Nebo je realnost, i to ne samo objektivna realnost realnost izvan nas, već naša najveća realnost. Radi nje smo stvoreni, radi nje živimo, radi nje trpimo i borimo se, radi nje umiremo. Da, mi umiremo, da tu najveću realnost steknemo. Zar to nije utješno za nas! Zar svijest da nebo jest, ne daje sasvim novi pravac našem životu? Jer nebo nije samo realnost po sebi, realnost za druge. Nebo je moja najveća realnost. U njemu mi je pripravljeno jedno mjesto, jedan stan. “U kući moga Oca mnogi su stanovi”, a jedan stanje moj, upravo moj. To je moje mjesto, moje pravo, moj cilj, moja meta. Ja u taj stan gledam svaki dan. I primičem mu se svaki dan. I borim se za nj svaki dan. On jest, on uistinu jest, i u realnosti toga stana, toga mjesta, u toj kratkoj riječi: on jest, on postoji, smisao je moga života.

Ali upravo zato, jer je nebo naša meta, naš cilj, ono ne može biti ravnodušno kad gleda našu borbu, naše nastojanje za njim. Zapravo nas cijelo nebo u toj borbi prati. Patrijarsi i proroci bdiju nad onim zakonima u nama koje je Bog svim sinovima čovječjim s naravlju dao. Učitelji i ispovjednici paze da u vrtlogu ovozemskog života ne izgubimo vjeru. Siromasi i mučenici čuvaju nas da ne ugreznemo U zemaljska dobra i da se ne prilijepimo na kratkotrajne vrednote. Djevice čiste pokrete naših srdaca i usklađuju ih s onim što Bog na bojištu našega srca od nas želi i hoće. Anđeli nas čuvaju da se ne spotaknemo o kamen. A Gospa, posrednica svih milosti, kleči pred Janjetom da izmoli za nas što više njegovih milosti i darova. I konačno, nebo je zato nebo, jer je ono Janje Božje, Bog sam, koji se kao najbolji Otac neprestano do nas spušta, da nas u našoj borbi pridrži svojim dobrim rukama, rukama koje ne mogu nikad zaboraviti, nikad ispustiti onoga koga ljube.

Ne, nebo nije nikad prema nama indiferentno, ravnodušno. Ono nas u našoj borbi neprestano pomaže, ono se s našom borbom sasvim saživjelo, ono ulazi u sve pojedinosti te borbe, u sve i najmanje sitnice te borbe. Jer nema sitnice tako neznatne da se njome ne može zaslužiti nebo, da se njome ne može zaslužiti Bog. I zato je nebo ne samo naša najveća realnost, već je ono i najveća naša blizina. Nitko nam nije tako bliz kao nebo, kao sveti u nebu, kao Bog u nebu. Da, oni su nam kadgod bliže od nas samih, jer čovjek je sebi mnogo puta neprijatelj, a sveti u nebu mogu nam biti samo prijatelji. Mi smo povezani s njima, jer je to isti rod, ista krv, isto krštenje, isti izvor milosti, jer nas je Isti stvorio, jer nam je Isti otkupitelj, jer je Isti formirao i formira naše duše.

Proživimo tu blizinu svetih, to općinstvo svetih u ovom mjesecu što češće. Proživimo to bogatstvo društva koje nas uvijek prati, koje vječno nad nama bdije, koje nas uvijek pomaže, koje nas neprestano obogaćuje, koje neprekidno za nas moli. Proživimo tu stvarnost, da mi nismo nikad sami, nikad zapušteni, jer je nebo sa svetima svojim uvijek uz nas. I da smo okruženi tim nevidljivim svijetom, i da nas nitko ne može iz njega iskopčati nego mi sami! I da su među tim mnoštvom koje bdije nad nama i naši najbliži. Naša braća, naši očevi, naše majke. Da je među svetima koji paze na nas, i povorka križarskih duša s našim Ivanom [Merzom] na čelu, i da ta čitava povorka također bdije nad nama, nad našim koracima, nad našim radom. To su sveti u nebu. To je Crkva u slavi. Pobjednička Crkva.

Ali okrenimo se i k onoj koja još trpi, koja se tek primiče k svojoj meti, iako joj je vrlo blizu. To su duše u čistilištu. To su one duše s kojih je pala mrena zemaljskih očiju i koje s neobičnom jasnoćom gledaju sve: i svoj život, i svoj odnos prema Bogu, i život i odnos milijuna koji se još bore na zemlji. To su one duše, kojima je Bog dao da dublje zarone u njegovo biće, ali ga još ne posjeduju u savršenoj punini. I upravo zato jer Božje veličanstvo jasnije poznaju nego mi ovdje – mi koji sačinjavamo vojujuću Crkvu – to je i njihova čežnja za Bogom veća, glad za Bogom silnija i u tome neispunjenju njihove težnje, u toj nezasićenosti njihove gladi jest njihova patnja, njihova muka. Muka, po kojoj se čiste i zadnji ostaci njihovih krivica i nesavršenosti. I ta je Crkva – trpeća Crkva – s nama u najužoj vezi. I te duše nam žele dobro i bdiju nad nama, jer je jasnoća njihova gledanja oprala s njih svu ograničenost i uskoću zemaljskoga gledanja, svu sebičnost i sićušnost maloga čovjeka. I zato te duše strepe nad nama, mole za nas, prikazuju svoje muke za nas. Ali tu se i nama nameće jedna dužnost. Da se molimo za njih, da im pomognemo da se što prije riješe okova, koji ih još stežu da ne mogu u punini ugledati lice Božje. I na te duše mislimo kroz ovaj mjesec! Jer i to je naša krv, naše tijelo, i to su udovi jednoga mističnog Tijela, koje je Krist Gospodin. Pomognimo im ugledati Lice Božje bar kojom molitvom i žrtvom, a oni će nam to u nebu stostruko vratiti.

Vjerujem u općinstvo svetih! Koliko ta vjerska istina sadrži! Koliko utjehe, koliko vedrine, koliko sreće, koliko mira! Jer mi nismo sami! Mi smo u svetom društvu! Oni koji Boga gledaju licem u lice i onih koji su toj meti tako blizu. Mi smo rodbina svetaca! Braća i sestre svetaca! Posvećeni rod!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD