Legalizam

Nedavno sam ušao u ured svoje direktorice, zatvorio vrata i ozbiljnog lica sjeo nasuprot njoj. „Oho“, rekla je, „slušam te.“ Započeo sam elaborirani govor o svom trudu, zalaganju i davanju za poduzeće. Imao sam uvjerljive argumente i brojke koje su pokazivale koliko sam pridonio poduzeću u svim poslovima. Sve to bio je uvod u traženje povišice. Nakon duljeg razgovora, povišicu sam i dobio. Tako funkcionira poslovni svijet, u kojem određene zakonitosti diktiraju ishod. Takve zakonitosti i takav odnos ne možemo preslikati na Boga jer svojim trudom i zalaganjem ne možemo zaslužiti milosti i tražiti povišicu kod Boga.

U poslovnom svijetu razmjenjujemo novac za uslugu ili proizvod. Navikli smo na takvu razmjenu jer je logična i potrebna. No, nije tako u duhovnom svijetu. Legalizam jest mijenjanje svojih dobrih djela i molitve za blagoslove i ispunjenje želja. Ispunjavamo zakon da bismo zadobili milost. Legalizam je, stoga, naše nastojanje da budemo prihvaćeni od Boga ili ljudi na temelju naših djela.

Farizej

Naša vjera prvenstveno je stvar srca, koja uključe odnos između dviju osoba – Stvoritelja i stvorenja, Oca i sina, Gospodina i suradnika. Preobražavanje moga srca po njegovu srcu proizlazi iz odnosa. To je mjesto gdje postajem živ, mjesto koje me mijenja i koje jedino može odgovoriti na vapaj mojih dubina.

Budući da intiman i osoban odnos s Bogom proizlazi iz srca, ključno je prepoznati skrivene grijehe i stanje naše nutrine kako ništa ne bi stajalo između mene i njega. Ponekad su naši grijesi očiti i lako nam je prepoznati njihov utjecaj i izričaj. No, što je sa skrivenim grijesima našeg srca, onima za koje potreban trud da ih otkrijemo i rad na sebi da bismo ih prepoznali? Legalizam je grijeh srca koji je teško prepoznati, a još teže sebi priznati. On se neće očitovati na van i pokazati kao što se pokazuju neki drugi grijesi. On će ostati sakriven, a osoba koja se bori s legalizmom izgledat će jako sveto i dobro. Za mene, legalizam se posebno očitovao u odnosu prema Bogu. Uvukao se kao dodatak, stao između nas i tjerao me na vječno nezadovoljstvo i gunđanje. Onaj duh koji je zaslijepio farizeje do te mjere da nisu prepoznali živoga Boga koji je ispred njih, uvukao se u moj i njegov odnos.

Gledajući Isusovo javno djelovanje, vidjet ćemo kako je Isus imao problem samo s jednom skupinom ljudi – s vjerskim vođama onog vremena. Oni su bili jedina skupina koju je Isus javno i otvoreno opominjao, a u nekim trenutcima čak i vrijeđao. Oni su bili jedini s kojima je Isus bio u stalnom sukobu i koje je neprestano provocirao. Bludnici, preljubnici, razbojnici, kradljivci, carinici, svi su oni našli milost i suosjećanje kod Isusa. Svi, osim farizeja. Farizeji su ostali zakinuti za iskazivanje milosrđa jer je legalizam stanje srca koje ne treba Spasitelja. Oni su spasenje pronašli u Zakonu. Slijedili su Zakon, a nisu vidjeli onoga koji stoji pred njima i prema kome je usmjeren sav Zakon.

Židovski vjerski vođe naizgled su tragali za Bogom, ali u stvarnosti su tražili sami sebe i svoju slavu. Nisu sebe doživljavali kao grešnike kojima je potreban Spasitelj. Oni su sebe doživljavali kao pravedne ljude jer su se držali Zakona, ali u stvarnosti nisu držali Zakon jer ga nisu primjenjivali na svoje srce. U korijenu legalizma je grijeh oholosti jer legalist vjeruje kako sam sebe može opravdati djelima koja ga čine svetim i pravednim pred Bogom i ljudima. Njegova „pravednost“ i prividna svetost daju mu za pravo da pregovara s Bogom i postavlja se iznad drugih. Brz je u osudi, a još brži u samookrivljavanju kada ne uspije izvršiti sve što je zamislio. Usredotočuje se na vanjsko, dok zapostavlja ono unutarnje.

Farizeji su ostali zakinuti za iskazivanje milosrđa jer je legalizam stanje srca koje ne treba Spasitelja. Oni su spasenje pronašli u Zakonu.

Današnji problem legalizma jednako je ubojit kao i u Isusovo vrijeme. Legalist će tražiti ispunjenje pravila i visoko postavljenih osobnih normi, a ne osoban odnos s Bogom. Neal Lozano, katolički teolog i autor knjige Oslobođeni, koja je prevedena na više od 15 jezika, rekao je kako legalizam donosi neke površinske probitke. Kada su stvari crno-bijele, život je lakši, sigurniji, manje zbrkan. Možemo se osloniti na linije i kućice koje su nam zacrtane i ostati u njima, umjesto da gajimo svakodnevni, aktivni odnos s Gospodinom. Lakše je služiti nekoj ideji ili biti poslušan nekom zakonu, nego razvijati odnos.4[1] Legalizam je ubojica odnosa koji će onemogućiti naš odnos s Bogom jer ga neće ni tražiti. Tražit će ispunjenje Zakona, a ne Boga. Isus je osudio grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu (Rim 8, 3-4). Ispunjenje Zakona dolazi po Duhu, a ne po tijelu. Pravednost pred Bogom ne možemo zaslužiti svojim djelima.

Legalizam će tražiti svoje jer se neće pouzdati u milost, nego u vlastiti trud. U legalizmu se koristimo svojim dobrim djelima, trudom i molitvom kao sredstvom pregovaranja s Bogom. On će kad-tad tražiti „povrat“ za sve ono što je učinio za Boga. Cilj legalizma je trgovanje vrijednosti za vrijednost s Bogom. Legalizam je provođenje Zakona vlastitim trudom, a ne vjerom i pouzdanjem u milost. Pavao je o ovome opomenuo i Galaćane:

Ovo bih samo htio doznati od vas: jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po vjeri u Poruku? Tako li ste bezumni? Započeli ste u Duhu pa da sada u tijelu dovršite? – Gal 3, 2-3

Kad Bogu pristupam djelima kojima želim zaslužiti blagoslove i milost, onda mu dolazim kao zaposlenik svom nadređenom, a ne kao što sin dolazi k Ocu. Istina o legalizmu promijenit će naš odnos prema životu, a još više prema molitvi.

Zaposlenost

Sjećam se da sam dan za danom, u molitvi za molitvom, u kojoj sam provodio vrijeme s Bogom, stalno imao grč i težinu koji su me vukli prema dolje i nisu dopuštali mojoj duši da se uzdigne. Kad je došlo vrijeme za molitvu, pojavila se i težina. To je bilo težina koja mi je govorila da ne činim dovoljno. Silno sam htio nešto napraviti za njega. Htio sam razmatrati, čitati Bibliju, htio sam moliti za druge, htio sam pričati s njim, čitati knjige, htio sam moliti naučene molitve… Toliko sam toga htio u molitvi da mi je molitva postala teret jer nisam uspijevao izvršiti sve što sam zamislio. Bojao sam se jer sam vjerovao da ću nazadovati ili da ću nešto propustiti ili izgubiti ako pustim sve naučene obrasce molitve. Uspoređivao sam se s drugima i njihovim odnosom s Bogom, dok sam ih svojim zalaganjem htio dostići i biti bolji od njih.

Zaposlenost nije važnija od odnosa. Produktivnost nije važnija od intimnosti.

Chris Cruz, autor knjige The practice of being with Jesus i čovjek koji je svoj život posvetio evangelizaciji mladih, rekao je da je danas popularno biti zaposlen jer zaposlenost prikriva našu anksioznost: „Zaposlenost može biti način na koji prikrivamo svoje emocije i nalazimo vrijednost.“ Osjećamo se korisnima kad imamo ispunjen dan i kad smo puno toga napravili, i to je normalan i zdrav osjećaj jer je čovjek stvoren pridonositi društvu, obitelji i, konačno, Kraljevstvu Božjem. Osjećaj da smo potrebni i korisni želimo preslikati na odnos s Bogom. Želimo se pokazati pred njim i ispuniti naš odnos da bismo opet imali onaj poznati osjećaj da smo potrebni, korisni i dostojni. No, to pokazuje da temelj našeg identiteta počiva na onome što radimo, a ne na našem sinovstvu i Božjoj ljubavi. Zaposlenost nije važnija od odnosa; produktivnost nije važnija od intimnosti. Mnogi od nas se trebaju osloboditi truda kojim Boga žele zadiviti. On je već impresioniran nama i voli nas bez obzira na to što mi činili ili ne činili. Trebamo se osloboditi osjećaja da stalno nešto „moramo“ kako bismo ga uvjerili da nas voli i blagoslovi. Kao da želimo promijeniti njegovo mišljenje o nama jer ne vjerujemo u njegovu beskonačnu i bezuvjetnu ljubav. Jedino što trebamo jest okrenuti se prema njemu i gledati ga.

U svojim borbama sa zaposlenošću shvatio sam da sam zaboravio one lijepe i male stvari u našem odnosu. Predanje, prebivanje, slavljenje… Naše priče o tome kako mi je protekao dan, naše šale i dječje gluposti – zaboravio sam uživati i prijateljevati s njim. Zaboravio sam snagu odmora i počinka u njegovoj prisutnosti. Zaboravio sam na nas, na naš odnos, i na to zašto sam uopće došao pred njega u molitvi. Osjećao sam se kao da nigdje ne stižem i što sam više pokušavao napraviti i postići, to mi je bilo gore. Izjedao me osjećaj koji mi je stalno govorio da nešto moram: moram imati uzvišene molitve, moram imati pametne i mudre molitve, moram nešto naučiti, moram zapamtiti neki citat, moram imati otkrivenje, moram nešto pametno zapisati u svoj dnevnik… Nestale su male stvari koje su činile radost u našem odnosu.

Trebamo se osloboditi osjećaja da stalno nešto „moramo“ kako bismo ga uvjerili da nas voli i blagoslovi, kao da želimo promijeniti njegovo mišljenje o nama jer ne vjerujemo u njegovu beskonačnu i bezuvjetnu ljubav.

Vlastiti trud, koji je posljedica legalizma, lišava nas slatkoće i radosti odnosa s Bogom, koji traga za čovjekom kako bi uživao s njim, kako bi se izlijevao u njegovo srce i prijateljevao s njim. U njegovoj ljubavi nema mjesta za naš trud i nastojanje. Sve nam je besplatno dano jer je takva njegova narav. Problem je u tome što nam se zaposlenost i aktivnosti čine privlačnijima od prebivanja. Lakše je ispuniti zadatke i staviti kvačice koje označavaju našu pravednost pred njime. Lakše je ići utabanim i pravocrtnim putem koji ulijeva sigurnost. Lakše je osloniti se na pravila, nego na Boga, jer ako se moram osloniti na njega, tada moja vjera dolazi na kušnju.

Zaposlenost je lakša od šutnje i prepuštanja jer se oslanja na sebe, a ne na njega. Uvijek sam se pitao gdje je granica između mog truda koji se pretvara u legalizam i prepuštanja Bogu da djeluje i da me Duh vodi? Odgovor koji mi je Bog dao bio je iznimno jednostavan, a opet tako izazovan za živjeti. Ključ je u identitetu i spoznaji tko sam ja. Ako sam sin i ako sve činim iz toga, sve će biti na pravom mjestu. Sin koji je u odnosu s Ocem zna da je baštinik i da mu pripada sve što je Očevo. No, ako nisam sin, ako sebe gledam kao roba ili zaposlenika, bit će mi teško shvatiti da je sve besplatno i da se ne moram truditi. Sin zna kako ništa ne treba učiniti da bi zaslužio Božju ljubav. Sin djeluje jer je ljubljen, a ne da bi bio ljubljen.

[1] Lozano, Neal. 2017. Povratak starijeg brata. Magnum opus. Zagreb.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Mateja Živkovića „Jedan na jedan s Bogom“. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Svjedočanstvo koje je Matej Živković dao ekskluzivno za naš portal možete pročitati OVDJE.