“I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska, hvaleći Boga i govoreći: Slava na visinama Bogu – i na zemlji mir ljudima – miljenicima njegovim” (Lk 2,13-14). Pjesma Svim na zemlji u prve dvije kitice savršen je prepjev ovog anđeoskog slavopoja nad Betlehemom. U isto vrijeme ona je prepjev Slave što se nakon pokajničkog čina pjeva u svim svečanim misama. Prije liturgijske obnove II. vatikanskog koncila spadalo je na biskupa ili svećenika da zapjeva prvi dio slavopoja: “Slava Bogu na visini”, a kor bi prihvatio sa: “I na zemlji mir ljudima…” Stoga ova naša pjesma počinje sa “Svim na zemlji mir, veselje!”

Riječ Mir, hebrejski Šalom, grčki Eirene, latinski Pax u biblijskom jeziku mnogo je bogatija no u našem. Mir nipošto nije samo odsutnost rata, kako je primijetio sv. Augustin, nego je u neku ruku skup svih dobara. Suoznačuje napredak, boljitak, blagostanje… Stoga i ova naša pjesma želi mir, veselje…


Svim na zemlji
mir, veselje,
budi polag
Božje volje.
To sad nebo
navješćuje
i glas s neba
potvrđuje.

Po Izaiji budući je Mesija mironosac. Njegov se božićni proglas čita kod polnoćke, i to odmah nakon slavopoja: “Svim na zemlji mir, veselje!” Izaija naviješta oslobođenje Božjem narodu iz ropstva: “Teški jaram njegov… šibu njegova goniča slomi (Bog)… Da, sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen izgorjet će, bit će ognju hrana.” Taj se Izaijin navještaj mira konkretizira u prorokovanom Djetetu: “Dijete nam se rodilo… Ime mu je: … Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat, i miru neće biti kraja” (Iz 9,3-6).

Još je smjeliji Izaija kada u drugom jednom proročanstvu o Mesiji piše: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena” pa nastavlja: “Vuk će prebivati s jagnjetom – ris ležati s kozlićem – tele i lavić zajedno će pasti – (…) nad rupom gujinom igrat će se dojenče – sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje…” (Iz 11,1.6-8). Ta smiona Prorokova slika uklesana je u kamen u našem poznatom “Motovunskom bestijariju” gdje iz istih jasala jedu vuk i janje. I da nam tu viziju mira nije poručio sam Bog po svom Proroku, tko bi se usudio vjerovati da bi to ikada moglo uspjeti. Pa i nakon svih tolikih Božića, kako li smo još daleko od toga i takva mira. Očito, mir je više zadaća nego posjed. Ali, i samo zasaditi tu želju i obećanje u čovječanstvo, već znači ohrabrenje, već budi nadu. A kada se Bog svojoj riječi zarekao jamcem, obistinit će se zasigurno. Piše u onom prvom proročanstvu: “Privržena ljubav Jahvina učinit će to” (Iz 9,6). Kada? Naše je sve učiniti da to bude u našem naraštaju.

Dobre volje
svaka duša
grijeha neka
već ne kuša,
nego hvali,
diči Boga
što je posl’o
Sinka svoga.

U Besjedi na gori Učitelj je proglasio: “Blaženi mirotvorci, jer će sinovima Božjim biti prozvani” (Mt 5,9). Tako je na mirotvorstvo Krist obvezao svakoga svoga učenika. Svaki se kršćanin osjeća pozvanim i Kristu obvezanim da bude graditelj mira: u samom sebi, u svom domu, s ljudima s kojima ga život povezuje… Za djelo mira svijet je veliko prostranstvo. I svaki mu čovjek može biti i primalac i davalac. “U koju god kuću uđete, zaželite joj mir… neka mir vaš siđe na nju… neka se mir vaš k vama vrati” (Mt 10,12-13). Značajne su ove riječi: mironosac poklanja mir svoj. Stoga je dužan – da bi mir mogao razdavati – da mir u sebi njeguje i da ga u sebi, ali ne samo za sebe čuva.

I evo, naša nas pjesma uči tome miru. Upućuje nas kako se stječe, kako se čuva. “Svim na zemlji mir, veselje – budi polag Božje volje!” Neka nas ne smeta taj zastarjeli oblik polag Božje volje, tj. u skladu s Božjom voljom. Umijmo uživati u starim oblicima svoga jezika i čujmo što to pjesma kazuje susljednim hrvatskim pokoljenjima. Uči nas velikoj vrijednosti, uči nas miru što izvire iz sklada s Božjom voljom. No pjesma nije gotova s poukom i porukom. I dalje, u drugoj kitici, ona nas miru uči: “Dobre volje svaka duša – grijeha neka već ne kuša – nego hvali, diči Boga…”

Sinka svoga,
Boga moga,
s Ocem, Duhom
jednakoga:
Duhom Svetim
začetoga
od Djevice
rođenoga.

Taj izraz dobre volje ima svoju povijest. I danas se još spore prevodioci kako točno prevesti anđeoski slavopoj s grčkog izvornika. Prvo je pitanje, da li je ta anđeoska želja dvodjelna ili trodjelna. Stari latinski prijevod, Vulgata, shvatio ga je dvodjelno. Stoga po latinskom obično prevodimo: “Slava Bogu na visinama – i mir na zemlji ljudima dobre volje!” Oni koji smatraju da je trodjelni oblik bliži Lukinu izvorniku, prevode: “Slava na visinama Bogu – i na zemlji mir ljudima, – miljenicima njegovim.” U svom trećem dijelu, po izvorniku, evanđeoski hvalospjev ne izriče toliko svojstvo koje ljudi treba da njeguju, nego želi reći tko su odsada ti ljudi kojima se želi i donosi mir: oni su Božji miljenici, pa stoga i uživaoci Božjega mira.

No u hrvatskom je, osim toga, izraz “dobre volje” i dvoznačan. “Dobre volje” su ljudi pri vinu. Dakako, o tom ovdje nije riječ. Grčka riječ eudokia, koju je latinac preveo sa “dobra volja”, doslovce znači blagonaklonost ili dobrohotnost. Našim suvremenim jezikom mogli bismo to izraziti sa – otvorenost, otvorenost Bogu i ljudima. Dakle, čovjek mirotvorac nije zatvoren u se, nije sebičan, nije sebeznao. On hoće drugoga, on želi drugoga, on je potreban drugoga. On nije egoist, on je altruist. Drugome se dariva, i ne sustaje dok ne pronađe način suživota s drugima koje stalno unapređuje.

Igra riječi “Mir ljudima dobre volje” postaje još ljepša i značajnija ako uvažimo da po izvorniku nije jasno, da li se time prvenstveno ističe Božje svojstvo naspram ljudi ili svojstvo samih ljudi naspram Boga i jednih naspram drugima. Ako je riječ o Božjem svojstvu, “ljudi Božje naklonosti” uživaju mir jer su “miljenici Božji”. Stoga, njegovanje prijateljstva s Bogom – klasično bismo rekli: život u milosti – preduvjet je mira u ljudima i mira s ljudima. Na to upozorava pjesma u drugoj kitici: “Dobre volje svaka duša – grijeha neka već ne kuša.” Grijeh ugrožava mir i s Bogom i s ljudima. Ako je pak naglasak više na svojstvu samih ljudi, tko god hoće da bude graditelj mira, neka njeguje otvorenost Bogu i njegovoj riječi kao i otvorenost prema svakome čovjeku.

O grešniče,
to promisli,
što učini
Otac višnji:
Sinak njegov,
Dijete milo,
za sve nas se
porodilo.

I jedno se i drugo dobro dade spojiti. Danas, na Božić, Bog je – zbog čiste svoje blagonaklonosti i dobrohotnosti – svim ljudima darovao mir. Koliko je do njega, on je otvorio eru mira. No samim tim darom Bog ljude pozivlje i obvezuje da i oni sami u svojim suodnosima nasljeduju njegovu blagonaklonost i dobrohotnost i tako postanu graditelji mira. Tako se ova anđeoska i evanđeoska želja mira stapa s onim vapajem Očenaša: “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.” U Očenašu se moli, više negativno, da bismo bili velikodušni u otpuštanju dugova, u Slavi se to želi pozitivno: da se uzajamno darivamo mirom Božjim. Kao što danas Bog nama dariva svoj mir, taj Božji mir treba da i mi nosimo jedni drugima.

Treća kitica pravi je biser čistoga dogmatskog izričaja. I kako je “ožeta”, a bremenita u tih nekoliko kratkih stihova! “Sinka svoga, Boga moga – s Ocem, Duhom jednakoga – Duhom Svetim začetoga – od Marije rođenoga.” Kao da smo pred koncilskom definicijom. Uistinu, može li se reći nešto kraće, čišće i jednostavnije, a tako duboko dogmatski. I to u ovako zanosnoj pjesmi. Šteta bi bila da se ta kitica izostavi. Kad je već i skladateljima trebala da dobiju na glazbenom zamahu, koliko li je važnija za pun vjernički zamah.

Četvrta nas kitica “Oj grešniče, to promisli…” ponovno pozivlje na božićnu metanoju. Pred takvim Božjim djelima ne bismo smjeli ostati hladni i nehajni. Božić je blagdan novih zanosa u Božjem djelu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svijeta razveselitelj” fra Bonaventure Dude u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

https://www.youtube.com/watch?v=9ZzSsTrARw0