Iako Novi zavjet ne navodi da se Isus smijao, to ne znači da nije cijenio humor, piše Aleteia.

Smijeh je, dakako, ljekovit. Spašava nas od svojeglavosti, straha i napasti da sami sebe počnemo doživljavati previše ozbiljno. Život je težak, ali smijeh u njega unosi bogatstvo i opskrbljuje nas samoobnovljivošću.

Međutim, ne možemo zagovarati bilo koju vrstu smijeha. Jedan od crkvenih otaca čak je primijetio: “Onaj tko želi smijati se s đavlom ne može se radovati s Kristom”.

Postoji mnogo loših vrsta smijeha o kojima sve znamo: sarkazam, podsmijeh, grube šale. Apostol Pavao upozorio je svoje zajednice na to u Poslanici Efežanima (5:4).

Izrazi poput “grohotom se nasmijati” ili “valjati se od smijeha” ukazuju na gubitak kontrole u smijehu, kao jedan tip dehumanizacije. U Lukinu evanđelju, četiri blagoslova slijede četiri nevolje izražene riječju “jao”, među njima i: “Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati”.

No isto tako postoji i dobra vrsta smijeha – osvježavajuć, prijateljski, čedan. Pravi komičari vole ljude. Zbog njihova smijeha svatko se dobro osjeća. Njihov smisao za humor i skromnost idu ruku pod ruku i dolaze iz istoga izvora – ljudskog stanja koje svi dijelimo. Prema njima, ne valja izvrgavati druge poruzi, pravo umijeće darovati je drugima radost.

Svakome od nas možda je nešto drugo smiješno, ali svatko se treba smijati što je više moguće, jer osmijeh je radost koja ostaje s nama. Obuzima nam srce prije nego što nam osvijetli lice.

U evanđeljima, Isusu ne nedostaje smisla za humor. Ustvari, Isus humor rabi kako bi izliječio budalastost vlastitih učenika: kada govori o farizejskom kvascu, oni pretpostavljaju da je riječ o pravome kruhu; nakon što su dvaput posvjedočili kako je nahranio mnoštvo ljudi, oni se i daje bolje umiranja od gladi.

Volim razmišljati o Isusovu osmijehu. U četiri Evanđelja čitamo kako dijeli mnoge ljudske radosti: sudjeluje na vjenčanju u Kani, blagoslivlja razigranu dječicu koju su ozbiljni apostoli pokušali otjerati, lomi kruh s prijateljima, posebno s grešnicima. Divi se polju ljiljana, zalasku sunca ili malenom sjemenu koje postaje stablo, i osjeća radost pri podučavanju zajednice u sinagogama, odlazi na hodočašća do Hrama, ustanovljuje “prvu misu” na Veliki četvrtak.

Tu je, naravno, i radost propovijedanja: Isus hvali Oca, koji se čini poznatim svojoj djeci. Najdublja radost Oca i Sina sastoji se od apsolutne ljubavi jednoga prema drugom. U svojoj božanskoj ljudskosti, Isus je iskusio i zračio tom nebeskom radošću, koju i mi možemo podijeliti: “Ali sad ja idem k tebi, i ovo govorim dok sam u svijetu, da oni imadnu u sebi radost, koju ja posjedujem, u svoj punini” (Ivan 17:13).