VIĐENJA BELGIJSKE MISTIČARKE (2)

Mističarki Berthi Petit Isus je navijestio pobožnost koja će obratiti mnoštvo zalutalih duša

Portal Bitno.net objavit će u dva nastavka tekst o pobožnosti Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu, pobožnosti iza koje stoje viđenja i zapisi belgijske mističarke Berthe Petit. Tekst objavljujemo na poticaj našeg kolumnista patera Marka Glogovića čiji tekst o toj pobožnosti možete pročitati OVDJE. Napominjemo da pobožnost ima imprimatur i ostala dopuštenja nadležnih crkvenih vlasti. Prvi dio teksta možete pročitati OVDJE.

Slika Svete Majke iz samostana u Olligniesu i Bethe Pettit.

Uskoro će započeti nova faza Berthina mističnog života. Do 1912. godine njezine su vizije bile vezane uz čisto vjerske stvari, no 12. srpnja te iste godine čula je prvo od mnogih objava vezanih za svjetske događaje.

Gospodin joj je za vrijeme pričesti objavio da će nasljednik katoličkog carstva Austro-Ugarske biti ubijen. “Dvostruko ubojstvo… Bit će to prvi od tih događaja, punih tuge – iz kojih ću ipak iznijeti dobro – koje će prethoditi kazni…”

Dan nakon tragedije u Sarajevu Gospodin joj je objavio: “U ovom trenutku počinje uzlazna putanja početnih događaja koji će dovesti do velike manifestacije moje pravednosti.”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tijekom Prvoga svjetskog rata Berthu, koja je te dane provodila u Švicarskoj, nebeski su glasovi neprestano unaprijed upozoravali na nesreće koje će pasti na narode, a u isto su je vrijeme uvjeravali da će “ponosna rasa i njihov licemjeran i ambiciozan vladar biti kažnjeni na tlu njihovih nepravednih osvajanja”.

Kao što je već ranije rečeno, Pio X. nije smatrao da je vrijeme sazrelo za prihvaćanje Berthine poruke. Nakon njegove smrti, u prvim danima rata, kardinal Mercier proslijedio je njegovu nasljedniku, Benediktu XV., pismo oca Decorsanta. Nakon opisa povijesti te pobožnosti, obavijestio je papu o posljednjim objavama danima Berthi:

“Nesreće koje sam navijestio dogodile su se”, Gospodin joj je rekao u rujnu 1914. godine.” Dakle vrijeme je i moja je želja da se narodi okrenu Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu. Neka se jedinstven krik uzdigne iz svake duše: ‘Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas!’ Neka ta molitva, koju vam moja ljubav otkriva kao najviše utočište, bude odobrena i neka joj se daju povlastice, ne samo djelomično i samo za dio mojeg stada, već za cijeli svemir, da se može proširiti kao dah iscjeljenja i pročišćenja koje će ublažiti moj gnjev.

Odgovor Rima nije bio niti trenutan niti potpun, no kad je Italija ušla u rat, u svibnju 1915. godine, papa je, u pismu kardinalu Vanutelliju, a po njemu i svim biskupima svijeta, uputio sljedeću preporuku:

“Uzdignimo molitve, sada žarče i češće nego ikada, njemu koji u rukama drži sudbinu svih naroda, i s pouzdanjem zamolimo Prežalosno i Bezgrešno Srce Marije, slatke Isusove i naše Majke, da nam po svojem moćnom zagovoru kod svojega Božanskog Sina zadobije brz prestanak rata i povratak mira i spokoja.”

U rujnu iste godine papa je udijelio oprost[1] od 100 dana za svaku recitaciju te molitve.

U svojim pastoralnim pismima iz lipnja i rujna 1915. godine kardinal Mercier preporučuje tu pobožnost, a u onome od 7. ožujka 1916. objavljuje da će tijekom obreda Velikog petka “u svojoj nutarnjoj duši” posvetiti svoju biskupiju i “dokle god se u njemu prostirala, svoju voljenu zemlju” Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Jedini pripadnik hijerarhije koji je nadišao polovične mjere i ispunio poruku u cijelosti bio je, začudo, engleski kardinal Bourne. Otac Condamin, isusovac, profesor Svetog pisma iz Hastingsa, u Engleskoj, obznanio mu je te objave 1. svibnja 1916. g.

Kardinal Bourne odmah je odgovorio na poziv. Ne samo da je obogatio molitvu s oprostom od 100 dana, već je u svojem pastoralnom pismu od 18. lipnja 1916. g. jasno pripremio put za javnu posvetu Engleske, koja je kasnije i provedena.

Trećeg rujna piše u drugome pastoralnom pismu:

“Oduvijek je bila praksa djece Katoličke crkve da u svim svojim brigama i tjeskobama zazivaju pomoć i zagovor one koja je imala povlasticu stajati pokraj svojega Božanskog Sina dok je umirao na križu. Danas vas želimo potaknuti, dragi velečasni oci i draga djeco Isusa Krista, da stavite svoje molitve i preklinjanja pod zaštitu Prežalosnog i Bezgrešnog Srca Marijina. Isus Krist, naš Gospodin, mogao je, da je tako htio, odvojiti svoju svetu Majku od žalosti i strašne tuge njegove muke i smrti. Njegova volja nije bila takva. Nakon što joj je udijelio, svojim vlastitim slobodnim izborom, s obzirom na njezino sveto majčinstvo, to potpuno izuzeće od istočnog grijeha, koje nazivamo njezinim Bezgrešnim začećem, odlučio je od nje zatražiti prihvaćanje najpotpunijeg udjela u njegovim trpljenjima za naše otkupljenje koje je stvorenju bilo moguće primiti.

To prihvaćanje ona je dala slobodno, bez oklijevanja i u potpunosti za nas, te je zato zaslužila od svojega Božanskog Sina položaj i snagu posredovanja koji samo njoj pripadaju. Ne bismo dostatno častili njezina Božanskog Sina kad ne bismo častili, slavili i koristili moć koju se je on udostojao udijeliti joj u zamjenu za žalosti koje su toliko blisko i intimno ujedinile njezino Srce s njegovim u krajnjoj žrtvi njegova života.

Nigdje drugdje u kršćanskom svijetu ne bi trebalo spremnije častiti Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino doli ovdje u Engleskoj. Od starine, u danima jedinstvene vjere, njezina su čistoća i žalosti uvijek bile čašćene s ljubavlju. Diljem kraljevstva, Gospa, Sveta Marija, Majka Božja, bili su pojmovi i naslovi dragi svakomu engleskom srcu. Engleska je zaista bila Gospina baština.

Dakle, ne s namjerom uvođenja neke nove pobožnosti, već da bismo dali novo značenje i veću snagu mislima koje svi dugo čuvamo, i koje su duboko ukorijenjene u našem narodu, želimo Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu Marijinu posvetiti ovaj ponovni napor molitve, kojeg posebne okolnosti ovog trenutka tako hitno zahtijevaju. Svijet je pun žalosti i trpljenja svake vrste – žalosti majki, žena, udovica, djece siročadi, trpljenja ranjenih, umirućih, sakatih. Iscrpljujući krug teška, svakodnevna, bezokusna napora. Sva ta trpljenja i žalosti biti će cijena i uvjeti pobjede ako se ispravno prihvate i iskoriste. Majka koja je stajala pod križem može razumjeti i ostvariti njihovu vrijednost te od onoga koji je na križu visio zadobiti svjetlost i milost koje ljudi trebaju da bi počeli odgovarati za Božju čast i svoje spasenje.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Zbog tih razloga želimo i zapovijedamo da se u svim crkvama i javnim kapelama naše biskupije, bilo u petak 15. rujna, na svetkovinu Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, ili na iduću nedjelju, tijekom blagoslova Presvetim sakramentom, pjeva Stabat Mater[2], a nakon toga izmole tri Zdravomarije uza zazive: ‘Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas!’, da bi se tim javnim činom štovanja cijela naša biskupija, a koliko se u nama prostire, i cijela naša zemlja i carstvo, svečano posvetili Blaženoj Djevici pod tim posebnim naslovom.”

Godine 1917. u svojem pastoralnom pismu u nedjelju prije korizme kardinal Bourne, potičući vjernike svoje biskupije na iskrenu molitvu praćenu milostinjom da bi se zadobilo Božje milosrđe u tako kritičnim vremenima, dodaje i ovu preporuku:

“Ponovno stavljamo naš zagovor pod brigu i zaštitu Prežalosnog i Bezgrešnog Srca Marijina te ovime određujemo da se čin posvete koji ovdje šaljemo moli u svim crkvama i kapelama naše biskupije odmah nakon O Salutaris[3] kod glavnog blagoslova na prvu nedjelju korizme te ponovno kod blagoslova u petak 30. ožujka, na svetkovinu Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Kleru i vjernicima preporučamo dnevno moljenje tog čina posvete, uz koji smo vezali oprost od 200 dana.”

Kardinal Bourne je od oca Condamina zatražio da upita Berthu, posredstvom njezina duhovnog voditelja, za tekst čina posvete. “Rekao sam gđici Petit”, odgovorio je otac Decorsant, “da to učini tijekom jedne od njezinih zahvala nakon pričesti.” Zapisala je (na francuskome) sljedeću molitvu, za koju je potvrdila da ju joj je diktirao sam Gospodin:

“O Gospodine Isuse, koji si nam se na križu i u euharistiji pokazao kao Bog ljubavi i milosrđa, klečeći ponizno pred tvojim nogama, klanjamo ti se i još jednom te molimo za tvoj oprost i božansko sažaljenje u trećoj godini ovoga besprimjernog rata.

I imajući na umu da je, tvojim činom na Kalvariji, ljudska rasa, zastupljena tvojim ljubljenim učenikom Ivanom, dobila Majku u Djevici Žalosti, želimo častiti patnje i jade srca naše Majke, posvećujući mu se svečanom posvetom.

Pravedno je, o Marijo, da te naše duše odsada nastoje posebno častiti pod naslovom tvojega Prežalosnog Srca – naslovom koji si zadobila sudjelujući u cijeloj muci svojega Božanskog Sina te si tako sudjelovala u djelu našeg otkupljenja – naslovom koji ti po pravdi pripada i koji je, vjerujemo, drag Isusu i tvojemu vlastitom Srcu, ranjenu njegovom ranom.

Posvećujemo dakle, o Marijo, tvojemu Prežalosnomu  i Bezgrešnomu srcu nas, naše obitelji, našu zemlju i one koji se bore za njezinu čast. Smiluj nam se, pogledaj na naše nevolje i na tjeskobu u našim srcima uslijed žalovanja i nesreća koje pustoše svijet. Udostoji se, o Majko Božja, zadobiti milosrđe za nas da, obraćeni i pročišćeni žalošću te ojačani u vjeri, odsada budemo vjerni sluge Isusa Krista i njegove Crkve, za čiji trijumf molimo. O Marijo bezgrešna, obećavamo biti vjerni sljedbenici tvojega Prežalosnog Srca. Zauzimaj se za nas, molimo te, kod svojeg Sina, da nam na krik tvojega Prežalosnog i Bezgrešnog Srca njegova moć brzo donese trijumf prava i pravde.

Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se.

Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas i spasi nas.”

Bertha je i dalje bila blagoslovljena neprestanim vizijama i porukama. Ponekad bi joj bile povjerene poruke za kardinala Bournea, kojeg je Gospodin uvijek zvao “moj apostol Franjo”.

“Želim da moj apostol Franjo obnovi svečanu posvetu svoje zemlje na dan kada sam se, kao plod fiata[4] svoje Majke – u isto vrijeme i radosna i žalosna – pojavio na zemlji kao Spasitelj čovječanstva.”

Kardinal Bourne je ponovno poslušao, obnavljajući tu posvetu na Božić.

Berthine bilješke iz tog vremena čitatelju pružaju zanimljivu perspektivu rata koji se je odvijao na duhovnoj razini, a fluktuacije tog rata opisane su pojmovima zasluge i zadovoljštine. Otac Courtois bio je sklon u svojim spisima i propovijedima inzistirati na sljedećem aksiomu, posebno značajnu u trenutnoj krizi, koji podržava Berthine objave ranijeg datuma. “Povijesne kataklizme”, kaže on, “nisu ništa drugo doli projekcije stanja savjesti čovječanstva na površinu zemaljske kugle.”

Treba napomenuti da bi svaki put kad su te javne pobožnosti bile održavane u Engleskoj britanske trupe napredovale u neočekivanim pobjedama. Maršal Foch primjećuje u svojim Sjećanjima da su, začudo, Englezi jedva bili svjesni kako je do tih uspjeha uopće došlo.

Kad se je plima bitaka okrenula protiv Antante[5], u strašno proljeće 1918. godine, Gospodin je rekao Berthi:

“Moj apostol Franjo mora odbaciti žalost i tjeskobu koje mu nanosi iskušenje koje pogađa vojske njegove zemlje. To je neophodno iskušenje jer su, nakon što im je moja zaštita pomogla da pobijede, slavu pripisali svojim vlastitim snagama. To je provjera koja će tim vojnicima pokazati da su ljudska sredstva nemoćna zaustaviti poplave koje nadolaze.”

Na Veliki petak, koji je bio tragičan dan za Antantu, Gospodin se je ukazao Berthi prekriven svojom Predragocjenom Krvlju i rekao joj: “Da su slušali moj glas i izvršavali moje zapovijedi, danas bih bio zaustavio prolijevanje krvi svojih ljudi za iluzornu pobjedu. Ipak, među mnogim žrtvama žanjem bogatu žetvu duša, a produženo iskušenje slama nerazuman ponos mnogih koji od života ne traže više od njegovih zadovoljstava ili koji samo razmišljaju o progonu Crkve.”

Već 6. rujna Gospodin je dao proročku objavu koju će i predobro potvrditi događaji koji su slijedili nakon primirja: “Vođe te zemlje (Njemačke), koji jasno vide opasnost od invazije kojom se prijeti njihovoj zemlji, pripremaju, taktikama za koje nitko ne sumnja i u punu dogovoru s onim kojeg sam ti označio kao licemjerna i spletkarskog neprijatelja moje Crkve, plan koji će privremeno spasiti njihovu naciju. Posljedično, neće odmah primiti kaznu koju ona zaslužuje.”

Ništa nije očitije od činjenice da, kad je Bertha Petit izrekla ta predviđanja, za koja je rekla da dolaze od našeg Spasitelja, niti ona, niti itko drugi (osim, naravno, visokopozicioniranih urotnika masonske sekte), nije bio, ljudski govoreći, u stanju predvidjeti da će se ti događaji ubrzo ostvariti.

Mjesec dana kasnije Gospodin je ponovno rekao: “Bez moje intervencije, koju je zadobio moj apostol Franjo po utjecanju Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu moje Majke, pobjeda bi pripala onima koji su tijekom tolikih godina napinjali svaki živac ne bi li pripremili i organizirali veliki rat za dostizanje svojih vlastitih ambicioznih ciljeva. Materijalna sila bila bi podjarmila pravdu.”

28. listopada čula je Gospodina kako kaže: “Svijet visi na rubu apsolutne kataklizme. Moja pravda ne može se suglasiti s makinacijama onih koji u vlastitom interesu žele uspostaviti mir posve nedostojan tog imena. Mir se može ostvariti samo mojom intervencijom.”

Na dan primirja čula je ovu konačnu osudu: “Sve sam to dopustio jer nije ispunjena moja želja u svezi sa Srcem moje Majke.”

Nakon tog je slijedio zahtjev da nadbiskup Westminstera ponovno posveti svoju zemlju Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu, za zahvalu i u skladu s formulom koja je ponovno dana Berthi. Obred posvete održan je vrlo svečano 24. svibnja 1919. godine. U pismu ocu Decorsantu kardinal Bourne moli Gospodina da “obilno blagoslovi njegova dopisnika i gospođicu Petit, koju je Bog odabrao kao oruđe svoje dobrote.”

Između dva rata Berthi su davana upozorenja i nalozi u svezi sa sve većom hitnosti utjecanja Srcu Marijinu.

“Uskoro će postati očito”, rekao joj je Božanski Učitelj 1919. godine, “da je nestabilan mir uspostavljen bez mene i bez onoga koji govori u moje ime (pape). Nacija koju se smatra pokorenom, no čija je snaga samo privremeno smanjena, i dalje je prijetnja tvojoj zemlji i Francuskoj. Nevolje i opasnosti proširit će se na sve zemlje. Jer taj mir po ničemu nije moj, ratovi će ponovno gorjeti posvuda, unutarnji ratovi, rasni ratovi. Ono što je trebalo biti tako veliko, tako istinsko, tako lijepo, tako trajno, odgođeno je… Čovječanstvo žuri u strašnu oluju, koja će sve više i više odvajati narode. Svi ljudski planovi bit će uništeni. Oholost gospodara trenutka će se slomiti. Jasno će biti pokazano da ništa ne može postojati bez mene i da ja ostajem jedini Gospodar budućnosti nacija.”

Što se tiče tjelesnog stanja mističarke, trpljenje je sve više postajao njezin svagdanji kruh. U njezinu slučaju to nije hiperbola, jer tijekom posljednjih trideset i pet godina života nije primila nikakvu zemaljsku hranu. Njezina neprestana i goruća žeđ morala je po sebi biti produženo mučeništvo. Nije bila u stanju zadržati niti malene količine tekućine koju je povremeno pila. Kardinal Mercier, čija ju je očinska ljubav tolikih godina ovijala, udijelio joj je oprost od 50 dana svaki put kada bi izgovorila riječ sitio (lat. žeđam), dobro znajući da je to na njezinim usnama imalo više povezanosti s njezinom žeđi za dušama, nego s njezinim tjelesnim trpljenjima.

Kad je inicijativa kardinala Bournea izblijedjela, činilo se da je opće usvajanje pobožnosti dalje no ikada. Uzalud je otac Decorsant nastavljao u Rim slati daljnje objave svoje duhovne kćeri. Vatikan je bio tih. Gospodin je 1922. godine Berthi sâm potvrdio da “vrijeme još nije zrelo”.

“Moj će apostol ustati u pretkazani čas … kad će užasna kataklizma koja se približava premašiti sve trenutne proračune čovječanstva i njihove jadne politike. Moja volja za slavu moje Majke neće se sada ispuniti.”

Gospa ju je tješila: “Događaji su se ispunili, djela su izvršena koja će se pokazati nepobjedivim temeljima djela kojem služiš. Dostići će svoj cilj u svojoj punini, a to je Božja volja.”

No Bertha nikada nije dobila potvrdu da će do ispunjenja doći tijekom njezina života. Zaista, tako će i biti.

Kasnije godine

Bertha, njezina majka i otac Decorsant bili su u Švicarskoj, zbog zdravstvenih razloga, kad je izbio Prvi svjetski rat, te se nisu mogli vratiti sve do kraja rata. Tijekom toga prinudnog izgnanstva Bertha je primljena u Treći red sv. Franje. To je primanje bilo samo kruna njezina savršenog života, jer je njezino umrtvljenje uvijek bilo tako potpuno.

Kad se je obitelj vratila u Belgiju, našli su svoj maleni dom uništen i opljačkan od Nijemaca. Dvije su se žene zato nastanile u samostanu u Overysscheu, blizu Bruxellesa. Gđa Petit ondje je umrla 1922. godine, u dobi od 86 godina.

Tijekom ostatka svojega života Bertha nije imala pravo stalno prebivalište. Neko je vrijeme živjela s prijateljima, a zatim se 1927. g. nastanila u malenoj vili na imanju “Clinique des Duex Alice”, u Uccleu, predgrađu Bruxellesa. Ondje je u njezinoj sobi otvoren njezin privatni oratorij (kapelica), što je bila povlastica koja joj je bila dana i nekoliko godina ranije. Tako je mogla provoditi sate svojih besanih noći u klanjanju. Deset godina koje je provela u toj kući bile su, rekla je, najsretnije u njezinu životu. S tugom ju je morala napustiti kad je klinika došla u ruke Sestara ljubavi iz Ghenta, koje su trebale vilu za svojeg kapelana. Bertha je tada odlučila dijeliti stan s prijateljicom u istom predgrađu, a to joj je bio dom do njezine smrti.

Međutim ondje nije mogla imati svoj oratorij, što je bilo uistinu veliko odreknuće za nju.

“Utjecanje posvuda mojoj majci pod naslovom koji za nju želim zadnja je pomoć koju ću dati prije kraja vremena.”

Izvanredna je činjenica da je, unatoč svojemu kronično lošem zdravlju, uspjela tako dugo voditi život koji je na puno načina bio normalan. Još uvijek je puno putovala, posjećivala Rim, Lourdes i Švicarsku, a bliže domu jednom godišnje provodila bi odmor u Chateau de Louvigniesu, gdje je osjećala atmosferu prijateljskog razumijevanja. Upravo ondje, u sjenci malene seoske crkve, sada leži pokopana, a njezin grob središnje je mjesto raširena štovanja.[6]

Njezin krug najbližih prijatelja sve se je više sužavao. Kardinal Mercier umro je u siječnju 1926. g., mons. Piéraerts, kapelan belgijskog dvora i jedan od njezinih glavnih voditelja, u svibnju iste godine. “Njezin svećenik” pozvan je u svoju nagradu 1934. g., a mons. Legraive, pomoćni biskup Malinesa, još jedan od njezinih duhovnika, preminuo je 1940. g. Kardinal Granito di Belmonte, nekoć nuncij u Bruxellesu, nasreću, nastavio je s njom komunicirati iz Rima i ohrabrivao ju je do kraja.

Na sve njezino trpljenje nadošla je i ozbiljna nezgoda, u kojoj je pretrpjela teški prijelom desne noge, što ju je ograničilo na potpunu nepokretnost, 1939. godine. Njezin liječnik smatrao je gotovo čudom kad je nakon nekog vremena ponovno počela polako i bolno ustajati, pogotovo jer je njezina povrijeđena noga bila oko centimetra kraća od druge.

Na taj je način, u tjelesnoj slabosti i moralno izmorena otkrivenjima koje je neprestano dobivala o katastrofama koje će pogoditi čovječanstvo, ušla u sjenu drugoga velikog rata.

22. siječnja 1940. g. te su riječi zazvonile u njezinim ušima kao posmrtno zvono: “Belgija će biti napadnuta.”

Strašna stvarnost bila je potvrđena u travnju. “Brzina događaja iznenadit će ljude”, rekla je. “Bit će to propast za našu zemlju.”

Zaista, u petak 10. svibnja kocka za Belgiju bila je bačena…

Mirna usred općeg meteža, sluškinja Božja uvijek je pokušavala zadržavati one koji su mislili da će naći sigurnost u bijegu i ponovno im je govorila o lijeku za agoniju tog trenutka. Gospodin je tako 2. srpnja inzistirao: “Srca se moraju promijeniti. To će se ostvariti samo ako se pobožnost bude svuda razglašavala, objašnjavala, propovijedala i preporučivala. Utjecanje posvuda mojoj Majci pod naslovom koji za nju želim zadnja je pomoć koju ću dati prije kraja vremena.”

Usred meteža Bertha je silno željela vratiti mir i pouzdanje onima oko nje te je od Božanskog Učitelja 4. studenoga 1941. dobila sljedeće jamstvo: “Osvajač je u mojoj milosti zbog kazne koju zaslužuje. Pravda će u svemu biti izvršena. Kazna tutnji, a vođe osjećaju kako se približava, užasavaju je se i shvaćaju da ne mogu ništa učiniti da bi ju izbjegli. Tad će moj sud i snaga moje volje biti obznanjeni. Moje djelo se uvijek ispunja. Belgija će ponovno biti slobodna.”

A 8. prosinca: “Sigurnost tvoje zemlje, unutarnji mir i pouzdanje moje Crkve oživjet će širenjem pobožnosti i posvete koju želim da bi Prežalosno i Bezgrešno Srce moje Majke, u svemu sjedinjeno s mojim Srcem, bilo ljubljeno i slavljeno. Izbavljenje će tako biti djelo naših Srdaca, trijumf naše ljubavi za ljude kojima će ta posveta udijeliti pouzdanje u skladu s mojim obećanjima.”

A u danima koji su slijedili došlo je još jedno jamstvo: “Pouzdanom posvetom mojoj Majci ojačat će i ispuniti se pobožnost mojemu Srcu. Ta pobožnost, ta posveta bit će, u skladu s mojim obećanjem, obnova za moju Crkvu, koja je prečesto kolebljiva, nova snaga za kršćanstvo, izvor milosnih znakova za duše, koje će tako biti dublje ispunjene ljubavlju i pouzdanjem.

Jasno svjetlo, koje će utjecanjem mojoj Majci biti dano, donijet će iznad svega obraćenje mnoštva zalutalih i grešnih duša: sažaljenje Prežalosnog i Bezgrešnog Srca moje Majke preklinjat će moje Srce milost za njih.”

Nije joj bilo suđeno ugledati povratak mira. Sve više žrtva zadovoljštine u Božjim rukama, polako se je udaljila od svijeta. Nakon spontane frakture njezine lijeve noge, zakazao je čak i njezin junački otpor. No nikada nije bila prikovana za krevet, osim zadnja tri ili četiri dana života.

Godinu prije smrti, 1942., neočekivanom je snagom pokazala duhovnu strast, koja je bila okosnica njezina života.

Tijekom 1942. godine Bertha Petit je osjećala kako joj se snaga polako smanjuje. Gospodin joj je dao razumjeti da neće imati tu utjehu da vidi službeni trijumf pobožnosti čiji je bila apostol, no da je došao trenutak da se ta pobožnost preda na znanje vjernicima po lecima i širenjem slike Svete Majke koju časte u samostanu u Olligniesu.

Ta je slika, ponešto misteriozna podrijetla, otkrivena u vrijeme primirja 1918. godine u podrumima internata koji su vodile časne sestre bernardinke, gdje se je Bertha obrazovala. Nakon odlaska vojske jedna od sestara pospremala je prostorije. Pronašla je komad kartona na koji je bila nalijepljena pornografska slika, koju je poderala da ju baci u vatru. Na svoju veliko iznenađenje vidjela je da je prekrivala prekrasan prikaz Blažene Djevice Marije! Zajednica ju je postavila na počasno mjesto i uskoro doživjela da molitva pred njom donosi milosne znakove.

Više naznaka ukazivalo je na to da je slika francuskog podrijetla. Kad se je Bertha vratila iz Švicarske, gdje je bila tijekom rata, i vidjela sliku 1919. godine, odmah je prepoznala dvostruki simbol Djevice žalosnoga i Bezgrešnog Srca.

Slika prikazuje Majku  Božju kako u lijevoj ruci drži ljiljan, simbol njezine bezgrešne čistoće, milosni dar njezina Sina, dok kažiprst njezine desne ruke, položene na njezinim grudima, privlači i zadržava pozornost na njezinu Prežalosnom Srcu, okruženom plamenovima i probodenom mačem. Dubok i dalekovidan pogled Bezgrešne čini se da s tugom razmišlja o grijesima svijeta – uzroku trpljenja izraženih na njezinu nježnom licu, nagnutu na desnu stranu. Lik joj je sličan onomu Pietà (Žalosne Djevice), tako poznate u mnogim crkvama.

25. travnja 1942. g., Gospodin je rekao, aludirajući na pojačan zamah rata: “Strašan trenutak je u pripremi. Vidjet će se da će snage pokrenute takvim bijesom uskoro biti oslobođene. Sada je, sada ili nikada, trenutak da se svi predate Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu moje Majke. Svojim prihvaćanjem kalvarije moja je Majka sudjelovala u svim mojim trpljenjima. Pobožnost njezinu srcu sjedinjenu s mojim donijet će mir, taj istinski mir, tako često zazivan, a tako slabo zaslužen.”

U poslušnosti zapovijedima Božanskog Učitelja, Bertha i njezini prijatelji svim su silama širili sliku o kojoj smo govorili. S prednje strane imala je zaziv, koji je bio tako drag kardinalu Mercieru i za koji je on udijelio oprost, a sa suprotne strane čin posvete koji je koristio kardinal Bourne i koji je imao imprimatur (dozvolu) biskupije Tournai.

Te su se slike u kratku vremenu daleko proširile i bile su tražene posvuda u Belgiji. Kad su se krajem 1942. godine slavile marijanske svečanosti radi zadobivanja mira, a župe su se i redovničke zajednice po želji pape posvećivale Bezgrešnom Srcu, mnoge od njih već su bile posvećene Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu. Taj naslov tako drag kardinalu Mercieru i kardinalu Bourneu već je bio mnogima dobro poznat.

Od trenutka kad je bila lišena svojeg oratorija, Berthe je bila primorana svakog jutra pješice ići u crkvu da bi primila ono što je nazivala “svojom hranom”. Kasnije, kad je bila previše bolesna da bi nastavila s time, svećenik joj je svakodnevno donosio svetu pričest. Ti su trenuci za nju bili trenuci kratka odmora u njezinu životu punu trpljenja.

Duboko ponizna, iznad svega se je trudila da ne bude primijećena. Preklinjala je Božanskog Gospodina da joj ne nametne vidljive stigme i ta joj je molitva bila uslišana. No njezin krug najbližih prijatelja znao je da je na Veliki petak i mnoge druge petke u godini trpjela velike boli u dlanovima ruku i u stopalima te u boku. Njezine usne i jezik bi se raspucali te bi krvarili. Trpljenje na glavi, slično onomu uzrokovanu trnovom krunom, neprestano ju je pratilo i gotovo nikada nije spavala.

Često je bila u doticaju s dušama u čistilištu, posebno s dušama svećenika koji su još trebali zadovoljiti Božjoj pravdi.

Poput nekih svetaca “osjećala” je posljedice koje grijeh ostavlja na dušama. Zbog tog joj je razloga bilo odbojno naći se u gomili ljudi. Đavao ju je često mučio fizičkim manifestacijama, poput udaraca toliko teških da su uzrokovali padove, te slušanjem raznih nezemaljskih glasnih zvukova i uzvika mržnje.

Na samom kraju njezina duga života u potpunu jedinstvu s našim Spasiteljem i njegovom svetom Majkom, Berthe je, poput brojnih drugih Božjih odabranih duša žrtvi, upoznala svu tamu duhovne napuštenosti. Bila je, činilo se, uronjena u tugu. Njezina žalopojka duhovne i tjelesne žeđi nije silazila s njezinih blijedih usana: “Sitio!” – „Žeđam!“

Božićno slavlje nije joj donosilo nikakvu utjehu. Njezina je žrtva bila posve prihvaćena.

“Kada mi se predaješ kao žrtva”, Isus joj je rekao, “ne pristaješ samo ujediniti se s cijelim mojim životom i mojom Kalvarijom, već i s mojim svetim djetinjstvom, skrivena, siromašna, jadna, lišena svega, i prikazana kao žrtva.”

Na dan prije svoje smrti, međutim, govoreći o posveti svijeta, rekla je s blagim smiješkom: “Bit će izvršena.” Nekoliko sati prije smrti glasno je povikala: “Želim da bude znano da se posve podčinjavam svemu što Bog želi.” Oni koji su tada brinuli za nju tvrde da je bilo teško povjerovati da je te jasne i zvučne tonove izgovorio netko na samrti.

No istoga tog dana, 26. ožujka 1943. godine, Bertha je izdahnula vrlo mirno, u snu. Ljepota njezina lica dok je tri dana ležala na samrtnoj postelji duboko se je dojmila onih koji su u veliku broju dolazili da ju vide.

“Kao Sin, zamislio sam tu pobožnost za svoju Majci, a kao Bog ju zahtijevam.”

Epilog

Iako stvar kojoj je Bertha Petit posvetila svoj život još nije doživjela svoje ispunjenje, pobožnost Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu od njezine se je smrti postojano i polako širila, kako će sljedeće zabilješke pokazati.

21. lipnja 1947. g. kardinal Griffin povećao je oprost koji je udijelio kardinal Bourne za zazive, sa 100 na 300 dana, a 1951. g. kardinal Van Roey povećao je onaj od kardinala Merciera sa 100 na 200 dana.

Iste godine mons. Richaud, biskup Lavala (Francuska), posvetio je svoju biskupiju Gospi pod tim naslovom, a iduće godine je i grad Laval posebno posvećen.

Godine 1948. mons. Boone, dekan sveučilišne crkve sv. Gudule u Bruxellesu, učinio je posvetu u prisutnosti papinskog nuncija monsinjora Centoa.

Iz svih krajeva Zemlje; Amerike, Afrike, Azije, dolazila su pisma u tajništvo pobožnosti (Rue de la Loi 128, Bruxelles[7]) izvješćujući o posveti zajednica, župa i obitelji ili moleći za slike i biografije.

U Belgiji, a možda i više u Francuskoj, pobožnost je vrlo raširena. Rad na njezinu širenju danas se vodi iz Issoudunua (Indre, Francuska), u kući sestara Presvetog Srca[8].

Veliko je zanimanje pobuđeno u Portugalu zbog povezanosti između Gospinih ukazanja u Fátimi 13. lipnja 1917. godine i objava danih Berthi Petit. Po svjedočanstvu vidjelice Lucije, Blažena Djevica se je tog dana ukazala pokazujući svoje Srce “okruženo trnjem sa svih strana”, a “vrhovi tog trnja prodirali su u unutrašnjost njezina Srca“. “Bila je sva ovijena svjetlošću no izraz njezinog lica bio je žalostan.”

Kipove Gospe Fátimske kao Žalosne Djevice izradio je portugalski umjetnik José Ferriera Thedim. Jedan od njih izložen je na čašćenje vjernicima u karmelskoj kapeli u Coimbri, gdje je Lucija ušla u samostan.

Život Berthe Petit na portugalski je preveo otac Manuel Cordoso de Carvalho, tajnik nadbiskupa Coimbre.

U Fátimi je Gospa tražila da se njezino Bezgrešno Srce, taj besplatni dar Božje milosti, posebno časti. No ne bi bilo u skladu s njezinom savršenom poniznošću da je uzdizala vlastite zasluge proglašavajući slavu svojega Prežalosnog Srca.

Zato spada na nas vjernike da, takoreći, dovrše fátimsku poruku i žarkom molitvom zadobiju posvećenje svijeta Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu Majke našeg Spasitelja.

Nije li se zaštita Gospe Žalosne pokazala tijekom Drugoga svjetskog rata, kad je posve neočekivana zračna pobjeda spasila zemlju od prijeteće invazije 15. rujna 1940. godine, na svetkovinu Gospe od Sedam žalosti?[9]

“U trenutku trijumfa”, Gospodin je rekao Berthi jednog dana, “bit će posve jasno da sam upravo ja nadahnuo, u onima koje sam slobodno odabrao, pobožnost sličnu onoj danu mojemu vlastitom Srcu. Kao Sin, zamislio sam tu pobožnost za svoju Majku, a kao Bog ju zahtijevam.

Neće li on, kao Bog, ukloniti i sve prepreke za njezino ispunjenje?

 

Učenici Srca Marijina

Mali statut duhovnog zajedništva

 

  1. Učenici Srca Marijina mogu biti katolici bilo kojeg staleža, samo u dobi raspoznavanja smisla i cilja ovog izraza pobožnosti. Vjernici, koji aktivno sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve i poslušni su u ljubavi autoritetu Učiteljstva, s posebnim naglaskom na poštivanju, ljubavi i svjedočanstvu obrane osobe Svetog Oca pape. Privrženom i nježnom ljubavi vole Nebesku Majku Mariju i žele na osobiti način častiti njezino Prežalosno i Bezgrešno Srce. Ništa ih od obveza ovog duhovnog zajedništva ne obvezuje pod grijeh. Ovo je malo djelo učeništva samozatajnog karaktera, tiho i skrovito, jednostavno i plemenito, ne iziskuje upisnice, članarinu, niti neku posebnu strukturu ili organizaciju.
  2. Pročitali su pomno jedan od životopisa Berthe Petit, belgijske mističarke i glasnice pobožnosti Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu. Razumiju važnost i vrijednost te snagu i milost ove dragocjene pobožnosti, poruke i molbe upućene ljudima kao izraza Kristove volje. Znaju da je ovu pobožnost i poruku Crkva službeno i rado potvrdila kao autentičnu i osjećaju poziv u savjesti da ju promiču.
  3. U svojem životnom prostoru kao znak Gospine prisutnosti i zagovora drže i časte kip ili sliku: Gospe Fátimske, Srca Marijina, odnosno slične prikaze, ili i ovu sliku preporučenu iz Gospodinovih poruka Berthi (Gospa s ljiljanom; Dva Srca i Golub).
  4. Prihvaćaju posebno poslanje, podijeljeno u dva dijela od kojih je prvi:
  5. Širiti će revno, gdje i kada mogu sliku iz poruka; dva sveta Srca sa Golubom – simbolom Duha Svetoga, uz molitvu „Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino – moli za nas!“ Ovu će molitvu često sami ponavljati i učiti druge činiti isto.
  6. Što češće činiti će posvetu Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu, prema napisanom predlošku (iza Statuta) ili svojim riječima – i drugima će objasniti plodonosnu potrebu posvete.
  7. Trudit će se ponuditi čin posvete i svećenicima-župnicima, obiteljima, zajednicama… Idealno bi bilo da se cijela Župa posveti Marijinu Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu!
  8. Drugi dio poslanja vezan je uz svećenike. Učiniti će tzv. „prijateljstvo srdaca“ odnosno preuzeti će ozbiljnu i ustrajnu duhovnu skrb za jednog svećenika, po svojem izboru: bilo kojeg, bilo gdje živio i radio, koju god službu vršio: jedan katolički svećenik, bilo poznat bilo nepoznat – odnosno poznat dragom Bogu i Gospi.
  9. Za njega će godišnje namijeniti jednu svetu misu, s nakanom: za jednog Bogu znanog svećenika (dakle, bez imena!)
  10. Za njega će svakodnevno moliti neku molitvu po vlastitom izboru, makar kratku – makar jednu Zdravomariju.
  11. Za njega će Bogu dnevno prikazivati svoja trpljenja, kušnje, bolesti, starost, nemoć, samoću… Neku formu posta ili bdijenja… Euharistijsko klanjanje ili Svetu uru, s vremena na vrijeme. Svoju će obavezu shvatiti vrlo ozbiljno, jer se duhovno ozbiljno povezuje s ovim Božjim slugom. Prikazanje može učiniti vlastitim riječima, makar kratkom rečenicom tijekom dana, ili onako kako se predlaže na kraju Statuta.
  12. Nešto od ovih žrtvica prikazat će Gospodinu, po Srcu Marijinu, i kao zadovoljštinu za grijehe, sablazni, svetogrđa, ovisnosti, materijalizam, klerikalizam, modernizam, dvostruki život, zle sklonosti i ostale padove Kristovih svećenika i redovnika u svijetu, uz molitvu Gospine Krunice, jednom mjesečno.
  13. Svećenik za kojega se moli i prikazuje žrtve ne treba znati za to; neka sve bude u skrovitosti, ponizno i bez hvale.
  14. Ovaj čin „prijateljstva srdaca“ u odnosu na tu svećeničku dušu može trajati najmanje godinu dana, a najbolje za stalno. Ove dnevne, mjesečne i prigodne obveze treba vršiti s ljubavlju i vjerno, radosno zbog milosti i blagoslova koji će sići kako na molitelja tako i na onog za kojega se moli. Bdjeti nad svećenikom, kao prijatelj koji voli, brine, štiti, pomaže, shvaća, blagoslivlja… U jedinstvu srdaca, u Srcima Isusa i Marije… To je misija preko koje Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino može spasiti duhovna zvanja, popraviti pogrješke, izvesti na dobro u kušnjama i napadima, okrijepiti iznemogle, otvoriti putove svetosti, ojačati volju za borbu, ražariti ljubav prema Božjim stvarnostima… Ovaj „tvoj svećenik“ je kao apostol Ivan pod Kristovim križem, koji treba Srce Marijino da bi njime ljubio Gospodina Isusa i da bi uopće mogao naviještati Kraljevstvo.

Želiš li dakle biti Učenik – učenica Srca Marijina i promicati pobožnost Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu, šireći njegovu slavu i moleći i čineći male žrtve za svećenika kojega ti je Gospodin stavio u srce?  Učeništvo se sastoji u slušanju i vršenju Božje riječi. Gospa je bila prva Isusova učenica. Dopustimo joj da nas podučava u školi života! Njezino je Srce najljepša nagrada našem trudu učenja.

  • Na E-mail adresu pošalji svoje ime i kućnu adresu; poslat ćemo ti besplatno letke i sličice, a slanjem svojeg imena potvrđuješ da moliš za te dvije svećeničke duše te da ćeš širiti slavu i poznavanje Srca Marijina pod titulom: Prežalosno i Bezgrešno! Hvala Ti u ime Isusove i naše ljubljene Majke, koja Te drži i grli u svojem majčinskom, kraljevskom, pobjedonosnom Srcu, prepunom boli ali i uzroku naše radosti i blagoslova!
  • E-mail: ucenicisrca@gmail.com

 Osobni čin posvete:

Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, ti si čisti i sveti hram, prekrij moju dušu svojom majčinskom zaštitom tako da uvijek bude vjerna Isusovu glasu, da odgovara na njegovu ljubav i bude poslušna njegovoj božanskoj volji. Želim, o Majko moja, promatrati bez prestanka pred sobom tvoje suotkupljenje, da bih intimno živjela s tvojim Srcem, koje je posve sjedinjeno sa Srcem tvojega Božanskog Sina. Priveži me za to Srce svojim vlastitim krepostima i žalostima. Štiti me uvijeke, amen.

(Sastavila Bertha Petit)

Uzorak čina prikazanja svećenika:

Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, po tebi Božanskom Srcu Isusovu prikazujem svećenika za kojeg molim čineći duhovno „prijateljstvo srdaca“ s njim. Iz ljubavi prema Velikom Svećeniku te u brizi i skrbi prema našim pastirima, prihvati, o Gospo, i sakrij u svojem Srcu svećenika za kojeg molim i prikazujem današnje muke i žrtve (osobito:   ) Ovim činom prikazanja želim svim srcem svojim, Srcima Isusa i Marije dati i zadovoljštinu za grijehe koje su činili ili čine Božji službenici, kao i za svoje vlastite grijehe i zloću.  Amen.

Kratko dnevno prikazanje:

Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, primi moje današnje molitve i žrtve za svećenika za kojeg sam obećao/la moliti. Primi i zadovoljštinu za sve naše hladnoće i uvrjede. Zatvori me u rane svojeg Prežalosnog Srca da ondje budem siguran/na od svakoga zla. Amen.

Bitno.net

————–

[1] Danas se dobiva samo „djelomičan“ odnosno „potpun“ oprost – ovakvi su oprosti ukinuti nakon II. Vatikanskog sabora

[2] Odnosno: „Stala plačuć’ tužna mati…“

[3] Euharistijski himan

[4] Fiat, lat. „Neka mi bude (po riječi tvojoj)“

[5] Sile okupljene u savez protiv Njemačke i saveznica u ratu

[6] Nažalost, danas potpuno nepoznato, kako se urednik knjige osobno uvjerio!

[7] Tajništvo nažalost više ne postoji – mi ga dakle u nas pokušavamo oživjeti!

[8] Pisao sam i nazivao, tamo nikad čuli za B. Petit i ovu pobožnost! (p. Marko Glogović)

[9] Engleska se voli svake godine sjetiti iznimne pobjede dobivene 15. rujna 1940. godine (svetkovina Gospe od Sedam Žalosti). Tog je dana malena skupina mladih pilota uništila 185 neprijateljskih aviona, koji su trebali biti okosnica invazije. Od tog su dana prestali dnevni napadi Luftwaffe.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 6. studenoga 2018.

Možda vam se svidi