Nadam se da ću za Božić dobiti Nintendo Switch… Nadam se da ću dobiti hoverboard… Nadam se da ću dobiti pušku Nerf N-Strike Elite Accustrike Alphahawk…

Kada sam bio dječak, i imao devet ili 10 godina, moja sestra i ja čeznuli smo i nadali se da ćemo dobiti konja. Naša se obitelj nedavno bila preselila na selo, imali smo poveliku parcelu zemlje, a neki su susjedi već otprije imali konje. Moji su majka i otac – bilo iz suviška roditeljske popustljivosti, bilo iz neobično razigrane domaćinske mašte – ozbiljno razmatrali tu zamisao: posjećivali smo staje, gledali razne konje i jahali na njima, a moj je otac osmislio plan za izgradnju omanje štale na našemu posjedu. Moje i sestrine čežnje razbuktale su se do vrhunca.

Na kraju nismo dobili konja.

Moja sestra i ja bili smo razočarani, a neko vrijeme čak i shrvani. No iako sam bio razočaran, morao sam samome sebi priznati da nisam bio posve iznenađen. Unatoč žaru moje čežnje, duboko u sebi znao sam da je šansa da ćemo dobiti konja jako, jako mala. Bilo je to malo previše za nadati se.

Čini mi se da mi ljudi imamo sklonost odnositi se prema svojoj nadnaravnoj nadi na način sličan nadi koju sam imao da ću dobiti konja, to jest, kao prema nečemu što žarko želimo, ali s čežnjom obojenom sviješću da možda očekujemo previše, nešto pomalo nerealistično.

No Nada za kršćanina nije nešto „negdje tamo” ili „među zvijezdama”. Nada nije stvar gledanja na svijet i život kroz ružičaste naočale. Ne, naša Nada je nešto konkretno, nešto Stvarno. Ona nije „negdje tamo”, nego je ovdje, s nama.

Naša nada nije utemeljena na zemaljskome kraljevstvu ili na političkome programu ili na nizu zakona ili na osnivačkoj ispravi. Sve su te stvari prolazne i nestalne. Ne, naša Nada utemeljena je na nečemu – jedinoj stvari – koja je trajna i vječna: jednoj Osobi. Moramo se prisjetiti da su na kraju krajeva jedine stvari koje su vječne – osobe: božanske Osobe, anđeoske osobe, i ljudske osobe. Polaganje nade u išta manje od Osobe je siguran gubitak.

Naša nas vjera uči i potiče da svoju Nadu položimo upravo u takvu jednu Osobu. I to ne u bilo kakvu osobu, nego u jedinstveno utjelovljenu božansku Osobu. Možemo svoju nadu položiti u njega jer mi ne samo da vjerujemo u ono što on može učiniti, nego i ono što je već učinio.

Liturgije u vremenu došašća ispunjene su nadom, čekanjem i iščekivanjem. Riječi „nada” i „iščekivati” pojavljuju se najmanje dvadeset i jedan put u molitvama i napjevima liturgija u došašću. Na primjer, jedna česta antifona kroz došašće glasi:

Da u ovome vremenu pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga.

Jasno je da se ovaj jezik nada odnosi na događaje i božanska djela koja će se tek dogoditi. Mi se u došašću pripremamo za Božić, koji još nije došao. Također razmatramo i pripremamo se za drugi Kristov dolazak, koji se također tek treba dogoditi.

No mi ne samo da se s nestrpljivošću radujemo nekim događajima. Mi ne tražimo nešto što će se možda dogoditi, a možda neće. Ne, mi se radujemo s iščekivanjem. Iščekivanje nije isto što i nestrpljivost. Iščekivati nešto znači tome se radovati s pouzdanjem. Ta riječ ima svoj korijen u latinskoj riječi exspecto, što pak svoj temelj ima u glagolu specto, što znači „gledati”. „Iščekivati” u ovome smislu znači gledati naprijed i vidjeti što dolazi. To je veoma konkretna zamisao. A naše je iščekivanje konkretno zasnovano na onome što znamo da je Bog već učinio. U prvome predslovlju došašća, koje se ove godine koristi prvih šesnaest dana u ovome vremenu, čitamo sljedeće:

On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnog spasenja: da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo.

Svakodnevno se, kroz prve dvije trećine vremena došašća, prisjećamo da je naša Nada utemeljena na ispunjenju Božje namisli u Utjelovljenju. Jezik prva četiri retka je u prošlome vremenu – Bog je te stvari već učinio! Zato se možemo „usuditi nadati”, jer mi ne samo da želimo nešto, nego iščekujemo očitovanje i ispunjenje onoga što je Bog već prije započeo.

To iščekivanje nalazi svoje ostvarenje u liturgijama Božića, kada se jezik nade mijenja u jezik ispunjenja i spoznaje. Tako u zbornoj molitvi božićne svete mise – polnoćke čitamo:

Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom. Mi smo na zemlji upoznali otajstvo svjetla: daj nam u nebu uživati njegovu radost. Po Gospodinu našemu…

Sada kada smo okupani blistavilom novorođenoga djeteta Krista, i spoznali smo otajstvo njegovoga svjetla, mi molimo za ispunjenje naše radosti na nebu. Na sličan način molimo u popričesnoj molitvi jutarnje svete mise na Božić:

Gospodine, ovom službom radosno slavimo rođenje tvoga Sina. Molimo te, da jakom vjerom spoznamo dubinu tvoga otajstva, a još jačom ga ljubavlju ljubimo. Po Kristu…”

Još jednom smo iskusili ispunjenje svojih iščekivanja u liturgiji, i zato možemo moliti i uistinu očekivati da će nam otajstva koja liturgijski slavimo biti još više otvorena, jer se u liturgiji sjedinjujemo s Kristom u njegovoj svećeničkoj molitvi i djelovanju, a Kristova je osoba utjelovljeno otajstvo. Tako je, dakle, Nada i Iščekivanje koje smo izrazili i očitovali u liturgiji za nas ispunjena u Osobi Krista, kojega susrećemo i u kojemu sudjelujemo u liturgiji.

Mi se u svojemu životu nadamo, pa čak i čeznemo, za mnogim stvarima. Mnoge od njih su prolazne i nestalne. Neke od njih, poput moje dječačke želje za konjem, nisu realistične. No naša Nada u Osobi Krista je najstvarnija od svih, jer ona nije utemeljena na našim željama ili priželjkivanjima, nego na onome što je Bog učinio i kime je Bog postao.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.