Neki brat koji je ostavio svijet i razdijelio svoje imanje siromasima, ostavivši ipak nešto malo za sebe, dođe k abba Antunu. Doznavši to starac mu reče: “Ako želiš postati monah, pođi u ono selo, kupi mesa te njime prekrij svoje golo tijelo, a zatim se vrati ovdje.” Kada je brat to učinio, psi i ptice mu razdirahu tijelo. Došavši pred starca on ga zapita je li učinio kako mu savjetova. Nakon što mu je ovaj pokazao razderano tijelo, sveti Antun reče: “Oni koji ostavljaju svijet, a žele posjedovati stvari, na isti način bivaju napadani od demonâ koji ih razdiru.”

Neki brat u zajednici bî oklevetan za bludništvo te ustade ode k abba Antunu. Kada dođoše braća iz zajednice pobrinuti se za njega i odvesti ga, stanu ga prekoravati: »Učinio si to!« On se, pak, branio: “Ništa od toga nisam učinio!” Našao se tamo, baš u zgodan čas, i otac Pafnucije Kefalas te reče ovu prispodobu: “Vidjeh na obali rijeke čovjeka bačena u mulj do koljena pa mu neki dođoše pružiti ruku. No, samo ga još potopiše do vrata.” Na to im abba Antun reče o abba Pafnuciju: “Evo čovjeka istinita, moćna izliječiti spasiti duše!” A oni, dirnuti u srce riječju starca, padoše raskajani pred brata. I, ohrabreni od otaca, odvedoše brata u zajednicu.

Reče brat abba Antunu: “Moli za mene.” Starac mu odgovori: “Niti ću ti se ja smilovati niti Bog ako se sam ne potrudiš i ne tražiš Boga.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Život i izreke pustinjskih otaca” monaha Doroteja Toića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.