MOLITVA I ZRELOST

Imaju li vrijednost ‘besmislene’ i ‘glupe’ molitve?

Jedna moja prijateljica, mlada majka, nedavno mi je poslala pitanje o molitvi. Je li većina naših molitava glupa i besmislena? Opisala mi je kako je zaključala ključeve i djecu u autu, pa počela moliti: „Bože, molim te da moj muž mogne brzo doći, pa da se mogu pobrinuti za dijete što vrišti.” No naravno da on nije došao brže nego što određuju automobil, brzina prometa, narav pokretnih tijela itd. Zašto onda pitati Boga o svemu tome? Zar to nije samo beskorisno brbljanje?

Foto: Unsplash

Kako odgovoriti na takvo pitanje? Da, mislim da u molitvi može biti dosta glupoga. Molitva počinje od besmislenog i glupog, jer „ne znamo moliti kako valja” (Rim 8,26). No molitva je put, a glupo i besmisleno mogu biti korak prema dubljoj molitvi. Toma Akvinski uspoređuje pitanje stvari od drugih ljudskih bića i molitvu Bogu (Compendium of Theology II,2). Kad nešto tražimo (molimo) od drugih ljudi, to radimo: 1. kako bismo im dali na znanje što želimo, 2. kako bismo im srca potaknuli da nam daju što želimo, 3. jer se pretpostavlja da među nama postoji neka vrsta prijateljstva. No Bog već zna što želimo, i već je odlučio da će nam to dati. No On nam to želi dati kroz molitvu, jer će nas ona oraspoložiti da to od Njega ispravno primimo:

„Molitva da dobije nešto čovjeku je nužna upravo zbog onoga koji moli, da bi promišljao o svojim manama i svoj um usmjerio tako da žarko i pobožno želi ono što se tom molitvom nada zadobiti. Tako će primiti to za što moli.”

Molitva nas oraspoložuje da primimo darove Božje, i tako povećava naše prijateljstvo s Njim:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„No kad se molimo Bogu, upravo ta molitva koju upućujemo čini nas bliskima s Njim, u onoj mjeri u kojoj se naša duša uzdiže k Bogu i razgovara s Njim u duhovnoj bliskosti, i klanja mu se u duhu i istini.”

Što više rastemo u molitvi, to više ona oblikuje i uređuje naše želje. Kako sv. Toma naučava u svom tumačenju Gospodnje molitve u Ila Ilae, ta molitva uređuje naše želje. Ona oblikuje naša srca da žele ono što će nas doista usrećiti. To jest, uči nas da svjesno želimo ono za što su naša srca stvorena.

Prvo, ona nas uči da želimo konačni uzrok i cilj svih stvari: da se sveti (proslavi) Božje ime. Zatim, da želimo da mi postignemo taj konačni cilj (dođi kraljevstvo Tvoje). Zatim, da želimo sredstva koja će nas dovesti do toga cilja. Prvo izravna sredstva, tj. da vršimo Njegovu volju (Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji). Zatim neizravna sredstva: sve što nam pomaže na putu prema konačnom cilju (Kruh svagdanji daj nam danas). Znači – nadnaravnu pomoć (sakramente, naročito Euharistiju) i prirodnu pomoć (obični kruh, i sve što održava život i omogućava nam kreposno živjeti). U tu su molitvu uključene stvari poput onoga da muž moje prijateljice brzo dođe kako bi pomogao svojoj djeci. Dobro je moliti za takvu, zemaljsku pomoć, u onoj mjeri u kojoj je ona usmjerena prema pravoj sreći nas i drugih. Konačno, uči nas se da želimo da se uklone sve prepreke na našem putu prema cilju: grijeh, napasti i druge nevolje.

O. Herbert McCabe, OP, običavao je govoriti da je nužno moliti za ono što stvarno želite, a ne prikrivati svoje želje. Smetnje se često događaju, jer mi prikrivamo i ne prepoznajemo što doista želimo. Na početku našega duhovnog života naše su molitve često glupe i besmislene, pa će i naše molitve biti (naizgled) glupe i besmislene. No oni koji ustraju u molitvi otkrit će da Bog preobražava njihove želje. A što se one više preobražavaju, to više glupost i besmislenost ustupaju mjesto istinskom zajedništvu s Bogom:

„Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo. Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.” (Rim 8,22-27)

Što Bog više uzdiže i pročišćuje našu molitvu, to će ona više biti sudjelovanje u životu Njegovoga vječnoga Sina. Kako o. McCabe piše u svom djelu Bog je bitan:

„Naš stav u molitvi nije jednostavno, ili čak prvenstveno, stav stvorenja pred stvoriteljem, nego stav Sina pred Ocem. Na temeljnoj razini, razini koja molitvu definira kao molitvu, mi primamo od Oca ne kao stvorenja koja primaju ono što im treba da nadoknade svoje manjkavosti, nego kao Sin koji vječno prima svoj bitak od Oca.” 1 

Prijateljici sam napisao da treba biti strpljiva s glupošću i besmislenošću. Da je Bog ljubi više nego što ona ljubi vlastitu djecu, i kad je ona strpljiva s njihovom dječjom gluposti, i Bog je strpljiv s njezinom, i malim će je koracima voditi u još dublju molitvu, koja će preobraziti njezin život.

Može biti opasno previše se koristiti maštom kad razmišljamo o Bogu. Bog je nepromjenjiv i netrpeći (impassible) ocean bitka, koji nema ograničenja svojih stvorenja. No usporedba između Božje ljubavi i ljubavi roditelja prema djeci je ona koju Bog uvelike naglašava u sinoptičkim evanđeljima. On sam poziva se na našu predodžbu roditeljske ljubavi kako bi rasvijetlio narav molitve. U Matejevu evanđelju govori o dobrim darovima koje čak i mi, zlobna i škrta bića, dajemo svojoj djeci:

„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!” (Mt 7,7-11)

Baš kao što mi svojoj djeci dajemo dobre darove, tako Bog nama, svojoj djeci, daje dobre stvari. Paralelni odlomak u Lukinu evanđelju ne govori kako nam dobre stvari daje Bog, nego Duh Sveti:

„Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!” (Lk 11,13)

Prvi dar što roditelji daju svojoj djeci je njihova ljubav. Svojoj djeci daju sve druge dobre darove jer ih vole. Daju im jaja i kruh, a ne zmije ili škorpione, zato što ih vole. Duh Sveti vječni je izraz ljubavi Oca i Sina. Možemo reći da je on beskonačni uzdah ljubavi – uzdah koji izražava jedinstveni i vječni čin ljubavi koji život Božji jest. Dajući nam Duha Svetoga, Otac nam daje svoju ljubav. Daje nam svaki drugi dobar dar zato što nas voli. Oblikuje nas prema slici svoga Sina, konsupstancijalnoj slici Njegove božanske ljubavi, dobrote i istine zato što nas voli.

Daje nam čak i zemaljska dobra, što nas jačaju i omogućavaju nam ostvariti tu sliku u svome životu, jer nas voli. Dakle, dajući nam Duha, Bog nam daje sve ostalo – uslišanja svih naših molitava, pa čak i samu molitvu. Kako piše o. McCabe, u molitvi smo na jedan način obuzeti Duhom: „Sva naša molitva je, u vrlo preciznom smislu, u duhu i istini. Jer moliti za nas znači biti obuzet Duhom Svetim, koji je život ljubavi između Oca i Sina.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je dar Božji, Duh Sveti, i to je ono što naša srca doista žele.

Edmund Waldstein | Church Life Journal

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

  1. Herbert McCabe OP, „Bog je bitan” (Continuum, London, 2005.), str. 220.

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 23. studenoga 2018.

Možda vam se svidi