Ako je ikoji događaj raspjevao dušu hrvatskog vjerničkog naroda, onda je to Božić sa svim bogatstvom svoga misterija. Tom bogatstvu božićnih pjesama – pravom “prepjevanom Evanđelju” – naš je franjevac fra Bonaventura Duda posvetio  knjigu pod naslovom “Svijeta Razveselitelj” u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Dobrotom izdavača, donosimo vam ova izvanredna promišljanja o najpoznatijim božićnim pjesmama u kojima “svi govorimo istim jezikom, vjerujemo istu vjeru, pjevamo istu pjesmu, želimo isti – bolji i Božji svijet!”

Foto: Shutterstock.com

Anđelov navještaj betlehemskim pastirima: “Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se… rodio Spasitelj!” (Lk 2,10-11) neposredno je nadahnuo dvije vrlo svečane božićne pjesme: Radujte se, narodi kao i onu Veselje ti navješćujem.

Prva riječ prvog biblijskog čitanja na polnoćki jest: “Narod!” Tako počinje ono drevno Izaijino proroštvo: “Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku…” (Iz 9,1 sl.). U Prorokovoj perspektivi taj su “narod” u prvom redu prezreni Galilejci, ali kao prvina Izraelskog naroda. U kršćanskoj perspektivi to su – svi narodi svijeta. Tako naša Božićem raspjevana hrvatska duša ondašnji navještaj pastirima o radosti “za sav narod” prenosi ponajprije na sav puk kršćanski: “Veselje ti navješćujem, puče kršćanski”, a onda na sve narode svijeta: “Radujte se, narodi”.

Radujte se narodi,
kad čujete glas,
da se Isus porodi,
u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i k Betlemu pristupljuj!

Sve božićne pjesme, smjeli bismo reći, “naroduju”, ali u ovoj pjesmi to je posebno intenzivno. “Narodi” tu zvone u samom početku: “Radujte se, narodi” pa se čuju u pravom pripjevu: “Svaki narod čuj, čuj…!” i napokon u trećem: “I ti, svijete čitavi…”

Koliko je važno “čuti” glas…

No ta radost, na koju pjesma pozivlje čitav svijet, nije neka mehanička, samonikla radost. Ona je plod osluha vjere. Odatle onaj uporni: “Svaki narod čuj, čuj…”, opetovan i u drugoj kitici: “To otajstvo čuj, čuj…”

U svemu božićnom događaju veliku ulogu igraju glasnici, donosioci poruke. I nadasve je važno – i sudbonosno – da ih svi oglašenici čuju i da povjeruju, pa da pođu i – nađu… Eno prvog nebeskog poklisara arkanđela Gabriela, prvog navjestitelja i blagovjesnika Djevici Mariji. Eno i prvog prihvata: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1,38). Stoga Elizabeta kliče, pozdravljajući sretnu, ali poslušnu Mariju. I baš zato sretnu, što je poslušala i povjerovala. “Blažena ti što povjerova!” (Lk 1,45). Tako je u Evanđelju zazvonilo prvo blaženstvo, blaženstvo vjere. Za Gabrielom, evo novih blagovijesnika! Anđeli donose vijest pastirima. I pastiri nisu samo čuli. Na anđelovu riječ stanu poticati jedan drugoga: “Hajdemo do Betlehema!” Na to Luka pažljivo dodaje: “I pohitješe… i pronađoše…” No ni kod toga ne ostaše, nego su vijest dalje pronosili, a njihov se proglas dalje prihvaćao: “A svi koji to čuše divili se tome što su im pripovijedali pastiri” (Lk 2,9-18). Tako je Evanđelje počelo svoju trku, kako se slikovito nadovezujući na Psalam 147, voli izraziti sv. Pavao. Za njega je Riječ Božja kao teklić, skoroteča: “Brzo trči riječ njegova” (usp. 2 Sol 3,1 = Ps 147,15).

Vidi Božje otajstvo
u podrtoj štalici
i tko trpi uboštvo
na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!

Kako je važan taj prijenos blagovijesti i njezin prihvat! Stoga u početku Poslanice Rimljanima sv. Pavao govori o “osluhu vjere” (1,5). Poslije tu misao još jasnije razvija: “Tko god prizove Ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjeravaše? A kako da povjeruju u onoga za koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako će propovijedati bez poslanja?

Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra…” (Rim 10,13-17).

Time nam se otkriva daljnje značenje pjesme Radujte se, narodi. Ona postaje božićna misijska himna. Podsjeća nas kako su potrebni blagovjesnici, s jedne strane, a s druge strane – koliko li je neodloživo poslanje, misija. A s onim dvostrukim: “Čuj, čuj!” ističe se kako je važan taj “osluh vjere” (Rim 1,5). Bez toga osluha vjere, kraj svih tih i tolikih glasova, mogli bismo ostati pod osudom proroka Izaije koji ono, na početku svoje knjige, grmi protiv naroda nehajnoga što za Boga ne mari. Već smo istakli kako sretno taj Izaijin prijekor prevodi drevna hrvatska božićna pjesma: “Skoti njega znahu tada – a grišnik ga ne zna sada” (usp. Iz 1,2-3).

Zipka Bogočovjeka – znak Božji

No vratimo se praizvoru ove božićne radosti, zipci Bogočovjeka! Njoj “raduje se Marija s Josipom gledeći”. Ovih dana k Jaslicama grnu toliki ljudi, dirnuti iznova praiskonskim otajstvom života. I mladi i stari proživljuju onu najdublju sreću svoga doma, svoga djetinjstva… I nitko više ovamo ne pristaje koliko mladi parovi što – kao natječući se sa presvetom Majkom Bogomajkom – donose dječicu u naručju da im pokažu ovo “čudo novo”, ovo jedinstveno Djetešce koje i iz Jaslica zbori: “Pustite dječicu k meni!”

Marija, Bogoroditeljka, od prvih se stoljeća kršćanstva slavi kao “nova Eva – majka života”. A Isus će jednom sam proglasiti svoju misiju: “Došao sam da imadnu život, i da ga imadnu u izobilju” (Iv 10,10). Tako Božić, rođendan Isusov, postaje blag-dan života i na poseban način hoće da i u nama potakne volju za život.

Misterij Božića – misterij života! Pođimo od Blagovijesti, 25. ožujka. Blagdan je to kad slavimo začeče Isusa, Sina Božjega, koji u utrobi prečiste Djevice postade sinom čovječjim. I danas, nakon devet mjeseci što ga je sveta Trudnica – Bogonositeljka nosila – “koga si Djevice nosila” – porađa ga svemu svijetu na radost. Ta dva temeljna Isusova blagdana osvjetljuju i posvećuju sav naš ljudski život do u korijene. Božić, uistinu, daje božansku čast i ljepotu, vrijednost i svetost našemu bivovanju.

Koliko je, dakle, opravdana radost i kliktanje pred ovom kolijevkom, pred ovom zipkom Bogočovjekovom posred čovječanstva. Uistinu – “Radujte se, narodi!” Možda je umjesno primijetiti da je upravo ta pjesma “Radujte se, narodi” melodijom najbliža našoj poznatoj kajkavskoj popijevci: “Meknite se, vi, gore” što se nastavlja u himnu čovjekovoj zipki: “… kaj bi se vidla zibeljka – kteri (= u kojoj) sem se zibal ja!” Koliko god je pjesma pomalo humoristička, pogotovo u svojim varijantama, ona je nekako tipična za Hrvatsko zagorje, za stari “ostatak ostataka” kako su u XVIII. stoljeću nazivali preostatak slobodne i neporobljene Hrvatske. U toj je Hrvatskoj zipka – zibeljka postala opjevani simbol narodnoga života i trajanja. I baš se na tu pjesmu nadovezuje veseli kliktaj: “Dil, dil, dil, dil…” Na tu je melodiju franjevac Fortunat Pintarić (t 1867) skladao svoj najpoznatiji “božićni dudaš”, pastirsku frulašku pjesmu pred Jaslicama, što kipti s radosti nad životom.

Zipka Bogočovjeka otvara nebeske perspektive svakoj novoj zipci čovječanstva. I svaka je nova čovjekova zipka najljepši slavopoj Božiću.

“Vidi Božje otajstvo…”

Božić je lijep i kao ljudski blagdan. Kolijevka, zipka, mati, dijete… Jedva je moguće da se čovjek ne sjeti i da ne osjeti – da se ne sjeti svoga djetinjstva i svoje majke i da ne osjeti čar i draž majčinstva i djetinjstva. Toliko je u Božiću topline i miline. U svima budi čežnje i uspomene: uspomene na nešto lijepo i toplo u prošlosti… i čežnje i nade da nam se još što lijepo dogodi u budućnosti.

Raduje se Marija
s Josipom gledeći,
anđeo pjeva “Gloria”
po zraku leteći.
I ti svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!

No Božić je nadasve otajstvo. “Vidi Božje Otajstvo!” Hrvatska riječ otajstvo izriče isto što i grčka riječ – sada već internacionalna – misterij. Što je otajstvo, misterij? Pokušajmo reći “na brzac”. Kad velimo da je Božić otajstvo – misterij, želimo istaći ovo: punina i dubina Božića – ili ako hoćemo reći biblijski – “dubina i visina, širina i dužina” Božića može se proniknuti i živjeti samo u vjeri.

Otajstvo – misterij svakako označuje nešto što premašuje čovjeka, ali ne sasvim. Tom se riječju izriče i nešto čovjeku skriveno, ali mu može biti i otkrito. Pjesnici vole i riječ tajanstvo čime se ističe čar i draž te tajne, njena privlačnost. No istom se približujemo značenju riječi misterij – otajstvo. Božićno otajstvo nije ponajprije neka “tajna” razumu nedostupna, s kojom se razum muči, pred kojom se bespomoćno povlači. Otajstvo, kad je riječ o Božiću, nadasve je zbilja i događaj, ali takva u kojoj se združuju Bog i čovjek. To se baš želi izreći riječju otajstvo – misterij – bogočovječnost toga događaja.

Na Božić se, dakle, dogodilo nešto božansko, ali što se i te kako tiče čovjeka. Dosta je samo pustiti se da nas ponese naše misno Vjerovanje: “Vjerujem u Boga… I u jednoga Gospodina, Isusa Krista, Sina Božjega Jedinorođenoga. Boga od Boga, Svjetlost od Svjetlosti … Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa … i postao čovjekom …”

Ne zastanimo! Jer, “postade čovjekom” da bismo mi – snagom njegove žrtvene smrti i uskrsnuća – primili Duha Svetoga i, u Crkvi katoličkoj, zadobili “jedno krštenje za oproštenje grijeha… uskrsnuće tijela i život vječni.”

Evo, to je bitno za otajstvo: ono nije samo božanska zbilja već hoće da postane i zbilja naša. To je božanski događaj koji se nas tiče, u koji smo i mi uključeni i uvučeni. Događanje je to u koje Bog i nas zove da u njemu zaigramo. I to događanje ne samo što se radi nas dogodilo (isticali smo taj “radi nas ljudi” u Vjerovanju kao i onaj “radi čovjeka”, “radi grešnika” u božićnoj pjesmi “Oj pastiri”) nego još više: sve to hoće da se i u nama dogodi, kako bi se onda po nama dalje događalo.

Pođi i ti narode,
betlehemskom dvoru,
pridruži se klanjajuć
anđeoskom koru.
Lijepe dare, daj, daj,
pa mu milo zapjevaj!

Budimo konkretni! Kad vjernik ovih dana pjeva “Djetešce nam se rodilo!” on ne može a da si ne posvijesti svoj krst. Kao “Božji krštenici” i mi učestvujemo u sreći Novorođenoga. S njime smo i mi djeca – sinovi i kćeri – istoga Boga Oca. Braća smo Kristova, pa stoga – mnogo, mnogo dublje no što mislimo – i braća smo među sobom…

Pjesma prosljeđuje: “Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici – i tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.” Koliko je zgusnuta ova kitica! Ponajprije, već smo zaboravili lijepu hrvatsku riječ uboštvo – siromaštvo. Da, zaboravili smo, jer mnogi tu pjevaju “i tko trpi ubojstvo!” Riječ nije zastarjela, nego – zaboravljena. A kako je važna u poruci Božića, istakli smo već u tumačenju pjesme Dvorani neba gdje se pjeva: “Štalica prosta – bi njemu dosta udobna”. U ovo naše doba sav se svijet pomalo, i zapravo ubrzano, zamišlja nad naglim iscrpljenjem potrošačkih mogućnosti. Stoga poruka o evanđeoskom uboštvu i njegovanju pravih i trajnih životnih vrednota dobiva ponovno na težini.

U izričaju “Božje Otajstvo” obadvije riječi možemo pisati velikim slovom. Po sv. Pavlu “Božje Otajstvo” jest sam Isus Krist. To je njegovo drugo ime, (usp. Kol 1,26-27 i 2,2-3). U Prvoj poslanici Timoteju sačuvan nam je prakršćanski himan Kristu Isusu – Božjemu Otajstvu: “Otajstvo pobožnosti – On, očitovan u tijelu – opravdan u Duhu – viđen od anđela – propovijedan među narodima – vjerovan u svijetu – uznesen u slavu” (1 Tim 3,16; prva večernja Bogojavljenja, Časoslov).

Pjesma, dakle, pozivlje: “Vidi Božje Otajstvo!” Vidi! Dakako, očima vjere! Dakle, upoznaj! Jer, u ovome Djetešcu što leži “u podrtoj štalici” i “trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici” prepoznati Boga, to se može samo vjerom. Samo nam vjerovana riječ Božja može otkriti domašaj ovoga događaja. Tako smo se s druge strane primakli otajstvu! Otajstvo – misterij – to je zbilja, to je događaj: “mjerljiv” doduše u svojoj pojavnosti, ali samo “vjerljiv” u svojoj nadpojavnosti.

U isto vrijeme u ovom se dvostihu već zacrtava put križa! Jaslice su samo predznak Golgote. Taj skroman dom – “podrta štalica”, ta skromna ležaljka i počivaljka Maloga Isusa – ta “oštra slamica” samo nagoviještaju one dvije unakrštene grede križa Velikoga petka. I u tom je otajstvo: tajanstven i skrovit put spasenja. Čovjek se može i smije pitati zašto baš tako. Ali vjerniku je važnije otkriti da jest tako nego razumjeti zašto jest baš tako. Još mu je važnije poći tim putem kojim je pošao Spasitelj.

Stoljeća su i tisućljeća žudjela za spasenjem. Ali kakvim?! Tko bi to očekivao da bi se On, Spasitelj svijeta (Iv 4,42) rodio “u podrtoj štalici”, “na toj tvrdoj slamici” i da bi već od kolijevke odabrao da “trpi uboštvo”? Tako se već pomalja Isusov put, put križa, i vjernik ga već u Jaslicama dobro nazire. Isus, Spasitelj svijeta, nije nastupio kao ideolog koji s visoka diktira svoj Proglas. Postao je jedan od nas u svemu – “u svemu osim u grijehu”, reći će Poslanica Hebrejima (4,15). Htio je sa nama proživjeti i sa nama otrpjeti naš mukotrpni život da nam upravo kroza to komunicira suživot s Bogom.

I što je time “spašeno”? Kažimo usput: riječ spasenje, tako bitna za kršćanski jezik i poruku, u korijenu je bliska s riječju – i zbiljom – ozdravljenje, zdravlje. Što je, dakle, time spašeno i ozdravljeno? Spašen je ovaj naš život, život naš svagdašnji jer je postao božanski vrijedan. Sin Božji ga je sa nama proživio i otrpio i time ga posvetio i pobožanstvenio. Ovaj naš život svagdašnji i trud mukotrpni nije besciljan nego ciljevit, svrhovit. Rođenja i smrti, kolijevke i grobovi, ljubavi i prijateljstva, očinstvo i majčinstvo, bratstvo i sestrinstvo, ova naša ljudska udruženost i druželjubivost; djetinjstvo i mladenaštvo i zrela i staračka dob – sve ljudsko, osim grijeha, dobilo je na vrijednosti, skočilo je na tržnici vrednota. Sve, velim, osim grijeha (jer konačno – kako veli sv. Augustin – grijeh i “nije”, on je bezvrijednost) – sve je bremenito vrijednošću, nosivo za vječnost.

Pa i sam grijeh – tako u sebi besperspektivan i bezvrijedan – u Kristu, otkako je on otrpio ovaj naš život i platio za naš grijeh, i sam grijeh postaje podnosiv: popravljiv je, može postati “O felix culpa – O sretna li grijeha” kako će pjevati uskrsna velepjesma.

Zar sve to nije trajno vrelo radosti, prava “Oda radosti” svega svijeta tako dobro intonirana početnim pozivom: “Radujte se, narodi”?

“To otajstvo čuj i čuj, i k Jaslicama pristupljuj!”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svijeta razveselitelj” fra Bonaventure Dude. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net.

https://www.youtube.com/watch?v=6e_eYwnIIiU