Bijaše oko devete ure kad Isus stigne s učenicima u Getsemani. Dolje na zemlji bijaše tama, a nebo obasjano mjesečinom. Isus bijaše jako ožalošćen i navijesti da je pogibelj blizu. Učenici bijahu smeteni zbog toga, a on osmorici iz svoje pratnje po Getsemaniju reče, gdje bijaše neka sjenica: “Ostanite tu dok odem na svoje mjesto na molitvu.” Petra, Ivana i Jakova Starijeg uze sa sobom i uspinjali su se nekoliko minuta stazom od podnožja brda prema Maslinskom vrtu. On bijaše neopisivo ožalošćen; ćutio je nadolazeći strah i iskušenje. Ivan ga upita, kako to da je On, koji ih je uvijek tješio, tako tjeskoban. Tad On reče: “Žalosna je duša moja do smrti” i osvrne se i vidi sa svih strana kako mu se približavaju strah i iskušenje, kao oblak od užasnih slika. Onda trojici apostola kaza: “Ostanite ovdje, bdijte sa mnom i molite, da ne padnete u napast”, i oni ostadoše na tom mjestu. Isus je išao još malo naprijed, ali strašne slike pratile su ga toliko da se duboko uplašen spusti s lijeve strane od apostola i sakrije u špilju visoku oko šest stopa, što bijaše pod stjenovitim obronkom, na kojem su u nekakvom udubljenju s desne strane ostali apostoli. Tlo se blago spuštalo prema toj špilji, a sa stijene iznad nje visjelo je toliko raslinja ispred ulaza da je ovdje mogao ostati neprimijećen.

Kad se Isus razdvoji od učenika, vidjeh uokolo kako se približava širok obruč užasnih slika i sve više steže oko Njega. Njegova tjeskoba i strah su rasli i On se zgrožen povuče na molitvu u špilju, kao netko tko pred užasnim nevremenom traži utočište; ali vidjela sam da ga sve te prijeteće slike prate u špilju i postaju sve jasnije. Ah, bijaše to kao da ta uska špilja obuhvaća sve slike užasa i straha svih grijeha, i njihova tereta i njihove kazne, od pada prvog čovjeka do konca svijeta; jer ovamo na Maslinsku goru, kad bjehu protjerani iz raja, siđoše i Adam i Eva na negostoljubivu zemlju, i tu, u ovoj špilji tugovali su i drhtali. Oćutjeh jasno kako Isus, predajući se svojoj predstojećoj Muci i žrtvujući se božanskoj pravednosti kao zadovoljština za grijehe svijeta, na neki način sve više vraćaše svoje božanstvo u Presveto Trojstvo, da bi se iz beskrajne ljubavi, u najčistijem, najistinitijem i nevinom čovještvu, oboružan samo ljubavlju svoga ljudskog srca, predao bjesnilu svih tjeskoba i patnji za grijehe cijeloga svijeta. I da namiri korijen i proširenje svih grijeha i zlih namjera, preuzme najmilosrdniji Isus iz ljubavi za nas grješnike korijenje svega pročišćujućeg izmirenja i iscjeljujućih muka u svoje srce, te pusti da to beskonačno trpljenje kao zadovoljština za beskrajne grijehe proraste i prožme kao drvo s tisuće grana od boli sve udove Njegova svetog tijela, sva osjetila Njegove svete duše. Tako prepušten sasvim svojemu čovještvu, vapijući Bogu u beskrajnoj žalosti i tjeskobi padne licem na zemlju, i vidje u bezbroj slika sve grijehe svijeta i njihovu unutarnju odvratnost i sve ih preuzme na sebe, i ponudi u svojoj molitvi pravednosti svom nebeskom Ocu da trpeći dade zadovoljštinu za svu tu krivicu. Ali Sotona, koji se u zastrašujućem liku kretao kroz sav taj užas s paklenskom porugom, zapadao je u sve veći bijes na Isusa i pokazujući mu sve groznije slike grijeha pred dušom, opetovano uzvikivaše Isusovu čovještvu: “Što? I ovo ćeš uzeti na sebe, i za to ćeš trpjeti kaznu? Kako za to možeš dati zadovoljštinu?”

No između 10 i 11 sati ujutro prodre s neba jedna uska svjetlosna staza k Isusu, i vidjeh na njoj povorku anđela kako stiže sve do Njega, od koje mu je pritjecala snaga i okrjepa. Preostali prostor špilje bijaše sasvim ispunjen užasnim slikama grijeha i poruzi i napasti zlih duhova. Isus uze sve to na sebe, no Njegovo srce što jedino potpuno ljubi Boga i ljude, ćutilo je s grozom i  razdirućom tjeskobom, usred te pustinje užasa, strahotu i teret svih grijeha.

Vidjela sam predočeno sve za što se Gospodin ponudi za pomirnicu i suosjećala s Njime zbog svih napasnikovih optužbi, jer među slikama grijeha svijeta koje Spasitelj uze na sebe vidjeh i mnoge svoje vlastite grijehe, i iz kruga napasti poteče na mene kao neka rijeka u kojoj mi svi nedostatci moga vladanja bijahu predočeni na zastrašujući način. No u svemu tome stalno sam gledala u svojega nebeskog Zaručnika, borila sam se i molila s Njime i okretala se anđelima tješiteljima. Ah, Gospodin se je grčio kao kakav crv pod teretom svoje žalosti i tjeskobe! (…)

Bijaše oko pola jedanaest kad se pridiže i, klecajući i često padajući, u znoju, više teturajući nego hodajući, pođe prema trojici učenika. Uspne se lijevo od špilje prema gore i zatim preko nje do jedne čistine na kojoj oslonjeni na ruke jedan uz drugog bijahu pozaspali apostoli iscrpljeni umorom, jadom i nemirom. Isus dođe od njih, dijelom kao netko duboko zastrašen, koga užas tjera k prijateljima, dijelom kao dobar pastir, koji, iako i sam iznimno uplašen, pazi svoje stado, za koje zna da je u opasnosti, jer znao je da i oni bijahu u strahu i iskušenju. No ja vidjeh da ga i na tom kratkom putu okružuju jezoviti likovi. Kad ih nađe na spavanju, kršeći ruke padne do njih od tjeskobe i iznemoglosti i upita: “Šimune, spavaš li? Tad se probude i usprave ga, a On im, osjećajući se napušten, kaza: “Zar niste mogli ni jednu uru bdjeti sa mnom?” I kad ga vidješe tako skamenjena i iskrivljena, blijeda, klecava, mokra od znoja, kako drhti i trese se i jadikuje klonulim glasom, ne znadoše posve što bi mislili, i da im se ne pokaza okružen njima poznatim svjetlom, ne bi u Njemu bili prepoznali Isusa. Ivan mu onda reče: “Učitelju, što Ti je? Hoću li pozvati ostale učenike, da pobjegnemo?” No Isus odvrati: “Kad bih još jednom trideset tri godine živio, naučavao i iscjeljivao, ne bih dostigao ono što do sutra moram izvršiti. Ne zovi onu osmoricu, jer me ne bi mogli vidjeti u ovoj nevolji a da se ne sablazne nada mnom; pali bi u napast, mnogo toga zaboravili i posumnjali u mene. – No vi vidjeste Sina čovječjeg preobražena, pa ga možete vidjeti i u njegovom zatamnjenju i potpunoj napuštenosti. Ali, bdijte i molite da ne padnete u napast; duh je voljan, ali je tijelo slabo.” (…)

Kad se Isus vrati u špilju sa svom svojom tjeskobom, baci se raširenih ruku s licem prema dolje i nastavi moliti svojem nebeskom Ocu. No u Njegovoj duši zbivala se nova borba, što potraje tri četvrtine sata. Priđoše mu anđeli i u nizu slika pokazaše mu zadaću i veličinu Muke kojom će dati zadovoljštinu. Pokazahu mu ljepotu čovjeka kao slike i prilike Božje, prije istočnoga grijeha, i čovječje potpuno iskrivljenje i potonuće nakon toga prvog grijeha. Otkriju mu izvor svakoga grijeha u prvom grijehu i značenje i bit ove požude i njezina užasnog djelovanja na snage čovjekove duše i udova, a isto tako i bit i značenje svih patnji što slijede zbog požude. Pokazaše mu, u zadovoljštini koju je trebao dati Božjoj pravednosti najprije jednu bol duše i tijela, što obuhvaća sve patnje zbog požude čitava čovječanstva; i zatim mu predoče kako dug ljudskog roda mora biti namiren od jedine ljudske naravi izuzete od grijeha, naravi Sina Božjeg, koji, da bi iz ljubavi na sebe uzeo svu krivicu i kaznu svih ljudi, mora izboriti pobjedu nad ljudskim protivljenjem patnji i umiranju. Sve to predočivahu anđeli, pojavljući se u cijelim četama ili pojedinačno, u nizovima slika; ja sam ih vidjela kako podignutim prstom pokazuju na slike i razumjeh što govore a da ne čuh njihov glas.

Nijedan jezik ne može izgovoriti kakvi su užasi i boli tim slikama predstojećeg trpljenja padali na Isusovu dušu; jer nije spoznao samo značenje svega trpljenja zbog požude nego i sadržaj svih sredstava za mučenje povezanih s tim, tako da ga nije zgrozila samo patnja od tih sprava nego i grješna jarost onih što su ih smislili, i srdžba i bijes sviju, koji su ih ikad rabili, i nestrpljivost sviju koji njima bilo krivi bilo nedužni bijahu mučeni; jer On je nosio i osjećao grijehe cijeloga svijeta. Sve te patnje i muke On spozna u nutarnjem viđenju, s tolikim užasom, da ga oblije krvavi znoj.

Pred Gospodinovu dušu stupe sve buduće patnje Njegovih apostola, učenika i prijatelja, malobrojnost prve Crkve, potom uz njezin rast nastupajuća krivovjerja i raskoli, s potpunim ponavljanjem istočnoga grijeha zbog oholosti i neposlušnosti u svim oblicima taštine i varljiva samoopravdanja. Pokaže mu se mlakost, ludost i zloća bezbrojnih kršćana, raznostruka laž i prijevarna prepredenost sviju umišljenih učitelja, prijestupa poročnih svećenika na sramotu Božju, i strašne posljedice svega toga, užas opustošenja u kraljevstvu Božjem na zemlji, svetištu nezahvalnih ljudi, koje je htio otkupiti svojom krvlju i životom u neizrecivu trpljenju. (…)

Tad kao da Mjesec i zvijezde iznenada pristupiše bliže; u tom trenutku osjetih da postade svjetlije. Potom pogledah na mjesec, što prije nisam činila, i vidjeh da je drukčiji no inače. Još nije bio pun, no činio mi se većim nego u nas. Na njegovoj sredini vidjeh tamnu mrlju, kao pločicu, nasred koje bijaše otvor kroz koji svjetlo obasjavaše nepopunjenu stranu Mjeseca. Tamna milja bijaše nalik na brdo, a oko Mjeseca bijaše još jedan svijetao krug poput duge.

Ja se okrenuh svojemu nebeskom zaručniku u Njegovoj gorkoj tjeskobi. Grozne slike nezahvalnosti i zloporabe budućih Ijudi, čiju krivicu uze na sebe, za čije se trpljenje kazne preda, slijevahu se sve strahovitije i žešće prema Njemu, Njegova borba s ljudskim protivljenjem trpljenju i dalje je trajala; više puta začuh kako uzvikuje: “Oče, je li moguće za sve njih trpjeti? Oh, Oče, ako me ne može mimoići ovaj kalež, neka bude volja Tvoja.”

Isus je radosno prihvatio kalež svojih patnji i primi okrjepljenje. Ostade još nekoliko minuta u špilji u tišini i zahvalnosti, bijaše, doduše, i dalje žalostan, no toliko natprirodno ojačan da se bez zebnje i nemira, sigurnim koracima mogao uputiti k učenicima. Još je izgledao bijedno i blijedo, no hodao je uspravno i odlučno. Lice je obrisao rupcem i pritom povukao i kosu dolje, ona je sad visjela, mokra od krvi i znoja straha.

Kad iziđe iz špilje, vidjeh Mjesec još uvijek s čudnovatom mrljom i krugom kao i prije, ali promatrah mjesečev sjaj i sjaj zvijezda drukčije nego prije za vrijeme velike Gospodinove tjeskobe. Svjetlo je sad sjalo naravnije.

Kad Isus pristigne do učenika, oni ležahu kao i prvi put na zidu terase, na boku i pokrivene glave, te spavahu. Gospodin im reče da nije vrijeme za spavanje, neka ustanu i mole, “jer gledajte, čas je tu kad će Sin čovječji biti predan u ruke grješnika. Ustanite, hajdemo, gledajte, izdajnik je blizu; oh, bilo bi mu bolje da se ni rodio nije!” Apostoli skočiše u velikome strahu i bojažljivo se ogledavahu. Jedva dođoše k sebi, kad Petar žestoko uzvikne: “Učitelju, pozvat ću i druge da Te branimo!” Isus im, međutim, pokaže nedaleko u dolini, s one strane potoka Cedrona, naoružanu četu koja se približavaše s bakljama i reče da ga je jedan od tih izdao. No oni to držaše nemogućim. Dok je još s njima razgovarao, bijaše miran; preporuči im opet da tješe Njegovu Majku i tada kaza: “Pođimo im ususret, predat ću se bez opiranja, u ruke svojih neprijatelja.” I putem što odvajaše Maslinski vrt od Getsemanskog pođe prema progoniteljima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Anne Katharine Emmerich “Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.