„Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom…”

Nakon što izravan susret s tragedijom ili strahotom prođe i čovjek se nađe oči u oči s posljedicama, koje znaju biti vrlo bolne, što bi trebao učiniti? Ponajprije, treba očekivati razdoblje dezorijentiranosti. To posebno vrijedi ako je u pitanju nesretni slučaj ili neki drugi nepredviđeni i poguban događaj, primjerice požar u kojemu je netko ostao bez kuće, nasilna smrt, teška bolest člana obitelji ili bliskoga prijatelja ili uhićenje. Postoji, dakle, vrijeme boli, dezorijentiranosti i nastojanja da se „sve opet dovede u red”. Usred svega ovoga obično se pri ruci nađu prijatelji i drugi ljudi koji priteknu u pomoć, nastoje biti od koristi, slušati, savjetovati. Katkada nam njihovi savjeti idu na živce jer govore vrlo očite stvari. Nitko, zapravo, ne zna što treba učiniti.

Biblijski odlomci bude nadu

Ljudi vjere u tome će se slučaju pouzdati u Boga. Drugoga puta nema. Stari i Novi zavjet opetovano nas uvjeravaju da se Bog u svojoj providnosti skrbi za one koji vjeruju u njega. O tome rječito svjedoče reci Dvadeset trećega psalma:

„Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim (…) Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga.”

Ovo je jedan od mnoštva tekstova Staroga zavjeta koji nas pozivaju da se uzdamo u Boga. Usporedo s njima na više mjesta naći ćemo odlomke u kojima se molitelj pita zašto mu Bog nije pomogao i u očajanju se obraća Bogu:

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Daleko si od ridanja moga.

Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka.”

(Ps 22,2–3)

Psalmistove riječi identične su onima što ih je Isus izgovorio na križu. Neki crkveni oci vjeruju da je Isus izmolio cijeli ovaj psalam dok je visio na križu. Psalmistove riječi u opreci su s Isusovim umirujućim iskazima poput: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7). Sveti Pavao ide čak toliko daleko da kaže kako Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28).

Ljudi vjere moraju se truditi da svoju tragediju, ili strahotu koja ih pritišće, dovedu u nekakav odnos s ovim ohrabrujućim tekstovima o Božjoj ljubavi. Pravi je misterij da grozota može snaći osobu koja se uzda u Boga. Kao što smo vidjeli, često se dogodi da se nesreća koju očekujemo ne dogodi, kao primjerice kada ljudi prežive strahote koncentracijskoga logora i vrate se kući, ili kada bolesnik ozdravi od neizlječive bolesti, ili mu nakon nesretnoga slučaja iznenada bude bolje. S druge strane, ima i onih koji ne prežive, neki se nikada ne oporave. Postavlja se pitanje: „Znači li to da se Bog poigrava s nama?”

Sreća dolazi neočekivano

Ovo je trenutak kada osoba vjere mora usvojiti šire shvaćanje. Svrha ovoga života nije da nam osigura trajnu sreću na zemlji. Istina, trenutci sreće su mogući. Sreća često dolazi neočekivano. Možemo susresti ljude koji su se rodili sa strašnom bolešću, a ipak su sretni i zadovoljni, baš kao što možemo susresti uspješne ljude, ljude koji pucaju od zdravlja, koji ipak nekako uspijevaju biti nesretni.

Postavlja se pitanje: Što je za nas svrha života? Za kršćanskoga vjernika svrha je života ulazak u vječni život.

„’Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.’ Reče mu Toma: ‘Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?’ Odgovori mu Isus: ‘Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.’” (Iv 14,1–6)

Trudimo li se da bude tako, pa dogodilo se što mu drago, imat ćemo vječni život. Sveti je Pavao novozavjetni pisac koji ovo posebno ističe pa često kaže da on zna da ga usred velike nevolje i patnje Bog vodi putem.

„Jer Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.” (1 Kor 4,9–13)

Unatoč svemu ovome, i unatoč dramatičnim riječima kojima sv. Pavao više puta progovara o vlastitim teškoćama i teškoćama drugih apostola, u citatu koji slijedi svjedočimo posve drukčijemu osjećaju. U njemu on izražava potpuno pouzdanje u Boga:

„Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” (Rim 8,38–39)

Bog sve okreće na dobro

Vjernik, čak i kada je pritisnut najstrašnijom grozotom, mora nastaviti živjeti s jasnom sviješću da će Bog učiniti da sve to iziđe na dobro u vječnomu životu. Ako pomislimo na neizmjeran broj ljudi poginulih u koncentracijskim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata i kasnije, pod Staljinom, vidjet ćemo da su mnogi od njih umrli gajeći ovu nadu. U zidove logora često su urezani križevi, citati iz Svetoga pisma i riječi koje ukazuju na vječnu nadu onih koji su bili suočeni s mučenjem i smrću. Pritom se posebno ističe primjer sv. Maksimilijana Kolbea, koji je također bio žrtva čudovišnoga zla. Ovaj svećenik, koji je kao iznimno uspješan i gorljiv apostol ustanovio najveći franjevački samostan na svijetu, bio je osuđen na Auschwitz, oklevetan, pretučen i ostavljen da umre. Kada su čovjeka koji je stajao do njega u redu izdvojili da kao talac umre od izgladnjivanja, Kolbe je zamolio da podnese smrt umjesto njega i to su mu odobrili. Njegov život i njegova smrt nevjerojatan su primjer nade. Njegova velikodušnost spasila je drugo ljudsko biće, čovjeka koga sam upoznao kao starca, koji je život posvetio svjedočenju o hrabrosti i nevjerojatnu milosrđu svetoga Maksimilijana.

Moglo bi se reći da su mučenici tijekom svih vjekova prkosili najgoremu zlu i da su iz borbe sa zlom izišli kao pobjednici. Jedna uzrečica kaže da mučenik započinje svoj posao onoga dana kada umre. Naravno, da bi prihvatio ovo obećanje, čovjek mora imati vjeru u vječni život, u svijet koji ima doći, u posljednji sud. Upravo ovdje nastupa vjera koja nam pokazuje put kojim nam je ići, usprkos svim strahotama i zlu koji nas okružuju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Benedicta J. Groeschela “Božje suze”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.