Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda:

Kidati okove nepravedne,

razvezivat’ spone jarmene

puštati na slobodu potlačene,

slomiti sve jarmove

(Iz 58,6)

Osim manipulacije Bogom možemo, dakako, doći i u napast da manipuliramo ljudima oko nas i to putem molitve zagovora. Ne mislim samo na neugodne i manje-više prozirne slučajeve kad pri zajedničkoj molitvi govorimo naoko s Bogom, ali riječi upućujemo nekome od prisutnih: “Bože, daj da svi shvate kako je televizija najveći zločinac svih vremena… Daj da ljudi koji imaju taj problem, nauče moliti za oproštaj…”, itd., itd. Neki su ljudi u tome majstori, vjerojatno, posebno mi žene. To me uvijek podsjeća na jedan Renčinov crtani vic, u kojemu usred mase ljudi na manifestaciji jedan čovjek nosi veliki transparent s natpisom: “Budimo dobri sa mnom!”

No, sada imam na umu stvarnu manipulaciju koja poprima oblik molitve zagovora. Molitvom pokušavam postići da se nad drugim čovjekom vrši ne volja Božja, nego moja volja (dakako, u iskrenoj vjeri da je riječ o istoj stvari); a za to želim iskoristiti Božju moć. Radni naziv toga može biti “manipulacija putem satelita”. Boga ovdje iskorištavamo samo kao satelitsku aparaturu, čija je zadaća da uhvati signal i odašalje ga na drugo mjesto zemaljske kugle, koje je odašiljatelju, s mjesta na kojemu se nalazi, nedokučivo. Bog, srećom, ne dopušta takvu manipulaciju, ali usuđujem se tvrditi da slična molitva ima čak obvezujuću posljedicu.

Nekoć sam bila svjedokom kad je određena osoba trajno napustila svoju molitvenu zajednicu i otišla u drugu, ali njezina se prva zajednica nije s time složila. Članovi zajednice započeli su sustavne molitve za “prosvjetljenje” i “obraćenje” toga čovjeka te se nisu skanjivali na daljinu ga oslobađati od raznih zlih duhova koji su ga prema njihovu mišljenju, odveli na stranputicu (odnosno, od njih).

U nekim preporodnim skupinama bilo je, pak, neko vrijeme u modi izabirati životnog partnera prema navodnom poticaju od Boga: “U molitvi sam primila poruku da je X Y moj budući suprug”, izjavila je, primjerice, određena osoba te je nastojala tako izabranoga supruga “izmoliti” za sebe i, dakako, pridobiti ga i na druge načine. Nerijetko bi se događalo da se pojavi izvjesna zanimljiva osoba i, istoga trenutka, više članova suprotnog spola istodobno bi započelo u njegovu smjeru odašiljati svoje čežnje i molitve. Došlo bi do velike pomutnje…

Dakako, Bog je suveren i može svoju riječ u konkretnoj stvari uputiti čovjeku, ali većinom ne zadire u naše živote kao na pokretnoj traci. U svakom slučaju takvu “riječ” valja uvijek odvagnuti, a ne se odmah prema njoj ravnati — što biva velika opasnost pri uporabi karizme u nezrelih ljudi. Štoviše, kako bi čovjek mogao primiti riječ Božju u njezinoj čistoći, ne izvrćući njezin smisao, mora biti “siromašan duhom” ili čista srca. U suprotnom prijeti velika opasnost da, uz najbolju volju, svoje želje i čežnje zamijeni Božjim planom.

No i kad bi u sličnom slučaju bila prisutna određena diferencijacija, takva mi metoda osvajanja partnera izgleda neumjesna, već i zbog toga što je onaj drugi čovjek ipak slobodno biće, nipošto “paket kojega valja podići” – pa bio pošiljatelj i sam Bog. Svakako je dobro i mudro moliti Boga za svojega budućega partnera ili partnericu, ali pokušavati privući nekoga nasilno, nije ništa drugo doli manipulacija. To gore ako čovjek pri tom operira Božjom riječju i Božjom voljom, čime bogobojazna čovjeka gura u kut.

Jednom prigodom srela sam čovjeka čija je majka željela da joj sin bude svećenik te se za to čitav život molila. Kad se on, unatoč tome odlučio oženiti, počela se moliti protiv njegove zaručnice, a zatim za raspad njihova braka, kako bi njezin sin ponovno bio slobodan za primanje svećeničkog poziva. Sreli smo se na jednoj od duhovnih obnova gdje je to poglavlje svojega života otvorio kao krvareću i bolnu ranu. I u ovom slučaju imala je majčina molitva zapravo obvezujuće posljedice, slično kao kod zakletve.

Time ne želim reći da se roditelji ne smiju moliti za poziv svojega djeteta, ali morali bi paziti na koji se način za njega mole. Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja, ona su im samo povjerena; ne mogu biti predmet realizacije njihovih neispunjenih snova. Ako se roditelji i kumovi mole da dijete nađe svoj životni put i proživi lijep i plodan život, ondje gdje je za njega najbolje, to je hvalevrijedno. Ako tome pridodaju da su sa svoje strane spremni odreći se svojega djeteta, želi li mu Gospodin dodijeliti posvećeni život ili neko drugo posebno poslanje, to je velikodušno i sigurno će im biti uzvraćeno. No snažno žele i to nastoje silom provesti putem molitve, bez obzira na Božju volju, te obzira na slobodnu volju njihova djeteta, to se ne može okarakterizirati drukčije, negoli kao manipulacija.

Još je važnije dobro utvrditi razliku ako molimo molitvu zagovora kao duhovnu borbu, dakle, suprotstavljamo li se pomoću Božje moći, ne ljudima, nego vlasti zla koja djeluje na ljude i kroz ljude (usp. Ef 6). Napose se među početnicima može dogoditi da, zbog loše diferencijacije, nađu nekoga kao žrtveno janje, nekoga tko je kriv za probleme cijele obitelji, cijeloga društva ili zajednice; ukratko, demoniziraju ga. Primjerice, u određenoj evangelizatorskoj zajednici nekoć sam s iznenađenjem čula da se skupina mladih već mjesec dana moli “protiv” glavne sestre u zajednici jer su, rekoše, dokučili da posjeduje duh Jezabele (usp. Otk 2, 20). Kako sam je poznavala, usuđujem se reći da im uvelike nije bila simpatična ili je čak netko intenzivno želio njezino mjesto i utjecaj u zajednici.

Ni u kojem slučaju ne bi nam se smjelo dogoditi da zao duh u našoj optici prekrije živoga čovjeka, tako da se počnemo boriti protiv čovjeka kojega Krist neizmjerno ljubi i za kojega je prolio svoju krv, jednako kao i za zagovornike koji vode duhovnu borbu, to bi značio uvoditi rat u vlastite redove.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Katerine Lachmanove “Snaga molitve zagovora”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.