Zamislite bolesnog čovjeka koji trideset osam godina leži prikovan za krevet. Ništa ne može sam. Upućen je na druge.

No takvog čovjeka naišao je Isus kod nekog ribnjaka u Jeruzalemu (Iv 5,1 s). Čudne su se stvari događale na tom ribnjaku. Pričalo se da u određeno vrijeme anđeo Gospodnji uzbiba vodu i tko prvi uđe u ribnjak, biva čudesno ozdravljen. Kakva gužva zbog toga oko te vode!

Ovaj uzeti čovjek nije imao šanse doći na vrijeme do ribnjaka. No sam Isus dolazi do njega i pita: “Želiš li ozdraviti?” Čudno pitanje, ali koje pogađa u srce stvari. Isus želi u dubinama bolesnikova srca probuditi volju za zdravljem, želi ga izvući iz njegove rezigniranosti. Ima bolesnih ljudi koji se više i ne mogu zamisliti bez svoje bolesti ni prihvatiti drukčijima nego što se poznaju. “Ima ljudi koji su zdravi tek kad su bolesni”, kaže se ironično o onima koji svojom bolešću zapravo žele svratiti pozornost na sebe.

I ovaj čovjek čudno odgovara: “Nemam nikoga tko bi mi pomogao! Nemam čovjeka kraj sebe.” Time teško osuđuje ljude svog vremena. I time otkriva koliko je teško njegovo stanje: osjeća da za njega nitko ne brine, da ga nitko ne uzima ozbiljno i ne shvaća kao osobu.

To i jest najveća bolest: nemati nikoga! To je ono najstrašnije, ono što najviše boli; to je i korijen svih drugih boli i bo­lesti.

“Nemam čovjeka, nemam nikoga!” Ni­je li taj prigovor čest i u ustima ljudi našeg vremena? Premda se broj ljudi na svijetu višestruko povećao, kao da je manje istinskih ljudi nego što je nekad bilo, kao da ima sve više onih koji ni­koga nemaju. Čovjek kao da je sve više za sebe, a sve manje za druge. Kao da se događa da, što ima više ljudi na Zemlji, ima sve više onih koji žive sami, koji nemaju nikoga, možda nažalost i onih koji nikoga ne trebaju.

Isus dolazi svakog čovjeka izvući iz nje­gove krizne situacije kao što je izvukao ovog uzetoga na ribnjaku. Kao da sva­kome govori: “Imaš mene, računaj na mene!” Isus snagom svoje riječi vraća čovjeku fizičko zdravlje. Zdravlje se do­gađa već po samom susretu, po ponudi ljubavi, pažnje, po vremenu što ga ima­mo za druge. Sve drugo dolazi poslije. Lijek je ne samo za dušu, nego i za tijelo: imati uza se osobe koje imaju vremena i ljubavi.

I dok u svojim situacijama sami čez­nemo za čovjekom, za osobom i oso­bama koje će imati ljubavi i srca za nas, Isusovo ponašanje bi nas htjelo staviti pred pitanje: “Jesam li ja spreman i voljan biti u brojnim situacijama svoga života čovjek za drugoga, netko s kojim mnogi mogu iskreno i bez straha ra­čunati?” Jer može se dogoditi da i po­red naše fizičke blizine netko pokraj nas ne osjeća da ima čovjeka, da može s nama računati.

fra Zvjezdan Linić

Gornji tekst je izvadak iz knjige Zvjezdana Linića “Riječ za dobar dan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.