Nije se dogodilo s gromoglasnim fanfarama, nit sa strahom i trepetom. Nije bilo nikakva upozorenja prethodnih dana, nije bilo uzbuđenja, nit je itko očekivao da će se svijet zauvijek temeljito promijeniti. Nije bilo gužvi na ulicama, ni nestrpljive graje kao pred velika slavlja. Bog je među nas sišao mekoćom rose u noći, koju se niti čuje, niti vidi dok pada, ali koja svu zemlju do svitanja odjene u kristalno svjetlucanje. Da smo i bili upoznati s danom i satom, možda bismo u iščekivanju gledali u nebo, ali razočarani ne bismo ništa spektakularnoga vidjeli. Jer Bog tako nije naumio sići.

Nije došao na oblacima nebeskim, iz svemira, već je izišao iz svog vlastitog stvorenja, rođen kao svaki čovjek od žene, mijenjajuću od tada čitav ljudski rod. Prah materije od koje smo nastali sada se natopio nebeskom rosom, ne mijenjajući oblik (forma) već bît (esentia). Ono što ljudske oči u noći ne mogu vidjeti, mistična je nebeska svjetlost otkrila: bio je to ”Emanuel” (hebrejski: ”S nama Bog”), nešto o čemu ljudski rod nije mogao ni sanjati. U Božjem učovječenju tek spoznajemo nježnu profinjenost Boga Stvoritelja. Nije uništio ono što je po svojoj naravi propadljivo i krhko (ljudsku prirodnu datost), već ju je obdario vlastitom božanskom prirodom, natopio rosom iskupljenja i preporođenja, i to – gle čuda – ne magijom, već ljudskom patnjom, krvlju, smrću na drvetu.

Jer volio je ono što je u praskozorje vremena doveo u postojanje, ljubavlju koja spaljuje sve propadljivo, trulo i smrtno. Poanta je u tome da nije morao tako, mogao je kako je htio. Učinio je to jednostavno tako da je postao jednim od nas. Ne instant, ne umjetno, već prirodno – začećem, utjelovljenjem, rođenjem. Božansko se zauvijek sjedinilo s ljudskim, vječno s vremenitim, beskrajno s ograničenim, životvorno sa smrtnim. Od tada je svaki čovjek poseban jer ima jedinstvenu mogućnost upiti tu rosu koja je sišla s neba i živjeti, biti božanski čovjek, vječan, kompletan. Ali ima mogućnost i pregaziti tu rosu na travi života, i jednostavno ne biti. I u tom smo otkrili nešto jedinstveno i specifično: On poštuje našu slobodu, daje nam mogućnost izbora. Zašto? Zašto nam je ostavio tu ubojitu mogućnost slobodnoga izbora? Teško je to znati. Možda jer je htio partnera a ne roba, dijete a ne robota? Njegova je demokratičnost nama čudna i neshvatljiva. Valjda je to zbog ljubavi. Ljubav je najteže shvatiti. Ljubav je uvijek slobodan odnos dvaju bića. Programirana ljubav nije ljubav. Valjda je htio da na ljubav u slobodi, a ne po programiranosti, strahu ili prisili, uzvratimo ljubavlju. Vjeruje da smo za to sposobni. Čudesan je Bog. Tako velik i neizreciv, a opet tako malen i dohvatljiv. Poznaje nas u dušu, a opet nam vjeruje.

Ipak, možda bojeći se da smo mi kadri upropastiti i najbolji dar (što jesmo – cijela naša ljudska povijest to svjedoči), u očinskoj ljubavi pobrinuo se i zato. Najavio nam je drugi dolazak, ovaj put ne u blagoj neprimjetnoj rosi, već u zastrašujućoj slavi, u ”spektakularnom” Danu koji neće imati zalaska.

Dok slavimo njegov povijesni tihi rosni silazak u zimskoj noći, nemojmo se ludo i infantilno uljuljati u čaroliju i zaboraviti na strašan spektakl u budućnosti. Ne zaboravljajmo da u slatkastom Djetešcu u jaslama spava Kralj Nebeski, Sudac života i povijesti, Stvoritelj neba i zemlje, koji će doći u slavi suditi žive i mrtve – kako ispovijedamo u Vjerovanju. Taj će Božić biti uistinu spektakularan.

”Rosite nebesa odozgo i oblaci daždite rosom pravednosti,
Neka se rastvori zemlja i procvjeta spasenjem”

Ulazna pjesma Četvrte nedjelje došašća

Đakon Livio Marijan