramo shvatiti da to pomirenje ne počiva ni na kakvoj teoriji – koliko god ona bila detaljna – a niti na pukome slušanju zapovijedi. Pomirenje koje je ispunio Krist osobno je pomirenje, postignuto u samome Kristu; ne našom, nego Njegovom moći, i rezultat toga nadmašuje čovjekov um. Dovoljno je shvatiti da je onoga trenutka kada je ta pomirba ostvarena po Kristovome Utjelovljenju i Raspeću, ona obuhvatila čitavo čovječanstvo u osobi Isusa, koji ga predstavlja pred Ocem.

Čovjek je pomiren sa sobom, jer je Bog pomiren u tijelu našega čovještva, koje pripada Kristu, i koje je On uzeo od nas. Tako možemo s pouzdanjem i sažeto reći da smo pomireni s Bogom u Kristu. Radi se o iznimno osobnome pomirenju, jednoj vrsti jedinstvenoga posredovanja, što ga je poduzeo jedan jedini posrednik između Boga i čovjeka – Krist, pokrećući novu silu, koja je ušla na zemlju, ili zapravo, u nebo.

Manja i slabija slika našega kršćanstva jesu naši uzaludni pokušaji da Kristove zapovijedi primijenimo na svoje svakodnevne probleme, a bez samoga Krista. Ta je slika snažnija i veća kada osoba Krista stupi u naš život. Tada svi naši problemi najednom nestanu, i mi možemo dosegnuti razinu Kristovih zapovijedi bez ikakve – i najmanje – osobne vještine.

Gorčina koju kršćanin iskusi unutar sebe samoga kao posljedicu svakodnevne rastrganosti, koja se događa svakoga puta kada se on suoči s Kristovim zapovijedima, i uvidi da je nesposoban izvršavati ih iako ih ljubi, jest ishod njegova pokušaja da ispuni Kristove zapovijedi bez Krista, što je nemoguće. Krist je dao zapovijed kako bismo mi njome mogli dokazati Njegovu prisutnost: „Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri! Same sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u vama? Inače niste prâvi.” (2 Kor 13,5)

Zato Gospodin kaže: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi […]” (Iv 14,21) u smislu da onaj tko ljubi Gospodina jest onaj koji može slušati Njegove zapovijedi. Prvo će ljubiti osobu Krista, a zatim slijedi sve što je Kristovo.

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: o. Matta El-Maskeen (Matej siromašni) | Koptski samostan sv. Shenoude, Australija