Kušnje svake vrste su privremene, pitanje strpljivoga izdržavanja. Kušnje u nutarnjemu životu nisu ništa drugačije… No nijedna bol nije nesavladiva. Svaka unutarnja kušnja jednostavno traži od nas da još dublje prijeđemo prag prema otajstvenoj prisutnosti Boga u svojoj duši.

— o. Donald Haggerty, Zagonetke kontemplacije

Frustrirana, spustila sam svoj svakodnevni molitveni i liturgijski vodič na stolić za kavu. Bilo je to moje uobičajeno mjesto, možda jedna meni ugodna stvar, gdje sam običavala moliti svakoga jutra. Godinama sam koristila istu metodu: započinjala bih molitvu križajući se blagoslovljenom vodom, pogledala svakodnevna misna čitanja, zapisala nekoliko riječi ili fraza koje su me se dojmile, a zatim bih tražila nekoliko duhovnih bisera u svojim kratkim čitanjima iz duhovne literature, koju sam rotirala prema liturgijskome vremenu.

O svojoj sam zamorenosti ispričala svojemu duhovniku. On me je pozorno saslušao, a zatim odgovorio: „U tebi se nešto budi. Pogledaj ritam vazmenoga otajstva: život, smrt, novi život te donošenje plodova. Zahvaljujući tome krećemo se prema sljedećemu mjestu, mjestu na kojemu prije nismo bili.”

Suhoća u molitvi događa se obično kao posljedica jednoga od dvaju razloga: jedan je da nas Bog poziva na dublje putovanje u nutrinu, bliže Onome tko On jest kao Otajstvo, a drugi je da izbjegavamo neizbježno trpljenje koje često prati veću vjeru. U prvome slučaju čeznemo za Bogom iz ljubavi, a u drugome ga izbjegavamo iz straha.

  Molitva lišena osjećaja, ali koju se izdrži do kraja, često skriva veliku čežnju za Bogom…

— o. Donald Haggerty, Zagonetke kontemplacije

Kako bismo razlučili što je uzrok naše duhovne suhoće – ljubav ili strah – vrijedi zapitati se: „Je li mi u mojemu vremenu za molitvu dosadno, ili čeznem biti bliže Bogu?” To je pitanje koje vjerojatno neće imati jednostavan odgovor, ali s vremenom će Bog blago razriješiti istinu.

Ustrajnost je apsolutno ključna ako mislimo izdržati suhoću duhovnih pustinja. Te pustinje, iako u početku bolne duši, pozivi su na kontemplativni život.

Svaka pustinja ima svoja skrivena vrela.

— o. Donald Haggerty, Zagonetke kontemplacije

Jednom, za vrijeme naročito mučnoga duhovnoga razdoblja, zamislila sam samu sebe kako pronalazim oazu u pustinji – i to je bila Gospa. Očima uma zamijetila sam, dok sam bivala sve žednijom, da svoj pogled držim usredotočenim na njezinu prisutnost. Ona je mirno stajala dok se pijesak vrtložio oko nje na podnevnoj vrućini, no blizu nje nalazio se najčistiji i najsvježiji izvor vode koji sam ikada vidjela.

Ta me je slika održala vjernom Bogu onda kada sam s vremena na vrijeme doživljavala žalce kušnje i sumnje. Pitala sam se je li se Isus tako osjećao – kao da ga je Otac napustio, kao da ga Bog neće zapravo spasiti – jer se ja jesam osjećala tako. Pustinja na sebi karakterističan način ogoljava našu dušu, kako bi sve što preostane bilo naše krajnje siromaštvo duha.

Kada je naša vjera u svojoj početnoj fazi, skloni smo držati se utjeha i znakova – bilo čega što ukazuje na Božju prisutnost i odobravanje. On s vremenom uklanja te emotivne signale, ali ne i svoju stvarnu prisutnost. On zalazi dublje u dušu i psihu svojih ljubljenih sinova i kćeri.

Mi u tome isprva paničarimo. Čini nam se da je Bog nestao, i pitamo se što smo pogrešno učinili. Discipliniranje ljubavlju čini nam se poput biča, i ono to i jest – ali samo s Božjom namjerom da nas očisti i pročisti, kako bismo mogli rasti u duhovnoj zrelosti, i tako još dublje ući u Njegovu ljubav.

Suhoća u molitvi može se događati kroz jedno razdoblje, ili kroz cijeli život. Kada se suočimo sa samima sobom u trenucima najveće suhoće, čak i onda kada pristupamo Bogu i shvaćamo da vidimo svoj odraz u Njemu, tada uhvatimo tek tračak značenja toga trenutka – da nas Bog privuče, da nas pozove, i da svoje srce sjedinimo sa Srcem Božjim.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.