Jedan drevni pustinjak govorio je da Boga ne trebamo moliti da budemo poslušni, ili čisti ili revni ili pobožni, sveti i tomu slično. Dovoljno je da ga molimo da nam da raskajano srce. Ako nam da raskajano srce, s tim dobivamo sve. Onaj tko stalno plače zbog svojih grijeha lako postaje revan, pobožan, čist, poslušan, dobar i pun ljubavi. 

Po tom pustinjaku najviše nas odvraća od raskajanosti gledanje tuđih grijeha. Nije moguće istovremeno gledati naprijed i natrag. Naš pogled ima samo jedan smjer. Kad gledamo naprijed ne gledamo natrag. Kad gledamo tuđe grijehe ne gledamo svoje. Kad gledamo svoje ne gledamo tuđe. Gledanje svojih grijeha (pravednik sedam puta na dan griješi, a koliko tek mi koji nismo pravednici?!) čini nam dvostruku korist. Kad gledamo svoje grijehe ne sudimo drugoga, što je jedan od najtežih grijeha i vodi nas u pakao (bit ćete suđeni sudom kojim vi sudite!) i ujedno vlaži naše srce suzama kajanja. 

Te su suze nastavak vode krštenja. Po krsnoj vodi izišli smo iz pakla i smrti i ušli u raj i život. Krštenje je ostvarenje Pashe, prijelaza Kristova – prijelaza iz smrti u život, iz tame u svjetlo, iz žalosti u radost, iz izoliranosti u zajedništvo, iz sebičnosti u nesebičnost – po znaku vode. Suzama kajanja nastavlja se tijek krštenja dok se ne prispije u stvarnost onoga što taj učinkoviti znak označava.

Vratimo se sada, s ovim mislima, u Betaniju. Krist je ušao u kuću nekog čovjeka ,a za Njim je došla i jedna žena. Bez riječi je prišla Kristu i razlijela skupocjenu, nardovu, pomast po Njegovim nogama i otrla ih svojom kosom. Juda je žestoko reagirao i prigovorio da se ta pomast mogla prodati i novac dati siromasima. Krist je rekao da je to ona učinila Njemu za ukop i da će se to pripovijedati po svom svijetu njoj na čast (je li itko od ljudi ikada tako počašćen?!). Odmah nakon toga Juda je odlučio zaraditi novac tako da izda Isusa. 

Juda je bio sposoban. Revan. Čudesan. Sve je to imao i, nažalost, sve je to izgubio. Očito, izgubio je raskajanost. Krist je uvijek propovijedao obraćenje. Juda je, na početku, prihvatio tu Riječ. Išao je revno za Kristom, ali mu se raskajanost postupno gasila. Ne trebamo o tome posebno maštati jer djela sve kazuju. Kad netko izgubi raskajano srce, izgubi sve. Kad ima raskajano srce, ima sve. Žena je imala to. Njezino djelo sve kazuje. Spominju se i suze žene koja Kristu pere noge. To su suze raskajnice. Komu je mnogo oprošteno, mnogo ljubi!

A u ljubavi je sve to – poslušnost, revnost, mir, molitvenost, jednom riječju – svetost (sve to!)! Psalmist kaže: Srce raskajano, ponizno, stvori mi, Bože! Bog sve stvara ni iz čega. Srce koje sudi bližnje svodi se na ništa. Novo srce, raskajano, nanovo je stvoreno. Bog je to srce stvorio i u Judi i onoj ženi. Nažalost, Juda se rastvorio. Poništio je ono što je Bog stvorio. Sudeći Isusa (Boga) i ženu! I tako je sam sebe osudio. Kad god sudimo bližnje, Boga osuđujemo! Od Njega se dijelimo i završavamo u postojećem ništavilu koji nazivamo pakao! (Jedna pjesma jednog našeg pjesnika kaže da Majka Marija iz raja lije suze i blaži žeđ onih koji su u paklu! Marija je voljela Judu kao i druge Kristove učenike!)