Uz križ Isusov stajaše majka njegova (Iv 19,25).

Na Kalvariji Marija je dostigla vrhunac predanja. Njezin „da“ koji se obnavljao od događaja do događaja Isusova života vezao ju je uz Boga jer ju je taj „da“ stalno sjedinjavao s Bogom. Uspravna pod križem Marija je postala jedno sa Sinom, posve sjedinjena s njime. Ona ne živi za sebe, ne gleda svoju majčinsku patnju, nego proživljava patnju svojega Sina. Gleda samo njega u toj mjeri da prelazi u njega, da postaje jedno s njim. U tomu trenutku Isus proživljava otajstvenu stvarnost kao glava svojega tijela. U sebi nosi grijehe mnoštva i pribija ih na križ, konačno ih uništavajući, brišući ih zauvijek. Potpuno stopljena s Isusom, sasvim sjedinjena s njim, Marija zajedno sa Sinom nosi grijehe mnoštva; sudjeluje u tomu brisanju naših dugova, pribijena je na križ zajedno s njim. Isus je to posvjedočio kada je Ivanu (Crkvi) rekao da je Marija tako sjedinjena s njim da postaje Ivanova majka; Marija rađa udove Isusova tijela svojim sudioništvom u trpljenju Glave koja usmrćuje smrt koju je izazvao grijeh i daje novi život udovima tijela.

Nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, (Bog) oživi zajedno s Kristom (Ef 2,5).

Sada u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne (Kol 1,22).

On i vas oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe (Kol 2,13).

Pod križem Marija ne čini ništa… Ona je tu, sjedinjena, predajući se onome što živi njezin Sin. To je predanje čini majkom koja rađa jer i njezin Sin rađa svijet za Boga.

Na Kalvariji se događa vječni trenutak božanskoga otajstva. Otac vječno rađa; svojim vječnim činom on rađa svojega Sina povlačeći se. Sin rađa svijet stvarajući ga: sve je po njemu postalo. Krist rađa novi svijet, rađa ga na križu.

Marija koja je prihvatila zajedništvo s Očevim djelom kada je rekla svoj „da“ pri navještenju prihvaća pod križem zajedništvo s djelom Sina živeći u potpunu zajedništvu u njegovim porođajnim mukama.

U Betlehemu Marija nije trpjela pri porodu jer ju je Otac pridružio svojemu vječnom djelu ljubavi, svojoj radosti rođenja Sina. Pod križem Marija proživljava muku rađanja svijeta jer sudjeluje u djelu Sina koji uništava grijeh i daje novi život.

Marija je savršeno sjedinjena s Bogom u najvećoj mogućoj nutarnjoj jednostavnosti. Ona dopušta da je potpuno obuzme otajstvo njezina Sina koji ponovno stvara svijet za svojega Oca. Njezino je majčinsko djelovanje intenzivno: to je djelo majke koja rađa jer dijete želi živjeti i pojaviti se pred očima oca, i to u trenutku koji je odabralo samo dijete. Majka je, u trenutku poroda, poslušna svojemu djetetu koje želi živjeti, koje se želi od nje odvojiti da bi postalo očevo dijete. Majka mu pomaže da iziđe iz nje da bi živjelo i raslo.

I tako, pod križem, sve što Marija čini jest sjedinjenje. Dopuštajući da je obuzme sve što njezin Sin živi na križu njezino je djelovanje neizmjerno predanje majčinskome djelu njezina Sina koji u sebi stvara novi svijet.

Pod križem Marija je prva kršćanka, prva vjernica. Ona dopušta da je obuzme i osvoji Krist, njezin Sin. Ni na što ne misli, najmanje na sebe samu. Ona može reći: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem… da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,8–11).

Marija, uspravna pod križem, spoznaje svojega Sina. S njim je sjedinjena, s njim je u zajedništvu, s njim se poistovjetila. Zato je ona suosjećajna, suotkupiteljica i majka. Isus svjedoči: Evo ti majke… one koja rađa.

Marija je proživjela sve Isusove patnje na križu zbog toga spoznanja, toga zajedništva koje se sastoji u predanju majčinskome djelovanju njezina Sina.

Po tomu sjedinjenju sedam Isusovih riječi na križu ostaju urezane u Marijino srce. One su mač koji daje život.

Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4,12).

Zadivljujuće je razmatrati ovaj tekst iz Poslanice Hebrejima pred Marijom, sjedinjenom sa sedam Isusovih riječi na križu:

„Bože moj, zašto si me ostavio?“
„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
„Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“
„Evo ti majke, evo ti sina.“
„Žedan sam.“
„Dovršeno je.“
„Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj – život svoj.“

Ovih sedam riječi urezalo se u dušu, u duh, u najdublju dubinu Marijina bića. One su Marijinu vjeru, nadu i ljubav dovele na najviši mogući vrhunac, tamo gdje se sve sjedinjuje i prelazi u Oca u veliku činu sinovskoga predanja.

Ovih sedam riječi Mariju je potpuno usavršilo i dalo joj život zadajući joj smrt: Živa je Riječ Božja i oštrija je od dvosjekla mača.

U trenutku kada Sin izdiše i umire, Marija ostaje uspravna zbog riječi: „Evo ti majke, evo ti sina.“ Što se tiče Isusa, za Mariju je sve dovršeno. No što se tiče njezina majčinstva u odnosu na Crkvu, za nju sve počinje iznova. Jedna Isusova riječ na križu od Marije čini Majku neizmjernoga tijela Kristova.

Božja riječ sposobna je održati nas uspravne da bismo učinili što nam kaže dok umiremo sjedinjeni s Isusom, dok je sve sterilno, beživotno… Izvezi na pučinu i baci mreže za lov… Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže… Uhvatiše veoma mnogo riba… Odsada ćeš loviti ljude (Lk 5,4–10).

Po ovih sedam riječi Marija postaje majka sve do najradikalnijega siromaštva, siromaštva do kojega vode čista vjera, čista nada i čista ljubav. Ona ne posjeduje više ništa i po riječi ona postaje majka mnoštva, postaje srodna ljubavi Oca koji rađa.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uzeti Mariju k sebi” Victora Siona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.