Svetac je ležao na samrti u kući fanatična protestanta, gdje je bio prisiljen prenoćiti i protiv svoje volje.

Iskreno je preklinjao za svetu pričest, ali su se i njegov skrbnik i brat plašili zatražiti od svećenika da donese Presveti sakrament u kuću.

Sveti se Stanislav potom okrenuo molitvi te iskreno stao preklinjati svetu Barbaru, prema kojoj je gajio posebnu pobožnost, da izmoli za njega ovu veliku milost.

Jedne je noći njegov skrbnik, Bilinski, bdio uz njegovu postelju, bojeći se da bi mogao umrijeti svakoga časa, kada je odjednom ugledao kako mu se lice ozarilo nebeskim sjajem i poprimilo izraz istodobno miline i duboka poštovanja. Međutim, gotovo da i nije imao vremena diviti se ovoj promjeni budući da se još više začudio kada ga je Stanislav pogledao i rekao mu jasno i razgovjetno “Klekni i pokloni se Presvetome sakramentu. Dva su anđela Gospodinova s njime i djevica-mučenica sveta Barbara.”

“Pouzdano znam”, rekao je Bilinski, govoreći o događaju kojemu je posvjedočio, “da je Stanislav u tome trenutku savršeno raspolagao svim svojim sposobnostima koje je doista očuvao sve vrijeme dok je bio bolestan.”

Čim je to rekao, njegov ga je skrbnik vidio kako zauzima stav koji je očitovao štovanje kojim je cijela njegova duša bila ispunjena. Premda je po svojoj građi bio potpuno slab i iscrpljen, kleknuo je na krevetu i, udarivši se u prsa triput, rekao: “Domine, non sum dignus – Gospodine, nisam dostojan”, nakon čega je podigao pogled, kao da prima svojega Gospodina u Presvetomu sakramentu. Bilinski je promatrao sa strahopoštovanjem, gledajući kao u odrazu ono što se nadnaravno događalo jer su Stanislavove oči bile prikovane za viđenje. Stanislav je potom opet legao na krevet, sav uronjen u Prisutnost onoga kojega je imao u sebi.

I sam je sveti Stanislav potvrdio ovaj iskaz kada je kasnije bio u Rimu: “Znaš”, rekao je kolegi novaku, “da sam se, kada sam obolio u Beču u Austriji, u kući jednoga protestanta, i kada sam žarko žudio primiti svetu pričest, pobožno preporučio svetoj Barbari i dok je moje srce i dalje bilo ispunjeno ovom žudnjom, u sobi su mi se ukazala dva anđela, a s njima i sveta mučenica te me je jedan od anđela pričestio.”

Rekavši to, duboko je uzdahnuo, a cijelo je njegovo lice oblilo tako jarko rumenilo da se, promatrajući ga, novak nije usudio postaviti mu nikakva daljnja pitanja.

Drugom prilikom, kada je sveti Stanislav pješice putovao kroz Njemačku do Rima, ugledao je otvorenu crkvu koja je nekoć bila katolička i vidio da se u njoj upravo održava bogoslužje. Ušao je unutra te se užasnuo kada je vidio da se crkva nalazi u rukama krivovjeraca.

Gorko je žalio, ali je njegova tuga ubrzo preobražena u radost kada je na svoje zadovoljstvo ugledao skupinu anđela kako mu se približavaju i jednoga od njih kako među prstima drži svetu hostiju. Stanislav je pao na koljena, dok mu je srce gorjelo od ljubavi, te je primio svetu pričest od anđela.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Paula O’Sullivana “Sve o anđelima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.