Etimološki korijen riječi „dvojba“ je u riječi „dva“, „dvojnost“, dvoznačnost stvarnoga. Gdje nastaje ovo mučenje?

Prema Svetomu pismu polazi od trećega poglavlja Knjige Postanka, od zmijine napasti, gdje se pojavljuje drugo tumačenje situacije u odnosu na ono koje je Bog dao. Čovjekovo je polazno stanje očito dobro, no u određenomu ga se trenutku doživljava na „drugi“ način. Bog Stvoritelj, Svemogući i Otac postavio je čovjeka u blistavu stvarnost ‒ pa gdje se onda uvlači napast? U tumačenje te stvarnosti. Dok činjenice potječu iz Božje svemoći, njihovo je tumačenje podložno čitanju, hermeneutici stvari, koja može biti izložena đavlovoj dvosmislenoj zloći. Nije slučajno da je u korijenu riječi „đavao“ (diabolus) uključena dvostrukost, rascjep, suprotstavljenost.

Grijeh izvire iz te sumnje s obzirom na stvarnost pa Eva, čovječanstvo, upada u to tumačenje koje dovodi do udaljavanja od Boga; dovodi najprije do sumnje, a onda i odbacivanja tumačenja koje je pružio Bog, koji je ipak stvoritelj, pa posljedično sve stvari automatski postaju dvosmislene.

Sotona je majstor te dvosmislenosti, narušava smisao istine i ljepote pokazujući zlo tamo gdje ga nema. Sotona ne niječe da Bog postoji, ali navodi na vjerovanje da je u Bogu prisutno zlo. Stoga je tim mišljenjem čovjek primoran odrediti sebe, svoj život, polazeći od supostojanja svih pretpostavaka, pa i onih najgorih, odnosno one o posve nepouzdanu, ili ne dobru, o nenazočnu ili nezainteresiranu Bogu. Sve može biti.

Mislim, dakle, jesam

To „mišljenje“ ima na umu francuski filozof i utemeljitelj modernoga racionalizma Kartezije kada tvrdi: „Ego cogito, ergo sum, sive existo.“1 „Mislim, dakle, jesam, postojim.“ To mišljenje izgleda kao duboka samoća. Nema pomoći, nema oca ni majke, nema nikoga tko bi nas uzeo za ruku i iz polumraka izveo na danje svjetlo: čovjek mora sve riješiti oslanjajući se na vlastiti razum. Nema nikakva odnosa s temeljem našega života. To je zastrašujuće i tužno. A i stoga što razum ima poražavajuća ograničenja.

U ovomu polumraku odnos s Bogom je zastranio zbog straha i, gajeći sumnju o dvojstvu svojega Stvoritelja, posljedično čovjek gubi sposobnost da „vidi“ stvari i događaje u njihovu istinskomu značenju.

U kazivanju Knjige Postanka tijelo, stvarnost koju se prije doživljavalo jednostavno, odjednom postaje sramota jer se sada tjelesnost može tumačiti ili kao običnu osobnu datost ili kao sredstvo moći, privlačnosti, iskorištavanja i svega onog što iz toga proizlazi. Onda čovjek mora prekrivati svoje tijelo jer se osjeća izložen dvosmislenu pogledu. Rad, koji je prije bio blagoslovljen, postaje proklet, gubi svoju bit služenja, uzdržavanja, uređenja i pretvara se u izvor zarade ili samopotvrđivanja, gubeći svoj bratski vid. Na taj način sve postaje predmet nejasna, zastranjujućega, depersonalizirajućeg tumačenja gdje se sve vidi kao stvar. (…)

Kako se ovaj problem rješava?

Iako se čini da je ova podvojenost u stvarima, zapravo je u srcu jer upravo srce prihvaća ili odbacuje to dobrohotno čitanje koje nam Bog daje. Zato se valja početi pitati nije li rješenje dvojbe izvan nas. Slušajući onaj glas koji, u konačnici, govori da ga Bog ne ljubi, čovjek je izgubio sigurnost, misli da se Bog na njega rasrdio, u osnovi da njegovu ljubav mora zaslužiti. Tako se zbilo s Adamom i Evom. Zlo se služi ovom napasti dovodeći nas u stanje da stvarnost čitamo s dvostrukoga, trostrukog ili višestrukog gledišta.

Ta podvojenost čovjekova je sljepoća, njegovo dodatno čitanje, projekcija vlastite nutarnje podvojenosti. Čovjek se nalazi u necjelovito čitanoj stvarnosti: uvijek postoji nešto što bi moglo biti protivno onomu pojavnom, mislimo da nešto može biti dobro, a zapravo je zlo ili obrnuto. Kako se ovaj problem rješava?

Neka bude jasno: dvojbe su raznovrsne. Postoje stvari koje se ne poznaju. I dvoji se dok se ne dođe do objektivnih podataka. Ovdje je više problem kako dvojbe izazvati. Naime, jedno je ne znati sve vezano uz neko pitanje i to je jednostavno nedostatak podataka; drugo je startati u četvrtoj kada još nemamo sve elemente, a to je oholost, nadmenost i arogancija; treće je pak ostajanje na raskrižju različitih mogućnosti čitanja i to je slučaj kojim se ovdje bavimo. Prvi slučaj, nedostatak potrebnih informacija, lak je. Duša se time ne kvari. Pogreške učinjene zbog pomanjkanja podataka ne kaljaju srce, dovode do praktičnoga, a ne egzistencijalnoga trpljenja. No lako se upadne u drugi slučaj, onaj u kojemu se ne raspravlja, ne provjerava se je li sve ispitano, ne razmatra se ponizno da možda nešto ne podcjenjujemo ili ne precjenjujemo. Te pogreške nanose štetu. I zato što poništavaju tuđe milosrđe, čine nas nesposobnima za slušanje, čine da savjete doživljavamo kao napade, kao uplitanje, dok smo zapravo mi tvrdoglavo vezani na uglavnom brzopletu sintezu.

Dvije pogrešne strategije

Koje su strategije pogrešne kada se suočimo s pravim dvoumnikom? Evo važna pitanja: što su surogati ovoga djela milosrđa? Nešto smo već natuknuli, a sada to pokušajmo bolje iskristalizirati. Pokušaji savjetnika dvoumnih kreću se oko dva suprotna pola.

Krenimo od onoga manjeg: racionalistička tendencija, hiperanaliza napravljena prebiranjem podataka u potrazi za „objektivnim“ rješenjem, poput Sherlocka Holmesa, kao da postoje bolesti, a ne bolesnici, činjenice, a ne osobe koje te stvari čine i proživljavaju. I začas se dolazi do shematizma: ti mi izneseš svoj problem, a ja tražim shemu u koju ću te strpati, tovareći ti drugi problem, a da te zapravo i ne saslušam. To su „profesionalni“ savjeti. Dvoumnoga se nasilno ugurava u ono što već znamo. A ipak se nikada ništa potpuno ne ponavlja. Stvari se nikada ne događaju dvaput na isti način, kako kaže dobri stari Lewis.2 

O čemu se radi? O površnosti, katkada o ekshibicionizmu navodne mudrosti, svakako o shematizmu.

No drugi je pol gori: paternalizam. Sjećam se sastanka svećenika na kojemu je predsjedatelj postavio pitanje: što vjernik treba naći u duhovniku? Jedan od nazočnih odgovorio je: jasan pokazatelj o tome što je Božja volja, treba je znati sa sigurnošću reći onome tko ga pita. Nikada nisam zaboravio jezu i bijes koje mi je izazvala ta tvrdnja. Loše sam reagirao povikavši da se isključujem iz toga skupa paternalista. Uvažavajući me predsjedatelj je zatražio da pojasnim. Ne znam jesu li me ta subraća razumjela, ali rekao sam da nije dobar otac onaj koji djeci rješava probleme, nego onaj koji djecu uči kako će probleme rješavati.

Koliko sam puta morao ponoviti ovu rečenicu. Koliko li sam diktatora savjesti susreo, laika i svećenika, koji u ime poslušnosti infantiliziraju osobe, ostavljajući ih u djetinjemu stanju prema nesvjesnu aksiomu: važnije je riješiti problem nego postupiti tako da se osoba razvija. I što će ovaj brat sljedeći put učiniti? Morat će ponovno doći k meni i pitati me kako postupiti jer mu nisam pomogao da se kroz problem razvije, nego sam mu dao rješenje. Ponavljam: rješenje postaje važnije od brata.

Katkada nije istina da netko treba riješiti dvojbu, nego da u srcu treba prevaliti određeni put. I što treba naći? Jednostavan odgovor? Ne. Kao kada bih išao pogledati neki film, a netko mi nakon pet minuta kaže završetak. Bravo, hvala, i što ću sada s filmom? Sve je zadovoljstvo bilo u postupnu dolasku do završetka…

Kada sam bio u gimnaziji, jednadžba drugoga reda pružala je zadovoljstvo u tome da se uspije nacrtati parabola te jednadžbe. Kao da je bolje dovesti se na vrh brda žičarom umjesto popeti se na njega. Razumijem lijenost, ali to je nešto posve drugo! Napokon, planina je moja, ona je u mojim mišićima, uspio sam naprežući se, toliko sam toga naučio, toliko se toga imam sjećati i ispričati.

Ipak ne! Tegobno je, mnogi bi da ih se jednostavno uzme i stavi na vrh.

Dvojba je put rasta, izazov, muka, pustolovina. Što ću s ovim djetetom? Trebam li ući u sjemenište? Da napustim ovaj posao? Što je uistinu važno? Reci mi što da kažem ovomu nesređenom mladiću? Kažem ti i što onda? Kažem ti da imaš zvanje i onda? Kažem ti: nije to posao za tebe. I onda? Kako ćeš riješiti kritično stanje koje će potom zacijelo uslijediti? Ako nisi sposoban donositi odluke, uključujući i odricanja, ako nemaš potrebnu zrelost, postupat ćeš poput lego kockice. Dosadno. Neprimjereno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabija Rosinija “Samo ljubav stvara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. René Descartes, Discours de la Méthode, IV (hrv. izdanje Rasprava o metodi, Zagreb, Kruzak, 2014.).
  2. C. S. Lewis, Kronike iz Narnije, Golden marketing, Zagreb, 2002.