Danas ćemo govoriti o čudesnoj zbilji jedinstvenoj u svjetskoj povijesti: govorit ćemo o Isusovom rođenju od Djevice.

To može izgledati nemoguće, ali Bogu ništa nije nemoguće.

Želim to dokazati, ograničivši se na dva problema. Zašto vjerujemo u Isusovo rođenje od Djevice? Je li zgodno da Bog izabere taj put? Možemo sigurno vjerovati u ovu istinu, jer je ona objavljena. Radije ću je uzeti kao povijesnu činjenicu.

Povijesno je sigurno da se Isus rodio od Marije Djevice, kao što je sigurno da je Cezar umro 15. ožujka.

Činjenica da je Biblija nadahnuta od Boga, daje nam sigurnost u istine koje tvrdimo. Ovo međutim ne priječi da promatramo rođenje Isusovo kao normalnu povijesnu činjenicu.

Premnogi vjeruju da je Evanđelje bilo prvo mjerilo istine kršćanskoga svijeta. Ima međutim nešto što prethodi spisima Novog Zavjeta: usmeno naučavanje Crkve.

Crkva je pričala o mučenicima prije nego je bila napisana ijedna knjiga Novoga Zavjeta. Papa je nastavljao Isusovo djelo i govorio u Njegovo ime prije negoli je napisana ijedna poslanica ili redak Evanđelja. Isus nije zapovijedao da se piše, već da se naučava, i proglasio “Tko vas sluša, mene sluša.”

Evanđelje je poteklo iz Crkve, a ne Crkva iz Evanđelja. Napisana evanđelja nadahnuta su sinteza usmenog naučavanja apostola.

Crkva je započela evanđelja, prethodila im. Pogrešno je mišljenje da je Crkva rezultat teorija ozakonjenih u Evanđelju.

Kao što su pobornici nezavisnosti prethodili američkom ustavu, tako je Crkva prethodila evanđeljima, koja konačno nisu ništa drugo nego inspirirana sinteza prvobitne nauke. Sv. je Luka protumačio prijatelju Teofilu kako je evanđelje napisao zato da bi on mogao “spoznati istinitost riječi, u kojima je već poučen”.

Rođenje je Isusovo povijesna činjenica kao i razapinjanje. U rođenje se nije vjerovalo jer je zapisano, ali je zapisano jer je istinito.

Apostolsko Vjerovanje ne spominje evanđelja, premda sadrži definiranu sintezu evanđelja. Ali jedna od činjenica što ih spominje Vjerovanje jest da je Gospodin “rođen od Marije Djevice”.

Previše je čudnovato i zanimljivo što je Luka – koji bi kao liječnik više od ostalih trebao sumnjati u tu činjenicu – evanđelist, koji najviše o tome govori. Tko je dakle mogao njega poučiti, ako ne prvotna kateheza zasnovana na povijesnoj činjenici, koja se dogodila i bila dokazana.

Ne želim podcjenjivati vašu inteligenciju upuštajući se u apsurd što proizlazi od samo jednog pisca, koji govori o braći Gospodinovoj tako kao da Marija bi bila Djevica.

Kad se propovjednik s propovjedaonice obraća slušateljima sa “moja draga braćo”, ne želi time reći sa su svi djeca jedne te iste majke.

Riječ “brat” upotrebljava se u Svetom Pismu u mnogo širem smislu i obuhvaća ne samo rođake, već i prijatelje. Tako Abraham naziva Lota bratom.

Oni koji se nazivaju braćom Isusovom, Jakov i Josip, sinovi su druge Marije, rođakinje Isusove Majke, žene Kleofine.

A Jakov, koji je posebno naznačen kao brat Isusov, navodi se obično u popisu apostola, kao sin drugog oca (Mt 10,3; Mk 3,18; Lk 6,50).

A sad drugo pitanje.

Zašto je Krist, Sin Božji, htio biti rođen od Djevice?

Ako vam se sviđaju tajne, evo vam jedne. Bit problema s našeg gledišta jest ovaj: Kako je Bog mogao postati čovjekom i ostati bez grijeha?

On je morao biti čovjek u najpotpunijem smislu, da može djelovati u naše ime, da nas zagovara i plati naše dugove.

S druge strane pak ne bi bio mogao postati naš Otkupitelj kad bi se bio, kao i mi, rodio u istočnom grijehu.

Tada bi i On trebao otkupljenje. Ako se ja utapam, ne mogu pomoći drugome koji se također utapa. Gospodin je morao biti slobodan od svakog grijeha čovječanstva, da ga može spasiti.

Eto problema. Pokušajmo ga riješiti. Kako je Bog mogao postati čovjekom i ostati bez grijeha?

Kako je mogao On – prema sv. Pavlu – “biti kao i mi u svemu, osim u grijehu”?

Mogao je postati čovjek samo rođenjem od žene.

Mogao je ostari slobodan od istočnoga grijeha samo rođenjem od Djevice.

Naravno je bilo da rođen od žene postane dionik našega čovještva. Ali kako Ga je rođenje od Djevice modo sačuvati bezgrešnim?

Istočni se grijeh prenosi na ljude začećem; činom koji je u sebi bez krivnje.

Ako je Gospodin htio dati početak novom čovječanstvu i prekinuti s onim što je bilo zlo od vremena Adamova, morao je izbjeći čin začeća po čovjeku. Drugim riječima, trebao se roditi od Djevice. Tako će biti čovjek, jer je rođen od žene, a bez grijeha, jer je rođen od čistog stvora.

Rođenje od Djevice bijaše kao brana u kanalu. Brod, koji plovi u niskim i smrdljivim vodama te zaželi zaploviti u čiste i duboke vode, ne može prijeći iz jednih u druge direktno, jer bi se inače oboje vode miješanjem zagadile. Ali ako bi između voda postojala pregrada kroz koju bi brod mogao proći, ostavljajući vode odvojene jedne od drugih, tada bi mogao prijeći iz plitkih i nečistih voda u čiste i duboke nastavljajući svoju plovidbu.

Rođenje je bilo slično brani. Ostala je ljudska narav, isključio se grijeh.

Rođenje je odijelilo jedno od drugoga.

Zašto bismo se toliko trebali čuditi jednom rođenju bez ljudskog posredovanja?

Pa i prva žena bila je stvorena. I vi ste bili kršteni? Onda ste na neki način i djevičanski rođeni.

Sveti Ivan u svom evanđelju kaže, da smo mi – pripadajući Kristu – rođeni ne od krvi, ni od mesa, ni od ljudske volje, nego od Boga. Ovo objašnjava rođenje; ali kako bi kršćanin mogao razumjeti začeće bez ljudskog posredovanja, bez tijela, da se ono nije dogodilo?

Rađanje je Božja ideja, a ne ljudska. Ne vjerujem da bi itko od nas bio mogao i pomisliti na to.

Shvaćam one, koji niječu da je Isus Sin živoga Boga, a ne mogu vjerovati u djevičansko rođenje. Ja bih ga samo mogao smatrati fantastičnim i nemogućim, kad ne bih vjerovao – Bože sačuvaj – da je Krist pravi Bog i pravi čovjek.

Nastojte shvatiti kako velik smisao dostojanstva za čovječanstvo ima djevičansko rođenje.

Nijedna ljudska ljubav, ni prijateljska, ni ljubav muža i žene, nije savršena. Ona ima svojih slabosti; visina i nizina, a katkad se i zasiti.

Prvi dani nakon vjenčanja zovu se medeni mjesec, jer su slatki kao med, a promjenljivi kao mjesec.

Najveća čovječja ljubav tek je iskra Božanske ljubavi. Kao što mjesec prima svoju svjetlost od sunca, tako svaka ljubav prima život od Boga.

Kad prisustvujem vjenčanju, s oltara kažem zaručnicima: “Ako je iskra ljudske ljubavi tako sjajna, kakav će tek biti plamen? Ako se ljudsko srce toliko može zanijeti, koliko će tek Božje srce?”

Koje li utjehe kad znamo da je među nama bijednim ljudima živjela duša koja je mogla postati zaručnicom ne iskre, nego plamena!

Među svim odsjevnim ljubavima, koje svoje svjetlo primaju od nebeskog sunca, našla se jedna duša dostojna biti odabrana, da ljubi Boga i postane zaručnicom Duha Svetoga.

Duh ju je ispunio i tako jako obujmio, da je rodila samoga Boga; onako kako je anđeo u navještenju rekao: “Duh Sveti će te osjeniti i Onaj koga rodiš, zvat će se Sin Božji.”

Razlika između muža i žene je ova: “Muškarac se boji smrti, žena se boji ne živjeti.”

Njezino je poslanje davati život, ali za Mariju, život koji mora doći na svijet, proizaći će od velikoga plamena ljubavi – Duha Svetoga, a ne od bijedne ljudske iskrice.

Nema rođenja bez ljubavi, ali je moguće rođenje bez ljudske ljubavi. To je smisao Božića.

Po Božanskoj ljubavi, koja djeluje bez tijela, Marija je mogla primiti u sebe Onoga koga nebesa ne mogahu obuhvatiti.

To bijaše početak vjere u Isusa Krista, Gospodina Našega, jer je njezino djevičansko tijelo novi Eden, u kome se sklopiše zaruke između Boga i čovjeka.

Volja Božja htjela je dokazati kako su djevičanstvo i materinstvo potrebni svijetu, kad ih je ujedinila u ovoj Ženi. U Njoj ostaje sjedinjeno što je kod drugih smrtnika odvojeno.

Majka je čuvar Djevice, a Djevica je nadahnuće materinstva.

Bez majki ne bi bilo djevica u budućoj generaciji.

Bez djevica majke bi zaboravile uzvišeni ideal, koji nadilazi tijelo. Nadopunjuju se izmjenično kao sunce i kiša. Bez sunca ne bi bilo oblaka, a bez oblaka ne bi bilo kiše. Oblaci, kao materinstvo, propuštaju nešto da oplode zemlju, dok sunce kao djevica nadoknađuje i preuzima gubitak noseći kaplje rose sa zemlje u svemir.

Kako je lijepo da se Onaj koji je na nebu rođen bez majke, na zemlji rodi bez oca.

Možete li zamisliti pticu koja bi splela gnijezdo u kojem se ima izleći? To je nemoguće, jer bi ptica trebala postojati prije negoli uzmogne sagraditi gnijezdo. Ali se to dogodilo onda kada je Bog izabrao Mariju za svoju Majku.

On je na Nju pomislio u vječnosti i onda Ju je učinio gnijezdom gdje će se utjeloviti.

često se desi da nam kažu: “Sličiš na svoga oca” ili “sličiš na majku”, ili “imaš neusiljenu odrešitost svoga oca”.

Ali Gospodin nije imao oca na zemlji. Odakle Njemu lijepo lice, jako tijelo, čista Krv, ljupka Usta, nježni Prsti, ako ne od Majke Njegove?

Odakle Njemu Božanstvo, božanski razum, koji poznaje svaku stvar, do naših najskrovitijih misli, božanska moć nad životom i smrću, ako ne od nebeskog Oca?

Moje je uvjerenje da je Isus htio da Marija, kao što je Njega “fizički” oblikovala, nas oblikuje “duhovno”.

Tko može kršćanina bolje oblikovati od One koja je oblikovala samoga Krista?

Zato nam Ju je Gospodin s križa dao riječima: “Evo tvoje Majke”. Time je povjerio svakoga od nas Njoj kao sina.

Veoma je bolno ne poznavati oca, ali ja mnogo više žalim one milijune ljudi koji ne poznaju svoju Nebesku Majku.

I bit ću najsretniji na svijetu ako ovo što govorim gane samo jednoga od vas da zavoli našu Majku, kako bi Ona mogla oblikovati Isusa u njegovu razumu, srcu, i duši!

Upita li vas tko u daljnjim godinama gdje ste crpli svoju ljubav za bijednike, za pomoć misijama i širenje vjere u stranim zemljama, vaš će odgovor glasiti: u “nasljedovanju Marije”.

U Kristovoj ljubavi!

Gornji tekst je ulomak iz knjige Fultona J. Sheena “Žena – Marija iz Nazareta” u izdanju HKD Sv. Jeronima – Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823.