Vidim da se u tvojoj duši izmjenjuju sva godišnja doba. Sada u svojoj duši osjećaš zimu s njezinom krutom neplodnošću i krajnjom dosadom, s njezinom mučnom prezasićenošću i bezvoljnošću. A onda se spušta svibanjska rosa na miris svetoga cvijeća. I tvoja čežnja se opet diže u svetom žaru prema Bogu. Samo jesen nedostaje jer plodove uzalud tražiš. Ipak znaj, kad se žito vrši i grožđe preša, često se pokazuje bogatiji urod nego što sjetva obećava i vinova loza daje naslutiti. Vjerojatno želiš da u tvojoj duši budu vječno proljeće i ljeto; ipak, izmjena u našem nutarnjem životu nije manje nužnost nego u vanjskom. Samo s one strane cvjeta ljepota na vječnom proljeću, samo tamo je vječni urod u svetom uživanju, samo tamo cvjeta sveta ljubav na vječnom ljetu. Tamo ne postoji zima. Ovdje dolje na zemlji je zima duše nužnost jer iz njezine neplodnosti niču poniznost i ljubav i tisuću lijepih pupoljaka kreposti navire iz nje. Poniznost i ljubav su podupirači oko kojih se penju druge kreposti. Njih se drži čvrsto. Jedna je najdublja, a druga najviša krepost. Očuvanje cijele zgrade ovisi o temelju i krovu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Misli – sveti Franjo Saleški”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.