Na početku Svojega javnog života propovijedao je naš Gospodin na brdu blaženstava: “Blaženi mi­losrdni, jer će oni milosrđe postići.” Na kraju Svojega javnog života, na brdu Kalvariji, proveo je u djelo riječi toga blaženstva, kad je razbojniku rekao: “Danas ćeš biti sa mnom u raju.”

Kako je sasvim drugačije blaženstvo ovoga svijeta, koje otprilike zvuči ovako: “Blaženi koji u prvom redu misle na sebe.” Za svijet život znači borbu za opstanak, u kojoj samo egoist pobjeđuje. Samo rijetko nailazimo na darežljivost, velikodušnost, spremnost na pomaganje. Kako se često svijet poziva na “pravo”, a kako rijetko naglašuje “dužnost”. Kako se često iz­govara gramzljiva riječ “moje”, a kako rijetko veliko­dušno “tvoje”. Svijet ima mnoštvo sudnica, ali samo malo prijestolja milosrđa.

Naš je Gospodin došao da tu pretjeranu pravdu, koja ne poznaje ni milosti ni blagosti, svede u pravu kolotečinu. On nam daje da razmišljamo kako je mi­losrđe više od sentimentalne slabosti. Riječ “milosr­đe” značila je prvobitno isto što i žaljenje, i zato je ona u svojoj biti sućutno razumijevanje za nesreću bližnjega.

Čovjek je milosrdan kad žalost i brigu svoga bli­žnjega osjeća kao vlastitu. Ne, on ne ljubi bijedu i nesreću, i zato nastoji pomoći svome bližnjemu, kao da se radi o njemu samom. I zato tamo gdje je posrijedi bol i žalost, nego grijeh i nepravda, milosrđe pretvara u oproštenje koje ne samo da oprašta, nego vodi bijednike k pravdi, pokajanju i ljubavi.

Milosrđe je jedan od glasova na koje je ugođena nauka našega Gospodina. Njegove parabole govore o smilovanju i sućuti. Treba se samo sjetiti onih o stotini ovaca, o deset zlatnika, o dvojici sinova. Jedna od stotinu ovaca i jedan od deset zlatnika bili su izgu­bljeni; jedan od dvojice sinova živio je razvratno.

Bitno je da je pastir tražio izgubljenu ovcu, i kad ju je našao, podigao ju je na ramena i veselo odnio kući. Evanđelje ne spominje nijednom riječju da je devedesetdevetorim ovcama, koje nisu bile izgubljene, bilo iskazano toliko pažnje i brige.

Kad je žena izgubila zlatnik i opet ga našla, pozvala je svoju susjedu, da se s njome veseli. Ali nijednom se riječju ne kaže da bi ona bila pozvala svoje susjede da se s njome vesele što posjeduje onih devet, koje nije bila izgubila.

Jedan od sinova otišao je u tuđinu i rasipao je svoju imovinu u divljem, neobuzdanom životu. Kad se po­vratio kući, poklonio mu je otac tovljeno tele. Brat koji je ostao kod kuće, nije primio takovu plaću. Na sve te primjere nadovezao je Gospodin jednostavnu istinu: “Više će veselja biti na nebu zbog jednoga grešnika, koji čini pokoru, nego zbog devedeset devet pravednika, kojima ne treba pokore.”

Jednoga dana pristupio je k njemu Petar, da se ras­pita kako daleko sežu granice milosrđa. Pitajući, već je sam povukao granicu, za koju je mislio da je vrlo velikodušna: “Gospodine, koliko puta, ako sagriješi brat moj protiv mene, da mu oprostim. Do sedam puta?” Gospodin je odgovorio: “Ne velim ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Što ne znači četiristo devedeset puta, nego bezbroj puta. Gospodin je te misli o beskrajnom milosrđu razvio još i dalje, i rekao da je došao iscijeliti skršena srca. Zdravima ne treba liječnik, nego bolesnima, “ne do­đoh zvati pravednike, nego grešnike”.

Mnogi su se sablažnjavali kad je jeo s carinicima i grešnicima; ali On nas nije prestao opominjati da bu­demo milosrdni jer je i naš nebeski otac milosrdan. “Da budete sinovi Oca svoga nebeskoga, koji daje da sunce Njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite sa­mo one koji vas ljube, kakovu ćete plaću imati? … Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.”

Time On želi reći da moramo i mi, poput svojega nebeskoga Oca, najviše milosrđa iskazivati onima koji to po našem ljudskom shvaćanju najmanje zavređuju. Zato je bio milosrdan prema Magdaleni, prema ženi kod studenca, prema Petru, koji Ga je zatajio, prema Zakeju, dapače i prema Judi, koji Ga je himbeno oslo­vio kao svoga prijatelja.

Njegovo se držanje nije moglo krivo razumjeti. On se nije zauzimao za grešnike zbog njihove zasluge, nego zbog njihove bijede. I onda, na kraju svoga života, nadopunio je blažen­stvo milosrđa Svojom drugom rečenicom s Križa.

Na brdu Kalvariji uzdizala su se tri križa: križevi dvaju razbojnika i Križ Dobroga Pastira. Od te trojice, čije su se siluete razabirale na pozadini tamnog neba, samo je jedan bio egoističan i mislio samo na sebe – razbojnik s lijeve strane. Nijednu misao nije poklonio Spasitelju, koji je strpljivo patio, i nijednu razbojniku koji je vapio za milosrđem. Sve njegove misli kružile su samo oko njegove vlastite osobe, kad je Mužu na srednjem Križu upravio ove riječi: “Ako si Krist, spasi sebe i nas.”

Ali razbojnik s desne strane nije mislio na sebe, nego na svoga bližnjega, naime na razbojnika slijeva i na Gospodina. Zahvatila ga je samilost prema lije­vom razbojniku, koji se ni u zadnjem času svojega ži­vota nije obratio Bogu i molio za oproštenje: “Zar se ni ti ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu?”

Njegove misli bavile su se i krotkim čovjekom koji je medu njima visio na Križu i koji se još čas prije molio za svoje krvnike. On je bio nevin i dobar. “Mi trpimo pravedno, jer primamo što smo zaslužili svo­jim djelima,” rekao je, “ali ovaj nije nikakva zla uči­nio.”

Bit će zanimljivo ako nabacimo pitanje zašto mi­losrdni Otkupitelj nije raskajanom razbojniku samo oprostio, nego mu je dapače dao i božansko obe­ćanje: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”? Zašto nije Gospodin isto to rekao i lijevom razbojniku? Odgo­vor ćemo naći u blaženstvu milosrđa: “Blaženi mi­losrdni, jer će milosrđe postići.”

Desni razbojnik postigao je milosrđe i samilost jer je bio milosrdan i samilostan. Zato što nije mislio na sebe, sjetio ga se netko drugi. I milosrđe ima u sebi svoj zakon, neopoziv i strog kao i prirodni zakoni. Kako tko sije, onako i žanje. Ako bogato i velikodušno sijemo, narast će nam preobilna žetva. U du­hovnom smislu znači to prema riječima našega Gos­podina: “Kakvim sudom sudite, bit čete suđeni; i kakovom mjerom mjerite, vama će se mjeriti.”

Drugim riječima: ako mislimo na svojeg bližnjega, onda Bog misli na nas. Kad proljetni usjev ne bi mislio ni na zemlju, ni na kišu, ni na sunce, nego samo na sebe, ne bi se nikad probudio, ni procvao, ni plod donio. Ali čim zaboravi na sebe i izađe iz sebe, da čini zemlji, suncu i kiši po volji, obamre svom živom u sjemenu, biva obnovljen i tisućostruko usavršen. Kad bi se ugljen u srcu zemlje zatvorio sam u sebe, ne bi nikada mogao sunčane zrake koje je u sebi sku­pio, poklanjati dalje kao svjetlo i toplinu.

Upravo tako zbiva se i s nama. Milosrđe je sućut koja nastoji olakšati žalost i brige drugih kao da su njezine vlastite. Ali ako u sebi ne osjećamo takove sućuti, ne možemo je ni od drugih očekivati. Ako ništa ne bacimo u vis, ne može ni išta iz visine pasti. Gdje nema djela, nema ni reakcije, i ako nikome ništa ne dajemo, neće ni drugi nama ništa dati. Samo ako ljubimo, smijemo primati ljubav, ako zlo ne opra­štamo, neće ni nama naše zlo biti oprošteno. Bog nam ne može biti milosrdan ako mi nismo milosrdni.

Kako bi Bog mogao vatrom svoga svetoga Srca is­puniti naše srce ako je ono puno pijeska samoga sebe? Kako bi Bog mogao zaposjesti našu dušu, ako se naj­prije mi ne odreknemo svoje sebičnosti? Prema tome, ako tražimo milosrđe, moramo poput dobroga razbojnika misliti na druge, jer, kako izgleda, Bog nas najlakše nađe onda kad se u drugima izgubi­mo: “Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići.” (…)

Budite dakle milosrdni prema drugima ako želite da vas se Bog sjeti u Posljednji dan. Naš je Gospodin učinio milosrđe jezgrom svoje Crkve. I zato po mom mišljenju nije izabrao nevinoga, čistoga, djevi­čanskoga učenika Ivana za Glavu Crkve, nego burno­ga, jakoga Petra, koji Ga je zatajio i u noći se kad su Mu sudili zaklinjao da ne pozna toga čovjeka.

Na putu prema sramotnoj patničkoj noći, prije Velikoga Petka, milosrdni Gospodin prošao je pored njega. Petar Ga je vidio: izašao je napolje i gorko plakao. Predaja dodaje da je Petar u svome životu još toliko plakao da su mu suze ostavile brazde na licu. Iz vlastitog iskustva poznavao je milosrđe i dobrotu Gospodinovu i stoga je izabran za Glavu Crkve, da bi Crkva uvijek ostala milosrdna i dobrostiva.

Imamo dovoljno razloga da svijet promatramo oči­ma milosrđa. I u najgorima ima još nešto dobra, a i u najboljima skriva se nešto zla. Dobri su oni koji u bližnjem traže dobro, te ga najčešće i nalaze. Zli uo­čavaju uvijek samo pogreške u drugih, a posljedica toga jest da svoje vlastite ne vide.

Na njih treba primijeniti ukor Našega Gospodina: “Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a grede u oku svome ne vidiš? Ili, kako možeš reći bratu svome: ‘Dopusti da izvadim trun iz oka tvojega’, a eto grede u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije gredu iz svoga oka, pa ćeš onda vidjeti kako da izvadiš trun iz oka brata svoga.”

Ako se dakle na Sudnjem Danu želimo nadati milo­srdnoj osudi, moramo započeti time da ovdje na ze­mlji drugima iskazujemo milosrđe. Kao što oblaci iz­lijevaju samo onu mokrinu koju su sa zemlje pokupili, tako će i nebo moći samo ono milosrđe dijeliti koje šaljemo u nebo.

Ako smo uvijek zaokupljeni samo mislima na sebe izgubit ćemo sposobnost da prihvaćamo dobrotu koja nam dolazi s drugih strana. Samo ukoliko se sami is­praznimo, može nas Bog Sobom ispuniti. Najlakše su ushšane molitve koje molimo za druge. Kad sami na sebe zaboravimo, sjeća nas se Bog.

To će biti vjerojatno i razlog što mnoge od naših molitava ne bivaju uslišane. Kako može Bog uslišati molitve koje Mu upravljamo, ako mi ne uslisavamo molbe koje naši bližnji upravljaju nama. Odazivamo li se mi molbama siromaha, osakaćenih, hromih, grešnika, misionara? S kojim pravom očekujemo da nam Bog ispuni naše molbe ako nismo spremni da i mi uslišamo molbe svojih bližnjih?

Kako nam može Bog dijeliti svoje darove ako mi uskraćujemo drugima svoje? Kako može Bog naše škrinje ispuniti svojim blagom ako ih nismo prije toga za druge ispraznili? Jednostavan je zakon: Sij i žet ćeš. Ne spremaj svoje sjeme u svoje hambare. Daj ga dalje, raspi ga preko polja. Radi ludo i rasipno, da se još i ptice ne­beske nahrane od tvoga obilja. Za kratko vrijeme uv­jerit ćeš se da se tvoje sjeme umnožilo peterostruko, deseterostruko, stostruko. Ali ako ga ostaviš u ambaru, ptice će izgladnjeti, a ono se neće umnožiti.

Daj i primit ćeš; budi milosrdan i postići ćeš milo­srđe. Ako visiš na križu bola i muka, gledaj u njemu uvijek križ desnoga razbojnika.

Šalji svoje molitve u nebo za sve koji vise na lijevom križu, da bi spoznali vrijednost ispaštanja svojih muka. Gledaj da tvoja ljubav nade Dobroga Pastira na sred­njem križu, koji tako nedužno pati za sve ljude. I kad tako jednom ne budeš više mislio na sebe, nego samo na druge, kada, dakle, budeš milosrdan, tada ćeš sa srednjega Križa dobiti nagradu milosrđa: “Danas ćeš biti sa mnom u Raju”. Tako ćeš ti postati drugim dob­rim razbojnikom i kradljivcem, jer dobar kradljivac je onaj koji si znade ukrasti Raj.

*Ostale tekstove iz niza “Sedam posljednjih riječi” možete pronaći ovdje.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Fultona J. Sheena “Sedam blaženstava i križ” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.