I u ovaj se sunčani, proljetni dan

još uvijek nazire pomrčina sunca i osjeća potres

koji su zauzeli zemlju

kada je na Golgoti prestalo kucati Tvoje srce.

Nebo je ostalo bez sunca,

a zemlja se upravo riješila Tebe.

Mrak se potom uselio u naše umove.

Nebo je danas opet puno sunčeva sjaja,

al’ um treba Tvoje svjetlo kako bi otkrio da si živ.

Potres se premjestio u naše odnose.

More danas opet blista plaventilom, 

al’ uza nj cure ljudi izmučeni sobom i jedni drugima.

Mnogi su boreći se za život,

zaboravili da si im ga Ti dao.

Danas se sabiru u crkve i kleče udarajući se u prsa.

Sudačke smo stolice pretvorili u fotelje.

U njima opranih ruku sjede prvaci naroda,

daleko od puka kojega su gurnuli 

u ralje znalcima podrugljiva pera.

Usred sunčana dana pomrčina u nama,

i posred grobne tišine potresi među nama.

Da nisi tako brzo izišao iz svojega groba,

žive bi nas progutao mrak.

Znao si da iz njega sami nikada ne bismo našli put

pa si u sve naše tame unio svoje svjetlo,

i ispod svih naših potresa izrekao svoju riječ.

Hvala Ti! 

Još da Te poslušamo pa pronesemo svijetom Tvoje svjetlo

i Tvojom blagošću proširimo Tvoju radosnu vijest.

Zahvalno i s trepetom, 

na Tvoj Veliki petak pristupam Tvojemu ogoljelu oltaru

i Tvojim tijelom hranim svoje,

gladno od žudnje za životom u Tvojemu svjetlu.

fra Ante Vučković

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kolajna od šutnje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.