AUGUSTYN PELANOWSKI

Nalaziš li u sebi kritičku ljutnju prema drugima? Ako je tako, ne možeš se svidjeti Bogu!

Postoji nešto vrednije od ozdravljenja: da čovjeka dovedemo do njegove istine.

Foto: Shutterstock.com

„Isus im odgovori: ‘Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.’“ (Iv 9,41)

Istinska ljubav dovodi do toga da zavolimo istinu. Istina se gotovo ne može podnijeti, jer se sukobljava s našim predstavama o sebi samima. Za mnoge ljude biti istinit nešto je nedostižno, jer bismo morali odustati od hinjenja, od krinki, od ambicija, od idealnih predstava o sebi, od laži koje ih naizgled izbavljuju od osjećaja gnušanja prema sebi. Prezir izazvan vlastitim uboštvom izraz je oholosti. Ponizan čovjek, kad spozna da je prah i pepeo, izgleda kao da živi u skladu sa sobom. Istina je također odgovornost za odnos s Najvažnijim Bićem: s Bogom! Ako silno želim imati najbliži odnos s Bogom, tad se moram potruditi biti istinit, potpuno iskren prema sebi i pred svime spram Njega: čak i po cijenu da u sebi spoznam samo prah i pepeo!

Ne možemo vidjeti Boga ako sami sebe ne vidimo kakvi uistinu jesmo. U tom su smislu bili slijepi farizeji koji su tako grubo napali čovjeka koji je ozdravio od sljepoće i samog Isusa! Licemjerje znači da svjesno ne vidimo sebe onakvima kakvi jesmo, a to sa sobom vuče mnoge posljedice. Čovjek tada nije sposoban prepoznati čak i Boga – Boga, koji je postao nalik ljudima, koji je postao čovjekom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Knjizi Izlaska nalazi se tajanstveni tekst koji zorno dočarava opisano načelo.

„A zatim, od zrcala (mareah – ogledalo, vizija) žena koje su posluživale na vratima Šatora sastanka, načini mjedeni umivaonik i mjedeni stalak za nj.“ (Izl 38,8)

Taj kotao ili, također, lavabo, služio je za umivanje ruku kad se željela postići najveća bliskost s Bogom uz Kovčeg saveza. Zrcala se ne spominju bez razloga, jer se moramo, kad se približavamo Bogu, zagledati u sebe – vidjeti se kao u zrcalu – ugledati istinu o sebi – to je uvjet da se zbližimo s Bogom. Hebrejska riječ mareah pojavljuje se još jedanput u Bibliji, u značenju vizije Boga. (Post 46,2) Dakle, ta je riječ istodobno zrcalo kao i vizija Boga: zrcalo za sebe i vizija Boga. Samo onaj tko sebe vidi uistinu, kao u zrcalu, može vidjeti Boga! Jakov u svojoj Poslanici piše kako je zrcalo naše sumnje Božja Riječ:

„Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše. A koji se òglêdâ u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome.“ (Jak 1,23-25)

Za Isusa najnesretniju sljepoću ne predstavlja ovo fizičko oštećenje, nego licemjerje, ili hinjenje da smo nešto drugo od onog što u stvarnosti jesmo. Najopasnija činjenica koja čovjeka dovodi u tu iluziju jest… pobožnost. Pobožnost će poput bilo kojega drugog ljudskog ponašanja čovjeka najlakše odvesti u licemjerje. Ne želim time reći da je pobožnost nešto loše, nego samo da stvara situacije koje nam prijete kušnjama. Kad čovjeku neko vrijeme pođe za rukom živjeti pobožno, kad nestanu mane i veliki grijesi ‒ a umjesto njih se pojave prvi darovi Duha, red, moralna ispravnost, revnost ‒ istodobno najčešće postaje sve manje snošljiv, a sve više kritičan spram drugih, gord, te prelazi u duhovnu oholost i licemjerje. Pripisuje si snagu pravičnosti i zaboravlja tko je bio nekoliko godina prije ili skriva svoje mane pod krinkom ideala. Arogantno demonstrira svoje zasluge i govori o sebi kako nije poput ostalih. Hvasta se, postaje napuhan, na svakom koraku naglašava svoje razloge i uvjerenja, hvali se svojim duhovnim znanjem i ističe svoje vrline. Drugim riječima, postavlja se na pijedestal, a na ostale gleda svisoka. Isus je najčešće upravo farizejima zamjerao tu vrstu sljepoće:

„Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.“ (Mt 23,25-26)

Neka nas ne zbuni taj govor o čašama i zdjelama: zdjelom su Židovi nazivali ljudski život, postojanje. Premda je također činjenica kako se možemo izgubiti u ritualno-kulinarskim radnjama i zaboraviti koja je suština odnosa s Bogom: cedaqah (pravičnost ili briga za slabije), raham (milosrđe ili sposobnost za ganuće i oprost), emunah (vjera koja je potpuno predavanje Bogu)! Kakva vajda od toga što imamo oči ako njima ne vidimo ono što je najvažnije u očima Boga… Napokon ugledati Boga znači uistinu Ga priznati Bogom i vidjeti kako sam i sâm uistinu bespomoćan i nemoćan, i ne bolji od najgorih. O tome nam govori Izaija:

„Izvedi narod slijep, premda oči ima, i gluh, premda uši ima. Neka se saberu sva plemena i neka se skupe narodi. Tko je od njih to prorekao i davno navijestio? Nek’ dovedu svjedoke da se opravdaju, neka se čuje da se može reći: ‘Istina je!’ Jer vi ste mi svjedoci“, riječ je Jahvina, „i moje sluge koje sam izabrao, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da sam to ja. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Jahve, osim mene nema spasitelja.“ (Iz 43,8-11)

Premda smo slijepi i gluhi, ili nimalo bolji od drugih, ipak možemo svjedočiti o Bogu Jedinome! Nalaziš li u sebi kritičku ljutnju prema drugima? Ako je tako, ne možeš se svidjeti Bogu! Ako, dok drugima govoriš i svjedočiš o Bogu, sebe držiš jednako slijepim i gluhim, možeš računati na to da ćeš se svidjeti Bogu! Drugi prorok govori još jasnije kako nas krivnja čini slijepima – grijeh zasljepljuje čovjeka. Ipak, ni na jedan grijeh Isus nije tako strogo ukazivao kao upravo na samozavaravanje ‒ ili licemjerje.

„Prepustit ću ljude nevoljama i vrludat će kao slijepci (jer su protiv Jahve sagriješili).“ (Sef 1,17)

U trenutku u kojem je Sin Božji postao čovjekom, više se ne možemo izgovarati kako ne možemo vidjeti Boga. On sam govori kako upravo o tome viđenju – sposobnosti da Ga ugledamo i zagledamo se u Njega – ovisi naš vječni život:

„Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.“ (Iv 6,40)

Prema njemu zagledati se, tj. vidjeti Boga, moguće je u euharistiji i slušajući Njegove Riječi:

„Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Iv 5,24)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6,54)

S pomoć svijeće vrijedne pet kuna možemo pronaći biser vrijedan pedeset tisuća, a s pomoću svojih intelektualnih i duhovnih sposobnosti možemo uočiti Božju prisutnost! Možemo li Ga već sada vidjeti? Da, samo ako to silno želimo! Onome tko žudi, želja će biti ispunjena. Nedvojbeno je kako pogled na Gospodina u ovom svijetu nije savršen, izgleda poput odraza u zrcalu, ali što se više zagledavamo u Njega, tim nam On postaje vidljiviji. Pavao govori:

„A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.“ (2 Kor 3,18)

Možeš li Ga zamijetiti već tu, sada, u Najsvetijem Sakramentu, u riječima Svetog pisma, u ikoni, u crkvenoj zajednici? Moramo zapamtiti kako je početni uvjet da sebe vidimo u pravom svjetlu, onakvima kakvi uistinu jesmo, čak i u najgoroj istini. Job je ugledao Boga tek kad je sebe već vidio kao bolesna, nemoćna čovjeka koji pati i neshvaćen je. Tek kada se više nije koristio vjerskim ritualima, kako bi sam sebe obmanjivao.

„Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.“ (Job 42,5-6)

Prah i pepeo, to su temeljne postavke da vidimo Boga: Bog je želio zakoračiti u ovaj svijet – kako piše Benedikt XVI. u svojoj knjizi Isus iz Nazareta – Bog je želio da ga ne tražimo naslijepo fizikom i matematikom. Htio nam se ukazati. Mogao je također stvoriti novu dimenziju egzistencije uskrsnućem i tako se dogodilo. Žudim za time da bismo s Njime živjeli i postajali sve više nalik na Njega i na taj način istiniti. Job govori kako je vlastitim očima ugledao Boga tek kada je prihvatio istinu o sebi, da je prah i pepeo – ili nitko vrijedan divljenja. Dok god je imao neko uzvišeno mišljenje o sebi, patio je i mučila ga je guba.

Skromni Bog omogućava i skromnim dušama da ga spoznaju – skriven u najskromnijim likovima euharistije, Riječi i ikona, daje se da ga upoznaju i osobe koje žive prikriveno, koje nitko ne zamjećuje. Samo onima koji se ne daju zavesti duhovnom ohološću, pokazivanjem samih sebe u najboljem svjetlu samo onima koji ne žive bjesneći na druge i uznose se kao moralno bolji od drugih. Posramljuju me te riječi jer sam, usprkos tolikim godinama koje nosim, skloniji osuđivati druge nego da im opraštam, i znadem kako to proizlazi iz moje vjerske umišljenosti.

Ta istina nalazi svoje uprizorenje u Knjizi Izlaska u opisu Šatora sastanka, koji je izradio Bezaleel („u sjeni Boga“): ondje se govori i o menori, svijećnjaku koji je trebao biti smješten iza zavjesa u Šatoru sastanka. (Izl 27,9-21) Nevažno je koliko je stvarno bilo zavjesa iza kojih su smjestili menoru, važno je to da je u tome kratkom ulomku sedam puta upotrijebljena riječ „zavjesa“. Čemu paliti svjetlo i potom ga zaslanjati? Postoje bljesci milosti, nevidljivi običnim očima, zamjetljivi samo onima koji su pozvani u unutrašnjost – u unutarnji život. A unutarnji život, kao što mu naziv kazuje, nije život koji se ukazuje svima i svuda, koji se uzdiže, za koji tražimo da nas netko nagradi! Istinska je duhovnost zaklonjena! Svoj bljesak također zaslanjaju istinski sveci, a lažni nastoje svim silama sjajiti u očima drugih. Ali najvažnija je mnogoznačnost na tom mjestu upotrijebljene hebrejske riječi qla – ona znači ne samo zavjesu nego i bacanje kamenja, ili izbacivanje nekoga iz grada, pa čak i gađanje kamenjem iz praćke! Razmislimo: svjetlo se skriva iza sedam odbacivanja! Slijepca su farizeji nakon razgovora „izbacili“. (Iv 9,34-35) Ugledao je Isusa i morao je proći kroz zavjesu odbacivanja. Koliko nas puta moraju odgurnuti i moramo proživjeti gorko poniženje ne bismo li napokon ugledali svjetlo Božje ljubavi? Netko može upitati zašto moramo proživjeti odbacivanje da bismo se približili Bogu u Njegovu skrovištu. Zato što nas samo odbacivanje može izliječiti od licemjerja i oholosti. A osim toga, kako možemo biti nalik na Isusa ako nismo proživjeli što i On? Zar nije ovako zapisano:

„Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku.“ (Heb 13,12-13)

Vraćam se na kraju Knjizi Izlaska i Šatoru sastanka. Kad ga je Mojsije već postavio i objesio sedam zavjesa, kao i postavio umivaonik za pranje ruku izrađen od zrcala, tek se tada pojavio oblak Božje nazočnosti, šekina! Tek tada!!!

„Između Šatora sastanka i žrtvenika smjesti umivaonik pa u nj ulije vode za pranje. Iz njega su Mojsije, Aron i njegovi sinovi prali svoje ruke i svoje noge. A prali su se kad su ulazili u Šator sastanka i kad su pristupali k žrtveniku, kako je Jahve naredio Mojsiju. Napokon Mojsije napravi dvorište oko Prebivališta i žrtvenika i postavi zavjesu na dvorišnim vratima. Tako Mojsije završi taj posao. A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Jahvine koja je ispunjala Prebivalište.“ (Izl 40,30-35)

Bog je prisutan i možemo Ga vidjeti, ali kada sami postanemo tako skriveni poput Njega, zakriveni i zakrivamo ono što je u nama najljepše, a najljepša je u čovjeku sličnost s Bogom u ljubavi i milosrđu.

„Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6,6)

Uvijek mi se zagonetnim činio zapis o davanju u skrivenoj izbici, jer nije dopisano što mi to Bog treba dati. Budući da nije rečeno što mi treba dati, očevidno je da je riječ o tajni koja nema imena, tajni koja toliko prekoračuje mogućnosti definiranja, poput ljubavi koju nismo u stanju izraziti dok smo zaljubljeni. Neopisiv dar koji se ne da zatvoriti u bilo kojoj ljudskoj riječi, čak ni zamisliti. Onaj koji sve zaklanja, ali je nezaklonjen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ranjeno svjetlo” Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. lipnja 2018.

Možda vam se svidi