Uoči Svih svetih i Dušnog dana mnogi od nas stoje uz nekoga čija je bol još svježa. Kako mu biti blizu, a da ne kažemo previše ili premalo? Ovih dana groblja se pune svjetlom. Palimo svijeće, donosimo cvijeće i tiho izgovaramo imena onih kojih više nema. Za nekoga je to blaga uspomena. Za drugoga je to prva godina bez majke, supruga ili djeteta, i svaka svijeća još peče.

Često ne znamo što učiniti kad je netko blizak u žalosti. Bojimo se da ćemo reći nešto krivo, pa radije šutimo i čekamo da prođe. A upravo tada ožalošćenima najviše treba netko tko neće pobjeći od njihove boli.

Više saznajte OVDJE.

Što reći, a što radije ne reći

Ne trebaju velike riječi. Dovoljno je iskreno: „Ne znam što bih rekao, ali tu sam.“ Ili: „Mislim na tebe i molim za tebe.“ Spomenite pokojnika po imenu. Mnogi ožalošćeni kažu da ih najviše boli kad svi izbjegavaju izgovoriti ime osobe koju su izgubili.

Izbjegavajte rečenice koje bol žele brzo zatvoriti: „Sve ima svoj razlog“, „Barem se više ne muči“ ili „Znam kako ti je“. Iako ih izgovaramo s dobrom namjerom, često zvuče kao da tugu treba što prije pospremiti.

Više od savršenih riječi vrijedi slušanje. Pustite da vam ispričaju uspomenu, i onu koju ste već čuli. I ne bojte se tišine. Ponekad je ruka na ramenu jasnija od svake rečenice.

Budite tu i nakon sprovoda

Prvih dana ožalošćeni su okruženi ljudima. Telefoni zvone, kuća je puna, netko uvijek donese hranu. A onda, nakon sprovoda, sve utihne. Upravo tada, kad se svi vrate svojim životima, samoća je najteža.

Javite se nakon tjedan dana, pa nakon mjesec dana. Umjesto općenitog „Javi ako ti što treba“ ponudite nešto konkretno: „U subotu idem u trgovinu, da ti nešto kupim?“ ili „Mogu li u srijedu pričuvati djecu?“ Ožalošćeni rijetko sami traže pomoć, ali je rado prime kad je netko ponudi.

Zapišite si datume: rođendan pokojnika, godišnjicu smrti, obljetnicu braka. To su dani kad je bol najjača, a okolina ih najlakše zaboravi. Jedna poruka tog dana zna značiti više nego što mislimo.

Prvi blagdani bez voljene osobe

Prvi Božić, prvi Uskrs, prvi Svi sveti. Svaki blagdan u prvoj godini podsjeti na prazno mjesto za stolom. Ovih dana, dok obitelji odlaze na groblja, mnogi će prvi put stajati na grobu koji je još nov.

Ponudite da idete zajedno. Ne morate ništa govoriti, dovoljno je biti tu. Možete zajedno zapaliti svijeću, izmoliti Pokoj vječni ili jednostavno postajati u tišini. Pitajte žele li pričati o pokojniku, a ako ne žele, poštujte to.

Crkva nas ovih dana podsjeća da smrt nema posljednju riječ. Svi sveti govore o nebu kao domu u kojem nas čekaju, a Dušni dan poziva da molimo za one koji su otišli prije nas. Ta nada ne briše bol, ali joj daje smisao: tugujemo, ali ne kao oni koji nemaju nade.

Svijeća kao tiha molitva

Ne možemo svi ovih dana doći na grob svojih najdražih. Neki žive daleko, u inozemstvu ili u drugom gradu, a neki su već stari ili bolesni pa ne mogu na groblje.

Zato je Angellum do Dušnog dana pokrenuo online svijeću za pokojne. Na stranici angellum.hr/svijeca jednim klikom možete zapaliti svijeću za svoje voljene i izmoliti za njih Pokoj vječni. Do sada je upaljeno već više stotina svijeća.

Svijeću možete podijeliti i s obitelji ili prijateljem koji tuguje, kao znak da niste zaboravili ni njega ni onoga koga je izgubio. Ponekad upravo takva mala gesta otvori razgovor koji je dugo čekao.

Mali znak blizine

Kad riječi ne dolaze, može pomoći i mali dar koji ostaje u kući: anđeo, citat iz Svetoga pisma ili svijeća koja će gorjeti uz fotografiju voljene osobe. Takav dar ne tješi umjesto nas, ali podsjeća da netko misli na njih i onda kad nas nema uz njih.

U Angellumu smo takve darove okupili na jednom mjestu, u izboru Darovi utjehe.

A najveći dar ipak ostaje naše vrijeme. Jedan poziv, jedna kava, jedan zajednički odlazak na groblje. Ožalošćeni rijetko pamte što smo rekli, ali gotovo uvijek pamte tko je bio uz njih.

* sponzorirana objava