Biti vjernik znači biti čovjek koji ima povjerenja u život. Dijete je prepušteno roditeljima i ono se s povjerenjem njima predaje. Odrastao čovjek slobodno ide među ljude u povjerenju da ga nitko neće ubiti. Obitelj s povjerenjem spava u istim prostorima bez straha da bi netko od obitelji mogao nekome učiniti zlo. Ulaziš u tramvaj s povjerenjem da će te odvesti na cilj. Sjedaš u avion s povjerenjem da se neće srušiti. S povjerenjem navečer liježeš u krevet, s nekom neobičnom sigurnošću da ćeš se ujutro i probuditi. U restoranu s povjerenjem uzimaš hranu u uvjerenju da ona nije otrovna. Ulaziš u prostore crkvi, hala, kuća s nekom nutarnjom sigurnošću da se neće krov srušiti na tebe. Prolaziš pod prozorima kuća i pod krovovima s uvjerenjem da neće nikakav predmet s prozora pasti na tvoju glavu i da neće crijep pasti na tebe. S povjerenjem dolaziš liječniku i dopuštaš mu da te operira i vjeruješ u lijek koji ti je propisao. S povjerenjem prolaziš parkom ili šumom, siguran da te netko neće napasti. Roniš i plivaš u dubinu s nutarnjom sigurnošću da te neće morska neman dohvatiti.

Vjera je temeljni dinamizam čovjeka. Vjera je povjerenje u život, povjerenje u ljude, povjerenje u nevidljivu, a svenazočnu dobrotu Božju. To povjerenje se ne da nikakvim znanstvenim putem dokazati niti osigurati. Nikakva znanost mi ne može dati sigurnost da ću se sutra ujutro probuditi, da me nitko neće u noći napasti, da me u moru neće nikakva riba napasti, da se neće srušiti crijep s krova na mene, da tramvaj neće doživjeti sudar. Vjera je sigurnost u nesigurnosti. To je, naime, sigurnost duha, a nesigurnost razuma. To je sigurnost srca, a nesigurnost znanosti. Vjera je tkivo našeg života. U toj nesigurnoj sigurnosti živimo, prema njoj se ravnamo, u njoj se krećemo i zbog nje nam je život moguć i radostan.

Najteže traume, a iz njih i bolesti, nastaju tamo gdje ne možemo vjerovati. Ako je dijete u najranijem djetinjstvu doživjelo nepovjerenje, ako je doživjelo šok ili grubost roditelja, ako je doživljavalo strogost umjesto nježnosti, u njemu se ne razvije ticalo vjere već nepovjerenja. Ono počinje duhovno, psihički pa i tjelesno venuti. Kad bi čovjek počeo sumnjati da se neće ujutro probuditi, ne bi mogao ni leći navečer. Kad čovjek počne vjerovati da će mu crijep pasti na glavu, tad više ne može prolaziti ispod kuća. Kad mu netko razbije povjerenje u ljude, tad ne može među ljude zaći. Ako mu netko ubaci sumnju u to je li jelo u restoranu zdravo, čovjek postaje nesposoban jesti.

Vjera je, dakle, sposobnost, vjera je zdravlje, vjera je dinamizam iz kojeg čovjek dobiva snagu. Zato Isus kaže: Onome koji vjeruje sve je moguće. Isus također govori: Vjera te tvoja spasilo, idi u miru. Upozorava apostole i ljude oko sebe: Ne boj se, samo vjeruj. Strah je znak da netko ne vjeruje. Vjerovati u Boga znači imati povjerenje u Božju ruku koja me drži, u Božje vodstvo kojim idem kroz život, u Božju ljubav koja se nježno nada mnom naginje. Vjerovati u Boga znači imati povjerenja da je Bog svemoguć i da me stoga nikakva sila ne može otrgnuti od dobrog svršetka mojih zemaljskih putova. Vjerovati u Boga znači biti slobodan, prolaziti čitav svijet, slobodno stupati životom bez straha da bih mogao ne uspjeti. Vjerovati u Boga jest nikada ne biti sam i uvijek imati ruku pomoćnicu i uvijek imati očinski pogled koji te prati. Vjerovati je isto što i živjeti. Vjera je put neke čudesne nevidljive, a opet osjetljive sile, ona je poput majke koja se naginje nad dijete, ona je kao dobra vila koja nas prati i drži čuvajući nas od pada.

Vjera je povjerenje u život, u prirodu, u svemir, vjera je uvjerenje da se i kroz smrt ulazi u život. Vjerom se vidi preko zida života, preko horizonta smrti. Vjerom mogu pristupiti svakom čovjeku, mogu istraživati sve u prirodi, mogu postati prijatelj svakom kamenu i biljci i zvijezdi. Vjerom mogu započeti svaki posao i uspjeti u svakom pothvatu. Ti si ono što vjeruješ.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Povratak nade”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.