Došašće je liturgijsko razdoblje budnosti, ili da se poslužim običnijim izrazom – čekanja. Tijekom četiri tjedna što prethode Božiću mi palimo svijeće na svojim adventskim vijencima, i u duhu zauzimamo mjesto izraelskoga naroda, koji je kroz mnoga, duga stoljeća čekao na dolazak Mesije („Koliko dugo, o Gospodine?”)

U predivnom njemačkom avangardnom filmu „Trči, Lola, trči” jedna mlada žena nađe se u velikoj nevolji – mora u užasno kratkom roku prikupiti ogromnu svotu novca. Tijekom cijeloga filma ona trči i trči, očajnički nastojeći vlastitim frenetičnim naporima popraviti stvari, ali ništa ne uspijeva. Konačno, u trenutku kada se nađe na krajnjemu izmaku snaga, ona uspori korak, pogleda u nebo i kaže: „Ja čekam, ja čekam”. Iako se ne obraća eksplicitno Bogu, i iako tijekom cijeloga filma nema naznaka da je Lola imalo religiozna, ovdje se nedvojbeno radi o molitvi. Nakon njezinoga neobičnoga zahtjeva pokaže se prilično nevjerojatno rješenje njezinoga problema.

Lolina molitva uvijek me podsjeti na Simone Weil, tu predivnu i tajanstvenu francusku mistikinju iz dvadesetoga stoljeća, čija je duhovnost počivala upravo na moći čekanja, ili – njezinim jezikom – na moći iščekivanja. Simone Weil je naučavala kako mi u molitvi otvaramo svoju dušu, iščekujući Božje djelovanje čak i onda kada sadržaj toga iščekivanja ostaje nejasnim. I Lola i Simone Weil u svojoj su neobičnoj budnosti i nadi protiv nade prelijepi uzori za došašće.

Strpite se

Njihov je stav, naravno, utemeljen u biblijskoj objavi. Mi od početka do kraja Svetoga pisma otkrivamo pripovijesti o ljudima koji su bili prinuđeni čekati.

Patrijarh Abraham primio je obećanje da će, usprkos svojoj poodmakloj dobi, postati ocem sina, a preko toga sina, ocem potomaka brojnijih od zvijezda na noćnome nebu. No morao je jako dugo čekati na ispunjenje toga obećanja. Kako su godine prolazile, kako su on i njegova žena postajali sve starijima, kako je vjerojatnost njihova roditeljstva postajala sve manjom, Abraham je čekao. Je li on sumnjao? Je li se pitao je li pogrješno shvatio božansko obećanje? Je li klonuo u svojoj vjeri? Je li izdržao provokacije svojih neprijatelja i sažaljive poglede svojih prijatelja? Vjerojatno jest. Ali čekao je, i s vremenom se obećanje ispunilo.

Abrahamov praunuk Josip, onaj koji je nosio kićenu haljinu, u snu je vidio da će biti moćan čovjek, i da će mu se njegova braća jednoga dana pokloniti kako bi mu iskazala počast. No ostvarenje toga sna došlo je tek nakon dugog i strašnog čekanja. Ta ista braća prodala su ga u ropstvo, bio je lažno optužen za seksualni prijestup, ponižen, a na kraju i bačen u zatvor na sedam godina. Zamislite kako je bilo izdržati godine u tadašnjemu zatvoru – neudobnost, posvemašnja lišenost privatnosti, jako loša hrana u jako malim količinama, besanica, mučenje, a nadasve – beznadnost. To je sve Josip morao pretrpjeti čekajući da se njegov san ostvari na posve neočekivan način.

Izraelski narod bio je čudesno izbavljen iz ropstva u Egiptu, zatim ih je Gospodin moćnom rukom po Mojsiju poveo preko Crvenoga mora, a onda su čekali. Putovanje koje bi inače trajalo nekoliko tjedana proteglo se na četrdeset godina dok su oni besciljno lutali pustinjom. U knjizi Izlaska često nailazimo na opise toga razdoblja bdijenja: „U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. »Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!«” (Izl 16,2-3) Nisu baš bili uzori strpljivosti.

Čak je i jadni Noa morao čekati, zatvoren u arci sa svojoj iziritiranom obitelji i nemirnim životinjama, dok su se vode polagano povlačile.

U kršćanskoj tradiciji ova je duhovnost čekanja uvelike prisutna. Relativno kasno u životu sveti Ignacije Lojolski shvatio je da ga Bog poziva da učini velike stvari. No prije nego što je pronašao svoj put, kroz više godina prošao je kroz brojna i različita iskustva: vrijeme strogog asketizma i molitve u Manresi, putovanje u Svetu zemlju i natrag, uz oskudnu prehranu i spavanje pod vedrim nebom, slušanje početničkoga gradiva uz malu djecu u Parizu, okupljanje malene skupine sljedbenika i vođenje svih njih kroz „Duhovne vježbe”. Tek je na kraju toga dugoga putovanja – pri osnutku Družbe Isusove – shvatio koja je to velika stvar na koju ga je Bog pozvao.

U Danteovu „Čistilištu” ističe se tema čekanja. Dante i Vergilije nailaze na mnoštvo duša koje se vrzmaju u podnožju planine Čistilišta, odlučni da se popnu do raja, ali prinuđeni da dugo čekaju. Koliko dugo? Onoliko koliko to Bog odredi.

Kod Boga nema brze trake

Moram priznati da je za većinu nas ovo veoma teško. Pretpostavljam da smo mi ljudska bića uvijek bili u žurbi, ali moderni ljudi kao da posebno žele ono što žele onda kada to žele. Gonjeni smo, odlučni, usmjereni na cilj, brzo se krećemo. Ja prvi ne mogu podnijeti čekanje.

Kako sam iz Chicaga, neizbježno se znam naći u mnogo prometnih gužvi, i ništa mi više od toga ne „diže tlak”. Obično zapnete iza nekoga ogromnoga kamiona, nemate pojma kada ćete stići onamo gdje želite biti, i tu ne možete učiniti ništa.

Mrzim čekati u liječničkim ordinacijama, mrzim čekati u redu u banci, mrzim čekati da se svjetla ponovno upale kada se struja nakon isključenja ponovno uključi.

I tako, kada čujem da je čekanje dio srži duhovnoga života, nije mi nimalo drago, jer i ja tu želim odgovore, smjernice, jasnoću – i želim ih odmah i sada. Želim se osjećati sretnim i znati što to Bog namjerava, želim da moj život ima smisla – odmah. Volim živjeti duhovnim životom, ali želim da ja tu kontroliram stvari, i da se sve odvija prema mojemu rasporedu: Trči, Barrone, trči. Sve je to posve proturječno raspoloženju i duhu došašća.

Pa kako da onda shvatimo kontrakulturnu i kontraintuitivnu duhovnost budnosti? Prvo što moramo shvatiti jest da mi i Bog, najjednostavnije rečeno, imamo različite rasporede. U drugoj Petrovoj poslanici ta je istina izražena iznimno izravno: „[…] jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.” (2 Pt 3,8)

Za Boga koji stoji izvan prostora i vremena, i koji uređuje čitav stvoreni svijet, naši sati, dani, godine, vjekovi imaju radikalno drugačije značenje. Ono što je nama dugo razdoblje, Bogu je trenutak, i zato ono što se nama čini odgađanjem, Bogu nije nikakvo odgađanje. Ono što se čini glupim i besmislenim čekanjem može biti način na koji Bog – na jedinstven i u konačnici tajanstven način – provodi svoje ciljeve u djelo.

Teolog Richard Rohr sažeo je duhovni život u rečenicu „U vašemu životu niste bitni isključivo vi”, i taj je uvid iznimno važan za ovo nama aktualno pitanje. „Zašto Bog ne djeluje kako ja to želim i  onda kada ja to želim?” Možda je to tako zato što je vaš život dio složene cjeline, čiju puninu jedino Bog može ispravno shvatiti i u skladu s time urediti.

No možemo stvar izraziti još preciznije. Je li moguće da moramo čekati jer traka u kojoj se nalazimo nije ona u kojoj Bog želi da budemo? Pisac G. K. Chesterton rekao je: „Ako ste na pogrješnome putu, najgore što možete učiniti jest da se krećete brzo.” A čuli ste i za onaj stari vic kada pilot progovori preko razglasa i kaže: „Ljudi, imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Loša je da smo se totalno izgubili, a dobra da veoma brzo letimo!” Možda smo prisiljeni čekati jer Bog želi da ozbiljno promislimo o smjeru u kojemu se krećemo, i da prestanemo žuriti nekim opasnim putem.

Ili možda moramo čekati jer još nismo posve spremni primiti ono što nam Bog želi dati. U svojemu fantastičnome pismu Probi, sveti Augustin je ustvrdio da je svrha neuslišane molitve poticaj na širenje Probina srca. Onda kada ne dobijemo ono što želimo, počnemo to još više željeti, sa sve većom snagom, sve dok nam duša ne počne gorjeti od želje za tom stvari. Ponekad jedino dovoljno prošireno i dovoljno goruće srce može u sebe prihvatiti to što nam Bog namjerava dati.

Što bi se dogodilo onda kada bismo – odmah i po svojim uvjetima – primili baš sve što želimo? Mogli bismo biti zadovoljeni na površan način, no ne bismo cijenili dragocjenost tih darova. Na kraju krajeva, Izraelci su tisućama godina čekati dok nisu bili spremni primiti najveći Božji dar.

Čak i ako jesmo na pravome putu, i čak i ako s dovoljnom snagom želimo ono što Bog želi dati, mi možda i dalje nismo još spremni tu specifičnu milost učiniti dijelom svojega života, ili podnijeti sve što ona sa sobom nosi. Sanjar Josip zasigurno je htio biti velikim čovjekom, ali da je dobio političku moć i vlast još dok je bio samo arogantni klinac, posljedice bi bile katastrofalne i za njega samoga i za one koji bi mu bili podređeni. Mnoge godine strašnoga trpljenja – njegovo užasno čekanje – učinile su ga vladarom koji ima i mudrost i duboko suosjećanje. I tako, onda kada su mu se njegova braća konačno poklonila kao što je on to bio vidio u svojemu snu, mogao je reagirati ne osvećujući se, nego s ljubavlju: „Ja sam Josip, vaš brat.”

Tri prakse za došašće

Ima li nešto praktično što bismo mogli učiniti za vrijeme ovoga razdoblja čekanja i budnosti? Koje su to prakse uz koje bi se ovdje opisana duhovnost mogla utjeloviti?

Što kažete na klasičnu katoličku disciplinu Euharistijskoga klanjanja? Provesti pola sata ili sat u Gospodnjoj prisutnosti ne znači ostvariti ili postići veoma mnogo toga – ne radi se tu o nečemu čime ćemo nešto „postići” – nego o osobito bogatome obliku duhovnoga čekanja.

Dok bdijete pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, donesite Kristu neki problem ili dilemu oko kojih se u posljednje vrijeme mučite, a onda izmolite Lolinu molitvu: „Ja čekam, ja čekam”.  Recite: „Gospodine, ja čekam da Ti riješiš ovo, da mi Ti pokažeš put, da mi Ti pokažeš izlaz. Trčao sam, planirao sam, brinuo sam se, ali sada ću pustiti da Ti djeluješ.” A onda tijekom došašća pažljivo promatrajte ima li Božjih znakova.

Također, dok molite pred Euharistijom, dopustite da vaša želja za Božjim stvarima postane intenzivnom – dopustite da vam se srce i duša rašire. Molite: „Gospodine, učini me spremnim da primim darove koje mi Ti želiš dati”, ili čak: „Gospodine Isuse, iznenadi me.”

Drugi, ponešto neobičan primjer je sljedeći: složite slagalicu. Nađite jednu od onih velikih, složenih slagalica, s tisućama djelića, neku za koju treba mnogo vremena i strpljivosti, i to učinite svojim projektom za došašće. Dok budete slagali tu slagalicu, razmišljajte o svakome djeliću kao o nekome vidu vašega života: nekoj vezi, gubitku, neuspjehu, velikoj radosti, pustolovini, mjestu gdje ste živjeli, nečemu što ste rekli, a niste trebali, o nekome velikodušnome djelu. Veoma se često događaji u našemu životu čine kao tisuću djelića slagalice koji leže pred nama, nekoherentni i nepovezani. Dok budete strpljivo slagali slagalicu, razmatrajte činjenicu da Bog polako, strpljivo, prema svojemu planu i svrsi, uređuje naizgled nepovezane i neskladne događaje našega života u jednu iznimno lijepu sliku.

Na kraju, iskorištavajte prometne gužve i dosadne redove – sve što vas stvarno tjera na čekanje – i strpite se dok ne počnete shvaćati istinitost riječi francuskoga duhovnoga pisca iz osamnaestoga stoljeća, Jean-Pierrea de Caussadea: „Što god vam se dogodi tijekom dana, dobro ili loše, izraz je Božje volje.” Umjesto da proklinjete svoju lošu sreću, šakama udarate u volan, ili frustrirano kolutate očima, to čekanje gledajte kao duhovnu pozivnicu.

Kada ste prisiljeni čekati, molite jednu od velikih molitava Crkve za budnost, s mnogo ponavljanja – kao što je krunica, ili Isusovu molitvu („Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku.”) S takvom odlukom na početku došašća na retrovizor objesite krunicu. Razmišljajte o mogućnosti da Bog želi da u tome trenutku čekate, i zatim to vrijeme čekanja posvetite jednom od tih prelijepih molitava.

Cijela Biblija završava notom – ne toliko trijumfa i ispunjenja – nego čežnje i iščekivanja: „Dođi, Gospodine Isuse.” Od samoga početka širenja kršćanstva sljedbenici uskrsloga Isusa čekaju. Sveti Pavao, sveti Augustin, sveti Ivan Zlatousti, sveta Agneza, sveti Toma Akvinski, sveta Klara, sveti Franjo, sveti John Henry Newman, i Simone Weil – svi oni čekali su na Kristov drugi dolazak, i još od tada su svi oni ljudi došašća. Pridružimo im se u ovome vremenu, okrećući svoje oči i srce gore, i moleći: „Ja čekam, ja čekam.”

Izvor: Word On Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.