Čudesno mi se nešto dogodi:
bijah uzdignut u sedmo nebo.
Tamo svi bogovi sjeđahu zajedno.
Milošću naročitom povlasticu dobih
da nešto poželim.

„Želiš li”, reče Merkur,
„imati mladost, il’ ljepotu, il’ moć,
il’ život dug, il’ djevu najljepšu,
il’ što drugo od ljepota svih
što u riznici ih imamo?
Izaberi, ali jednu samo.”

Tada ja bogovima progovorih ovako:
„Prečasni suvremenici,
izabirem jedino to
da ja budem onaj koji se smije.”

Nitko od bogova ne reče ništa.
Upravo suprotno – svi se smijati počeše.
Odatle zaključih da mi je želja ispunjena,
i otkrih da bogovi znaju
izražavati se ukusno,
jer ne bi nimalo dolikovalo
da odgovoriše ozbiljno:
‘Želja ti je ispunjena.’”

(Søren Kierkegaard)

Riječ „humor” dolazi od latinske riječi „humus”, što znači „tlo” ili „zemlja”. Druge riječi što potječu od riječi „humus” uključuju human (ljudski), humble (ponizan) i humility (poniznost). Poveznica između tih riječi i „humusa” trebala bi biti očita. Druga priča o stvaranju u knjizi Postanka opisuje čovjeka kao napravljenog „od praha zemaljskog” (usp. Post 2,7). On je „human”, to jest, načinjen od zemlje. Ponizna osoba je ona kojoj su noge čvrsto na zemlji, možemo reći – prizemljena. Ponizan čovjek nije zaboravio da je on samo prah i pepeo (Post 18,27). Suprotno tome, ohol čovjek želi biti više od humanoga, i odbija svaki tračak svoje stvorenosti. No kako je „humor” povezan s „tlom” nije tako očito. Ipak mislim da postoji neka veza između to dvoje. Dopustite da objasnim.

Kako riječ „human” daje naslutiti, čovjek je u biti nešto materijalno, no on je također i duh. On je jedinstvo duha i tvari. Kako čitamo u Psalmima:

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?

Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži…

(Ps 8,4-7)

Čovjek je tek nešto manji od anđela. Može ga se – donekle opravdano – smatrati anđelom u tijelu. Naime, čovjekova je duša jedinstvena po tome što je ona duhovna duša, što znači da je sposobna za razmišljanje i refleksije o samoj sebi. Ljudska je duša stvarna, za razliku od duše biljke ili životinje. To znamo jer je ljudska osoba sposobna za aktivnost nezavisnu od tvari, to jest razmišljanje. Um je nematerijalna moć. Intelektualna apstrakcija, egzistencijalno prosuđivanje i rezoniranje nisu činovi materijalnog organa. Da jesu, čovjek ne bi mogao donositi univerzalne zaključke, a niti razumjeti univerzalne zakone ili opće koncepte.

Taj sklop duha i tvari razlog je što je ljudska osoba sposobna za poniznost. Moguće nam je zaboraviti svoje korijene – to jest, svoj materijalni sastav. U tome se trenutku moramo vratiti svojim korijenima, ili se prisjetiti da smo samo prašina. Čovjek je slab, brzo se umori, „osjeti se” ubrzo nakon kupanja, ujutro ima loš dah, znoji se, vrši nuždu, podriguje, ispuhuje nos, kiše, kašlje, povraća, jede poput životinje, spava trećinu dana, zaboravlja stvari koje bi volio zapamtiti, plače i smije se, a na kraju umre. Mi nismo „bogovi”, nego samo krv i meso, ili još bolje – prah i pepeo.

Rekao bih da se mogućnost za humor nalazi u toj međuigri između tvari i duha. Nema sumnje da su anđeli prepuni radosti, jer izravno gledaju Boga, a Bog je Radost.

Strogo uzevši, anđelima nije moguće smijati se, jer smijeh uključuje tijelo, a anđeli su bestjelesni. No mogu li anđeli ili ne mogu jedni u drugima pronalaziti išta duhovito donekle je nesigurno i teško za odrediti. Pomisao da anđeli smatraju čovjeka izvorom humora mnogo je lakše zamisliti, jer je čovjek „humus” ili „human”, pa zato često i veoma smiješan. Što je to u stvarima ili osobama da ih smatramo smiješnima? Mislim da to ima neke veze s povratkom tvari, to jest, s povratkom našim korijenima – tlu.

Često znamo kazati kako oni ljudi koji se ne mogu smijati sami sebe shvaćaju preozbiljno. Humor čini duh laganim. Kada smo previše zaokupljeni tvari, ili previše zaokupljeni poslovima materijalnoga svijeta, onda postajemo otežani, ili teški. Duh nam bude kao zaklonjen oblakom jer je preblizu tvari. Humor, tako reći, podiže duh iz njegove tvari, i omogućava nam da sami sebe vidimo s distance. I obratno – moguće je postati previše odsutnim u mislima. To također poziva na povratak na zemlju, a komedija je upravo ono što osobi odsutnoj u mislima treba da se vrati ovamo, da joj  duh učini lakim i podsjeti je da je ona i tvar, a ne samo duh. Promatrajući mane, slabosti i ograničenja komičara promatramo svoje vlastite mane, slabosti i ograničenja. Postajemo svjesnima svoje smotane ljudskosti. Dobra komedija omogućava nam malo se odmaknuti i sebe vidjeti u novome svjetlu. Ta samotranscendentnost jest izdizanje iz tvari – ako smo preduboko u njoj – kako bismo sebe promotrili u svojoj ljudskosti. Ili, ako smo previše odsutni u mislima, onda se radi o preorijentaciji nas samih prema toj istoj ljudskosti. Dakle, komedija nas čini lakšima. Dobra komedija uzdiže duh, ali ne tako visoko da naše noge više ne bi bile na zemlji. Humor to ne može učiniti, jer on skreće pozornost na našu stvorenost kakva ona jest – ukorijenjena u tvari. Tako humor pronalazimo u Archiejevim (popularni američki stripovski junak, op. prev.) raspoloženjima, u generalizacijama i manjku profinjenosti u seriji „Sve ostaje u obitelji”, u Nortonovome neobičnome glasu i u njegovoj bezazlenosti, i u slabosti Ralpha Kramdena pred iskušenjem u seriji „Mladenci” (The Honeymooners). No arogantni ljudi nisu sposobni za humor jer ne mogu izdržati gledanje vlastite stvorenosti, i zato se rijetko smiju.

No većina današnjega humora u manjoj je mjeri vraćanje zemlji, a u većoj „prizemljavanje” drugoga. Ne radi se toliko o humoru, koliko o ponižavanju. Izgleda da se nihilistička komedija dobro slaže s cinizmom. Riječ „ciničan” dolazi od latinske riječi cynicus, a ona pak od grčke riječi kunikos – „pas”. Cinik je poput psa (kuon) jer cinik nikoga ne smatra ni za što više od tvari, i nije motiviran iskrenim težnjama prema dobru, nego je motiviran sebičnošću. U očima cinika ništa nije sveto – sve je farsa, fasada, a iza fasade nalazi se smrad ljudske sebičnosti i trulež materijalne pokvarenosti. I tako, umjesto da nam omogući da sebe shvaćamo ležernije, tako da se usredotočimo na svoju vlastitu stvorenost na pozadini stvarnoga shvaćanja istinitoga i dobroga, cinični humor uživa u tome da drugoga prikaže kao nesposobnoga za dobro i za posjedovanje istine, osim one istine da ne postoji ništa čemu bi trebalo težiti. Život svake osobe na kraju je „priča što bezumnik je ispriča, puna krikova i bijesa, priča što ne znači ništa”. Nihilistička komedija ismijava druge, izrabljuje njihove slabosti i mane, ali ne nasmijava nas, osim ako je pomiješana s nekim uistinu komičnim značajkama – što je onda čini još pakosnijom.

Cinični komičar izabire ignorirati vlastitu stvorenost kako bi lakše svisoka gledao na stvorenje, izrugujući njega, ali i institucije koje ono drži svetim, poput obitelji, Crkve, političkih institucija, ili onih koji su na istaknutim položajima u društvu. Izruguje se ljudskim težnjama, to jest, svakome pokušaju da se čovjek uzdigne k onome što je plemenitije i ljepše. Cinična komedija teži poniziti ili „spustiti” na zemlju kako bi razotkrila fasadu, otkrivajući kako mi možemo težiti samo konstruktima, a oni su u konačnici prazni i nemaju ništa više vrijednosti od nečega drugoga, budući da ništa nema vrijednosti samo po sebi. Suprotno tome, prava komedija pretpostavlja težnju k istini i dobroti, jer nam skreće pozornost na to koliko često smo daleko od njih.

U komičnome nihilizmu nema dobrih i sretnih završetaka, jer nihilizam poriče stvarnost božanske providnosti, ali i i stvarnu dobrotu tradicionalnih institucija kao što je obitelj. Svaka je obitelj u temelju disfunkcionalna, i bilo koja suprotna tvrdnja je pretvaranje. Dakle, komični nihilizam ne oslobađa i ne može osloboditi duh, nego ga samo još više težinom povlači k zemlji, i poistovjećuje – kako to inače biva – inteligenciju s cinizmom.

No pravi humor „izvodi” nas iz nas samih, i prema tome je onekstatičan. Latinska riječ extasis povezana je s grčkom riječi ekstasis, koja sugerira pokret prema vani, stajanje pored ili izvan samoga sebe. Ekstaza je jedna vrsta izlaska iz sebe. Sa svojim iskrivljavanjem lica i privremenim gubitkom kontrole smijeh uključuje zaboravljanje sebe. U ovome svjetlu prisutna je očita poveznica između duhovnosti i humora. Svetost i humor nisu stranci, nego bliski saveznici. U paklu nema smijeha, i duhovno mrtvi nisu sposobni za pravi humor, jer oni neće da iziđu iz sebe ili da zaborave sebe. Nisu sposobni za ekstazu. Sve što oni poznaju jest sardonični smijeh, koji zapravo i nije smijeh, nego izrugivanje.

I životinje i djeca smiješni su ne toliko zbog svoje stvorenosti, nego zato što pokazuju jednu vrstu racionalnosti za koju zapravo ne bi trebali biti sposobni.

To tako jer životinje imaju prirodni instinkt, koji im je udijelio božanski Razum. Zato su majmuni smješniji od crvi. Djeca su, naravno, razumna, ali manjka im mnogo znanja o stvarima kojih su odrasli inače svjesni. Kada dijete pokazuje ponašanje koje je previše racionalno za tu dob, mi se obično smijemo. Tu opet imamo međuigru između duha i tvari. No komični nihilizam to izrabljuje, na primjer, prikazujući djecu koja posjeduju znanje o seksualnim pitanjima, što iskvari njihovu nevinost, ili djecu s ciničnim pogledom na svijet, kakav nijedno razborito odgojeno dijete ne bi moglo samo steći, kako vidimo u seriji Family Guy („Obiteljski čovjek”).

Dakle, pronalaze li anđeli išta duhovito jedni u drugima? Može se činiti da anđeli nemaju potrebe za poticajima na duhovnu lakoću, jer je već posjeduju – radosni su i vječno laka duha. Nesposobni su za zaboravljivost, pa ne mogu zaboraviti svoje materijalne korijene; usto, oni i ne potječu iz tvari. No čovjek zaboravlja. Njega treba često podsjećati da je samo čovjek. Ljudskost, poniznost i humor tako su blisko međusobno povezani da se može slobodno ustvrditi da pravim svecem može biti jedino osoba koja je postigla dojmljiv stupanj ljudskosti, ona koja nije izgubila dodir s tlom kojim hoda, i koja je veoma sposobna smijati se.

Smije se onaj što na nebu stoluje.

(Ps 2,4)

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić