U hladu naše velike crkve, nisam bila sklonjena samo od visokih ljetnih temperatura. Bila sam sklonjena od vreve i vanjskog svijeta. U hramu mira pripremila sam i svoj hram u prsima. Dan ranije, na svoj rođendan, ispovjedila sam se i obećala Bogu da ću pokušati dolaziti svaki dan na misu. Gospodin je velikodušan. To će biti moja zahvala za sve što mi je dao… to je bio početak mog zavjeta. Nije mi bilo teško i zaista sam se veselila takvom kraju dana. Blagoslovljena sam što sam izmolila taj mir i radost. Za vrijeme klanjanja, moj um je bio tih. Pomislih, Bože, zar moram izgovarati svoje zahvale, svoje želje, svoje molitve? Ti me poznaješ bolje od mene same. Ti poznaješ moju misao prije nego se ona sama oblikuje u mojoj glavi. Ti poznaješ moju želju prije nego ona zažari u mome srcu. Klečim ovdje pred Tobom i puštam da Tvoje zrake ogriju moje lice. Osjećam toplinu koja zrači iz te male hostije. Bože, ti znaš koliko mi je milo biti na suncu. Ti si moje Sunce. Izlij svoju Ljubav na mene. Ispuni svaki djelić moga bića svojom Dobrotom. Želim biti dobra žena, snažna žena, ma vrsna žena. U Tebi je moja jakost kada moje tijelo slabi.

I pomislih tada koliko mi je lijepo. Pa Bože, ako mi je tako dobro, kako da shvatim što si Ti prošao? Kako da se uživim u križni put? Čitam ga i ne razumijem. Ako si me otkupio, Bože, i ako si tolike poruge doživio, mogu li Ti barem malo vratiti za Tvoju ljubav i moje otkupljenje? Blizu sam Ti, Gospodine, i osjećam da nema toga što ne mogu s Tobom. Daj da suosjećam s Tobom. Želim barem malo osjetiti što si Ti osjetio. Želim barem par koraka ponijeti to drvo križa koje si Ti na svojim ramenima nosio. Dopusti da Ti pomognem.

…

Pola godine kasnije grcam u plaču dok sjedim na podu. Kada su stari Židovi doživjeli neku tragediju, srušili bi se na pod, razderali haljine i posuli glavu pepelom. Rekao mi je moj duhovnik da ne bih trebala suzu proliti bez nakane, ali toga se sjetim tek kada plač umine. Dok me obuzima tjeskoba, zaboravljam da mi je Bog blizu, zaboravljam na svog anđeoskog čuvara, i osjećam samo veliku napuštenost. Bože, zašto ne mogu imati jedan sasvim običan život? Zar ne zaslužujem jednu sređenu obitelj, jedan dobar posao, jednu bezbrižnu budućnost, jednog dobrog supruga? Zar ne mogu imati neki običan, normalan život, a ne da me svakih par mjeseci naleti Vjetra sastave s tlom?

I tada mi se rodi nova misao u glavi. ”Ivana moja, imaš predivan život, bolji nego toliki mnogi. Sjeti se, najdraža moja, što si ljetos pomislila? Koja je bila tvoja želja? Pitao sam te, jesi li spremna? Jesi li zaista ustrajna? Imao sam svog Petra. Imao sam svoga Judu. Ivana moja, jesi li sigurna da me baš toliko voliš?”

I ova mi misao donese mir, posloži otkucaje srca, smiri disanje, umiri plač. 

Jesi li usamljen, Bože, kada zaspim na straži?

Jesi li usamljen kada kažeš da molim, a meni vjeđe padnu? 

Jesi li usamljen, Bože, kad prihvatim taj križ, ali se već na prvom koraku spotaknem o kamen na putu i pokleknem?

Bože, osjetila sam tu napuštenost, a mislila sam da ću se uvijek moći osloniti barem na obitelj. Čitala sam u današnjem psalmu, Ti si moja hrid, Ti si moja utvrda, Ti si moje spasenje, Ti si moja stijena. Istrgni me iz ruke zlotvora. Čitam Bibliju, ali zapravo Biblija čita mene i govori mi gdje sve Ti nedostaješ u meni.

Oblikuješ me, Bože, koristiš taj dlijeto i skidaš s mene sve one nepotrebne slojeve. Znam, to sam sama tražila, ali nisam ni pojmila koliko može biti bolno. Izaći ću veća i snažnija iz ovih nevera. Hvala Ti na svakom tračku Sunca koje se probije do mene. Amen.

Ivana Lulić | Bitno.net