KROZ DOŠAŠĆE S MARICOM STANKOVIĆ (2)

Kad dođemo u vječnost, što ćemo tamo naći, koga susresti?

Povežimo u sljedećem tjednu sve naše molitve sa čežnjom za vječnošću. Sve tegobe, križeve, nemir, posao, nastojmo nositi svjesni da su to sve tek neznatne mrvice bola i poteškoća prema onoj radosti koju nam je Bog priredio u vječnosti.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Možda nikada u životu nismo živjeli tako na pragu vječnosti kao ovih dana, kao danas… Možda joj nikada nismo tako gledali u oči kao u posljednje vrijeme. I možda se nikada u životu nismo s njom sretali upravo svakoga časa kao sada.

Ali jer je čovjek čovjek, jer je vezan na svoje tijelo, na svoje slabosti, na svoje živce, na svoj strah i bojazan, na prirođenu plašljivost ili plašljivost koja se javlja kod tako živog susreta s vječnošću, sa smrću, nama se taj susret čini strašnim. Istina je, smrt u sebi nosi za čovjeka nešto strašno, odvratno, nenaravno, nedostojno. Strašno je i daje čovjek čiji je duh rođen za vječnost, ipak tako sapet, tako bijedno ovisan o tijelu i materiji koja se rastvara, raspada, troši, gine, a sve to pred očima duha koji se ne može ni raztvoriti, ni raspasti, ni istrošiti, ni izginuti. To je posljedica istočnog grijeha, to je kazna za grijeh koju nosimo svi poradi Adamova grijeha. Pogotovo nam se taj susret s vječnošću čini strašan kad gledamo u duhu razbijene krvave udove ili nemoćna tjelesa u ruševinama i plamenu.

Ali s ovih misli i s ovih slika, koje su doista strašne i koje uznemiruju i najjače živce i protiv kojih se ljudska priroda upravo mora buniti, svrnimo ipak svoje oči na drugu stranu svoga susreta s vječnošću. Pustimo tijelo i njegove reakcije, ukoliko se dadu, i promatrajmo taj susret s vječnošću očima kršćanina, očima vjere.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vječnost je tu, pred nama. I svaki čas možemo biti pozvani u nju. Što to znači?

Da će nam u jedan čas pasti mrena s očiju. Da ćemo u sekundi biti tako slobodni od svih predrasuda, krivih sudova, pogrešnih zaključaka, od svih sumnja, nesigurnosti u pogledima i rasuđivanju. Da nećemo više biti vezani ni na naša naslijeđena svojstva, na ono što smo baštinili od roditelja, što je uvjetovano našim odgojem, prilikama u kojima smo rasli i razvijali se, našim temperamentom.

Sve će se to odljuštiti od nas, spasti s nas, od svega toga bit ćemo slobodni u jednom hipu, u jednoj sekundi i pred našim očima, pred očima naše duše bit će sve svijetlo, jasno, bez sumraka i magle, vječno svjetlo, vječni dan.

I tu će nam se toliko toga otkriti, za čim smo uzalud na zemlji tragali, što smo grčevito tražili, za čim smo grčevito ruke pružali. Toliko toga će nam se otkriti da će val sreće i blaženstva obuzeti naše duše.

U vječnosti nema kratkovidnosti, nema krivog gledanja. U vječnosti ne treba zaštitnih stakala jer je sunce prejako. Ne, u vječnosti se gleda u sunce istine bez straha, bez bojazni, slobodno. Sve će nam biti jasno i sve ćemo posjedovati.

Da, sve ćemo posjedovati, jer ćemo Boga posjedovati. U njemu ćemo gledati sjaj istine. On će nam dati bespogrešno rasuđivanje. On će zbaciti mrenu s naših očiju. On će odlupiti od nas sve ono što u zemaljskom životu nosimo često sa sobom bez svoje volje i bez svoje krivnje.

Ali što to nabrajam? Možda će mnogoga od vas sve to ostaviti hladnim. Jer nije naviknut na neka neobična istraživanja. I ne voli se opterećivati mislima. I nije neki intelektualni sladokusac.

Toga u vječnosti, u nebu i ne treba. Jer život vječnosti je život ljubavi. Istina, i naš um i naše intelektualne sposobnosti bit će u vječnosti nasićene, ali punina života u vječnosti bit će u ljubavi.

Susret s vječnošću je susret s Bogom.

Susret s neizmjerno dragim Ocem koji nas je stvorio, koji nas je nosio na svome dlanu 20, 30, 40 godina i koji nas čeka sa svom roditeljskom ljubavlju. Koji kraj milijuna i milijuna djece misli baš na nas, čezne upravo za nama, raduje se upravo susretu naše duše s njim.

Susret s vječnošću je zapravo susret s Kristom, Sinom Božjim.

Susret s onim, kojega je Otac poslao na naše puteve da nam bude lakše, da nas uvijek prati, da nas u svemu razumije, da nas tješi, da nam pomogne u nošenju naših tereta, da nas brani.

Susret s vječnošću je zapravo susret s trećom božanskom osobom, susret sa ljubavlju Božjom, koja je Duh Sveti. Susret s onim, koji nas prati otkada je krsna voda orosila naše čelo pa do danas.

I upravo zato jer je Bog ljubav, susret s vječnošću susret je s ljubavlju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I tu nam ljubav, to posjedovanje, to predanje više nitko neće moći pomutiti. Ni brige, ni strah, ni nevolje, ni križevi, ni bolesti, ni patnje. Ni događaji, ni ljudi, ni mi sami. Ni mi sa svojim slabostima i svojom krhkošću nećemo moći pomutiti vječno posjedovanje Boga i vječnu sreću u Bogu.

I zato je susret s vječnošću susret sa srećom, s mirom, s bogatstvom. I zato susret s vječnošću mora biti u središtu naših želja i čežnja, naših nada i naših molitava.

Jer vječnost je naš cilj, naša meta. Za nju smo stvoreni. I zato susret s vječnošću jest naš najveći i najljepši susret u životu. Bez obzira koje su vanjske okolnosti. Makar bile kako teške, to je tek lupina, a jezgra je život u Bogu i ljubav Boga.

Zar nas i advent ne nagoni na te misli? Jest, kad i ne bi bilo vanjskih razloga da mislimo na vječnost, advent bi nas sam silio na to. Jer advent simbolizira čežnju i glad duša za Bogom. Advent označuje čekanje Krista Gospodina. Ali ne samo čekanje na dolazak Krista pred 2000 godina, ne samo obnavljanje toga dolaska u duši, već i čekanje Krista u potpunom stapanju s njim u nebeskoj slavi.

Provedimo ovaj tjedan, drugi tjedan adventa u neprekidnoj čežnji za nebom, za vječnošću, za Bogom.

Povežimo u sljedećem tjednu sve naše molitve sa čežnjom za vječnošću.

Sve tegobe, križeve, nemir, posao, nastojmo nositi svjesni da su to sve tek neznatne mrvice bola i poteškoća prema onoj radosti koju nam je Bog priredio u vječnosti.

Pa kad bi nam sljedeći tjedan, ili bilo koji tjedan, donio u životu pravi, realni susret s vječnošću, uživimo se u to daje to najveći dar Božji, pa došao on u ne znam kojem obliku. Jer vječnost je ljubav, vječnost je Bog.

Dođi, Gospodine Isuse, ponavljajmo često ovaj tjedan.

Dođi u duše, dođi u moju dušu, ali dođi što prije i da pođem s tobom u kraljevstvo gdje nema više čežnje – jer mjesto čežnje dolazi gledanje i ljubav.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Adventska čežnja. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 3. prosinca 2017.

Možda vam se svidi