Svi smo nekada doživjeli razgovor gdje jedna osoba počne govoriti o nekoj svojoj poteškoći, a ova druga osoba – ponekad čak ne mogavši dočekati ni da ona prva ispriča do kraja svoju poteškoću – počne pričati o nekoj svojoj ‘većoj’ poteškoći od ove, kao da želi reći: ‘nije to ništa u odnosu na ovo moje’. Dakako da je u redu govoriti o nekoj svojoj većoj poteškoći, ali pod uvjetom da smo najprije pažljivo i suosjećajno saslušali sugovornika i onda, želeći ga ohrabriti da to nije nepremostivo, govoriti mu o vlastitom proživljavanju te svoje veće poteškoće.

Drugi loš primjer reakcije sugovornika jest da počne pričati o nekoj svojoj manjoj poteškoći koja mu je upravo pala na pamet i baš ima silnu potrebu što prije ispričati je toj osobi. Zajedničko tim dvjema reakcijama jest da se ona prva osoba gotovo ni ne sluša, pogotovo ne suosjećajno, tj. da ta osoba nije dobila nikakvo suosjećanje i podršku koju je očekivala i zbog koje je i počela govoriti.

Siguran sam da ste se puno puta našli u ulozi prve osobe, a možda i druge. Zašto je ovo tako važno? Zato što prva osoba kada je počela govoriti o svojoj poteškoći, ona nije počela govoriti zato da bi se natjecala u veličini poteškoća, pa joj čim prije treba reći da je izgubila i da ne mora dalje pričati jer vi imate veću, niti je počela govoriti zato što joj je baš zabavno govoriti o svojoj poteškoći, pa onda i vi imate pravo na zabavu, nego je počela govoriti zato što treba pomoć.

Kakvu pomoć, pitamo se? Da ne očekuje možda neku preveliku, pretešku, preskupu? Kome mi da pomažemo? Kao da nemamo dosta i svojih poteškoća?! I nama treba pomoć. Tko nama pomaže?! To su samo neka od pitanja koja nam svjesno ili nesvjesno prolaze kroz glavu.

Ali bespotrebno, jer u  najvećoj većini slučajeva pomoć koju ona prva osoba treba jest da s nekim podijeli svoju poteškoću, da se malo rastereti, da je netko sa suosjećanjem (empatijom) sasluša i možda kaže neku lijepu riječ, ali isključivo ako je sa suosjećanjem. Jedan uzdah i iskreno suosjećajno „ah, da“, može biti puno korisnije od puno pametnih bezosjećajnih riječi. Jer ljudi prije svega traže dozu ljubavi, suosjećanja, a ne savjet ili pomoć. Savjet mogu pročitati bilo gdje. Teret rješenja svojih problema ionako moraju ponijeti sami. Ali dobiti suosjećanje, razumijevanje, podršku, ljubav, to se može samo kod bliske osobe.

Je li to što se od nas traži previše? Je li preteško? Je li preskupo? Nije. A ipak, toliko često ta osoba ne dobije ono što je željela, trebala. A bili smo za nju osoba s kojom je računala. Uz samo malo pozornosti i dobre volje mogli smo biti lijek za nečiju bol, mogli smo biti maramica koja briše suzu, mogli smo biti ohrabrenje i poticaj.

Pa sve ako doista imamo puno i svojih poteškoća, pa možda čak i većih nego osoba koja nam se trenutno obraća, pripazimo dobro da ne ispadne da je nama uvijek najteže, jer psiholozi kažu da se tako ponašaju narcisoidne osobe; pripazimo dobro da ne propustimo sve prilike biti podrška drugima, jer nećemo naučiti da i nama drugi mogu biti podrška. Propustit ćemo mnoštvo prilika gdje smo mogli davati i primati ljubav, gdje su naši odnosi s bližnjima mogli rasti u ljubavi.

Naravno, postoje i ljudi koji bi se uvijek samo jadali, glumili žrtve, ispoljavali svoje frustracije. Njih treba potpuno izbjegavati, jer oni niti traže pomoć, niti je žele naći. Oni žele od nas napraviti odlagalište svoga smeća, ubrizgavati u nas svoj otrov kako bi svi bili zatrovani a ne samo oni, tražiti u svima opravdanje za svoj nesretan i promašen život. A mnogi od nas puno više slušaju ovakve ljude i zbog toga nakon nekog vremena nemaju više ni snage ni volje slušati bilo čije nevolje.

Zato pazimo koga slušamo i kako slušamo. Tim više što su ovi drugi zbog svog iskustva vrlo perfidni i uporni, i njih se vrlo teško osloboditi, a oni prvi su pak jako fini i njih se lako može prečuti.

Jednako tako mogli bismo razmišljati i o tome koliko smo spremni dopustiti našim bližnjima da podijele s nama svoju radost. Svi dobro znamo onu izreku da bol kada se dijeli postaje duplo manja, a radost kada se dijeli postaje duplo veća. Zato imamo potrebu dijeliti jedni s drugima i svoje radosti kako bi ih uvećali, kao što imamo potrebu dijeliti i svoje boli kako bismo ih umanjili. Usuđujem se reći, samo onoliko koliko se možemo radovati nečijoj radosti toliko možemo i podijeliti nečiju bol. Suosjećanje je suosjećanje, kako u dobru, tako i u zlu. I jedno i drugo ovise samo o tome koliko imamo ljubavi za bližnjega.

Mogli bismo čak reći da bi svako naše slušanje bližnjih dok govore moglo biti prilika za ljubav i poštovanje. Govor je jedan od najvažnijih, a svakako najčešći oblika naše međusobne komunikacije. Danas govorimo više nego ikada, ali prečesto samo brbljamo i malo tko koga sluša. A govor bi trebao biti komunikacija duša, srdaca, osoba. Naši govori puno govore o nama i o našoj ljubavi prema bližnjima.

Približava se vrijeme korizme kada ćemo slušati proročke riječi: „Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod svoj krov beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola…“ (Usp. Iz 58,7) Neću reći da nema i danas nekih iznimnih slučajeva gdje ljudi oko nas imaju ovakve potrebe ili da ne trebamo davati jedni drugima i kada to nije neophodno za život. Ali isto tako ne možemo se oteti dojmu da u našoj domovini ima toliko kuća koje nikome ne trebaju, da više nego ikada imamo odjeće koja se nemilo baca i postaje sve veći ekološki problem, a jako je malo i onih koji oskudijevaju hranom. Ali zato u ovo naše vrijeme blagostanja više nego ikada imamo napetosti i briga, nedostatka pažnje jednih prema drugima. Zato su u naše vrijeme više nego ikada potrebni dobročinitelji koji jednostavno imaju ljubavi za svoje bližnje i spremni su otvoriti svoje uši, srce i dušu, katkada samo pet minuta, i  suosjećati s njima u žalostima i radostima. Sve ovo predivno je sažeo sv. Pavao u jednoj jedinoj rečenici: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima“. (Rim 12,15)

Mislim da bi prorok Izaija bio puno sretniji kada bismo ove Korizme njegov poziv na ljubav: „podijeli… uvedi… odjeni…“ znali prevesti u ljudske potrebe 21. stoljeća i ljubav koje smo danas gotovo svi gladni i željni; da ga čujemo na način: ‘podijeli svoje uho i svoje srce s onima koji su gladni nečije pažnje, uvedi u svoj um i svoje srce onoga tko se osjeća izgubljeno, odbačeno, zaogrni svojim suosjećanjem onoga tko se osjeća ogoljen zbog izgubljenog samopoštovanja…“ Kako bi to bila predivna korizmena vježba kada bismo umjesto bilo kakvog odricanja, s kojim često sami ne znamo što ćemo i koji mu je pravi smisao, odlučili da ćemo ove Korizme svakoga dana barem jednu osobu saslušati s puno suosjećanja i ljubavi; da ćemo se barem s jednom osobom iskreno radovati zbog nekog njezinog dobra (ako nam i ne govori o nekom svom dobru možemo sami zahvaliti Bogu za nešto dobro kod svog bližnjeg); da ćemo osluškivati naše razgovore i činiti ih više humanom, osobnom komunikacijom, a manje brbljanjem. Vjerujem također da ćemo bolje slušajući jedni druge, bolje čuti i sami sebe, kao i samoga Boga.

Ne trebamo i ne možemo to činiti 8 sati dnevno, 5 dana u tjednu. To je za profesionalce. Bilo bi lijepo kada bismo to činili barem jedanput na dan. A svakako pripazimo da to ne činimo prerijetko ili nikada, jer bi to značilo da smo sebična narcisoidna osoba.

Neka nam je blagoslovljeno ovo vrijeme korizmene priprave, nakon kojeg ćemo slaviti najveće očitovanje Božje ljubavi prema nama, u njegovom Sinu raspetom za nas!