Umoran sam jutros, kao da se neka mora na mene sručila. Vijesti novoga rata dopiru opet do nas. Budućnost kao da je crna…

Ne znam kako, dođe mi na pamet pjesma našeg neumrlog, no od mnogih zaboravljenog pjesnika-svećenika, Izidora Poljaka. Pjesma iz Prvoga svjetskog rata:

“Planite, bijeli ognjevi duše!”

Posebno su mi došli sami od sebe ovi stihovi iz te pjesme:

Neću da moji dani proteku

Mračni u tihu lijući se rijeku

Vječnosti…

Kuda koracam

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti!

Krasna pjesma, prava svećenička pjesma. Jest, moji su dani  dani Božji, dani koji ne mogu i ne smiju propasti, biti zaboravljeni, ne smiju iščeznuti u tami vječnosti.

Neću sjesti od umora, neću očajavati. Junačkim ću korakom ići naprijed k Suncu, Svjetlosti, zlatnoj Božjoj Svjetlosti. Kao silan bogataš te zlatne i žarke ljubavi bacat ću je čitavim svijetom, raspalit ću sva srca.

Planite, bijeli ognjevi duše,

Uzdi se, srce, sijevaj,

Vjetrovi mržnje vijore zemljom,

Kristovu pjesmu pjevaj!

Pokriti ledom pupove ruža

O toplom suncu snuju,

Neka ih tvoje ognjene zrake

Plamenom svojim zgriju…

Stani nad zemljom, gdje milijuni

Sapeti gvožđem trunu,

Zvijezdama daždi, s neba im trgni

Sunčanu sjajnu krunu!

Krunu Isusove ljubavi milijunima duša!

Uistinu je naš život krasan. Naprijed za Isusa i duše!…

Vaš otac Ante

Pisano u Bošontiju, god. 1957.

(Hrvatski katolički glasnik, Chicago/Zaklada Otac Ante Gabrić)