Ova se pjesma s poznatom melodijom prvi put pojavljuje u pjesmarici slavonskog franjevca iz Vukovara Marijana Jaića Napivi bogoljubnih pisama, Budim 1850, a onda u zagrebačkom Pjevniku, Zagreb 1895. Cecilijanci su je zbog manje vrijedne melodije zapostavili, i zamalo je propala. A bila bi prava šteta, jer je riječima jedna od najboljih božićnih pjesama. Pjesma Svim na zemlji prepjev je anđeoskog hvalospjeva: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir…” (Lk 2,14). A u ovoj je pjesmi prepjevano srce našeg Vjerovanja: “Koji radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa.”

Oj, pastiri,
čudo novo
niste nigdar
vidjeli ovo:
U jaslicam prostim
rodio se Bog
koji s neba siđe
radi puka svog.

I ova se pjesma, kao tolike druge, nadahnjuje anđeoskim navještajem betlehemskim pastirima. Čujmo ga doslovno: “U tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim nebom čuvahu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi, i Slava ih Gospodnja obasja… Anđeo im reče: ‘Ne bojte se! Evo vam javljam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete Novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama'” (Lk 2,9-12).

Pjesma nas stavlja u sam čas pastirskog iznenađenja i anđelova proglasa. I melodija joj djeluje navještajno, glasnički: “Oj pastiri, čudo novo!” Ono susljedno: “Niste nigdar vidjeli ovo” pojačava čudovitost događaja. Čudo je to neviđeno! Sav Božić, sve ovo što će pastiri čuti i vidjeti, sve je to – veliko Božje čudo. I ako brzo pogledamo tijek pjesme, i nije toliko čudo što se rodio Bog. Čudo je baš u ovome: što se Bog rodio “u jaslicama prostim”, a još više – rekao bih – što se rodio “radi puka svog.” Bog – radi čovjeka, Bog učovječeni, Bog koji prvi pristupa čovjeku: to je, eto, veliko i neviđeno “čudo novo!”

Uistinu, Bog po prorocima najavljuje veliku novost. Spasenje Božje – kada nastupi, kada se pojavi – zapanjit će sve ljude neočekivanom, sretnom novošću. “Evo, činim nešto novo, već nastaje” govori Bog u Izaiji (43,23). I u zagonetnom Jeremijinu navještaju o velikoj mesijanskoj obnovi čujemo o toj Božjoj novosti: “Jer Jahve stvori nešto novo na zemlji: Žena će okružiti Muža” (Jer 31,22). Malo zatim prorok oglašuje proročanstvo o novom Savezu (Jer 31,31-34). Taj navještaj Božje novosti, nečega neočekivanoga Ivan prenosi u završnicu povijesti spasenja. On pri kraju Apokalipse gleda “nova nebesa i zemlju novu” (Otk 21,1) te čuje tajnovitu riječ: “Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo sve činim novo!” (Otk 21,5).

I novosti uistinu nema kraja. Jer, taj čovjekoljubiv Bog, Bog s ljudskim licem, preuzima najbjedniju čovjekovu kondiciju. Ne rađa se u kraljevskoj palači, u zlatu i svili. Rađa se “u jaslicama prostim”, “u štalici prostoj”, leži “na slamici oštroj”. Kakva li iznenađenja! I tko bi tako o Bogu i pomislio, tko bi to od Boga očekivao!

Jest, iznenađenju nema kraja! Još bismo donekle razumjeli da bi to Bog mogao učiniti za čovjeka pravednika, ali ne – on “s neba side dolje radi grešnika!” Da li je bezimeni pjesnik mislio ovdje na Pavlovu riječ: “Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je u svoje vrijeme za nas bezbožnike umro.

Zbilja, jedva bi tko za pravednika umro – možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti – a Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, kad smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe” (Rim 5,6-9)?

A sve to, po anđelovoj blagovijesti, “nije daleko!” Treba samo poći do Betlema, treba – kako pjevaju druge božićne pjesme – poteći, pohrliti, pohitjeti do Betlema. Kako ih samo nutka anđeo: “Betlem, evo, nije daleko – znajte da vam istinu rekoh!” Neka samo provjere i neka se uvjere.

U tom je ushitnost Božića! Božić nije neki puki simbol, neka pusta slutnja čovječanstva obučena u ruho zbilje – “kao da se dogodila”. Božić je, rekosmo, događaj. Božić je zbilja, zbilja koja premašuje sve što je čovjek i slutiti mogao. Odavna su na visovima dizali kule i hramove, odavna su na visokim brdima palili krijesove… Sav Stari zavjet grmi protiv “uzvišica” kojima je stara kanaanska religija svaki čas prijetila da okalja čistu jahvističku religioznost Izabranog naroda. I Izraelci su padali u napast, misleći da treba doseći i dohvatiti, penjući se uvis. I tko bi očekivao takav Božji obrat: nije potrebno penjati se, Bog sam će sići k nama. “Sišao s nebesa!” – to je srž i srh našega Vjerovanja.

Betlem, evo,
nije daleko,
znajte da vam
istinu rekoh:
U štalici prostoj
leži djetešce,
na slamici oštroj,
kano janješce.

Već Knjiga Ponovljenog zakona na to upućuje: “Ova zapovijed – Božja riječ – što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima, da bi rekao: Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo. Nije ni preko mora, da bi mogao reći: Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo! Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš” (Pnz 30,11- 14).

Slično čitamo u drugoj pohvali Mudrosti proroka Baruha: Izraelu se Božja Mudrost posve približila, k njemu sišla i – “potom se na zemlji pojavila, među ljudima udomila” (Bar 3,9-38). Naslanjajući se na taj tekst Ivan će reći: “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama – u nama” (Iv 1,14). Sve pak to najkraće sažimlje Izaijino proroštvo o Djevici koja će, djevicom, začeti i roditi sina i nadjenuti mu ime “Emanuel, to jest Sa-nama-Bog” (usp. Mt 1,23 = Iz 7,14). Bliski, čovjeku bliski Bog – to je to “čudo novo”, veliko i neviđeno. “Bog nije daleko ni od koga od nas!” – prozborit će sv. Pavao u poznatoj besjedi na Areopagu (Dj 17,27).

Pjesma dosiže vršak u trećoj kitici. U njoj se naznačuje, rekli bi teolozi-mistici, “causa fontalis – izvorni uzrok” svega ovog čuda. “Ljubav Božja prevelika – primi pravu put čovjeka.” U taj kratki stih kao da su se slili najljepši novozavjetni tekstovi što osvjetljuju božićni misterij. Ponajprije, pjesma je tako stilizirana da ovdje “Ljubav Božja prevelika”, očito nije samo Božje svojstvo, već – pravo ime, ime za Isusa Krista, Sina Božjega utjelovljenoga. On sam je ta “Ljubav Božja prevelika”. Isusov će se vjernik odmah prisjetiti kako ono Isus upućuje Nikodema u misterij Božje ljubavi: “Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Srodan je i Pavlov izričaj: “Bog bogat milosrđem, zbog prevelike ljubavi kojom nas uzljubi…” (Ef 2,6). Čitav izraz “Ljubav Božja prevelika” izrastao je, dakle, iz Svetoga pisma. A da ovdje, kao vlastito ime, označuje samoga Isusa Krista, jasno je iz cijele, rečenice: “Ljubav Božja prevelika – primi pravu put čovjeka.”

Mnogi više i ne poznaju tu riječ put ukoliko ona označuje tijelo. Riječ je još sačuvana, npr. u kozmetici: veli se za čovjeka da je bijele ili tamne pûti. No u staroslavenskom je riječ put donekle istoznačnica za tijelo. Ipak, s malom razlikom. Izraz je, rekosmo, duboko ukorijenjen u Evanđelju sv. Ivana. Današnji prijevod: “I Riječ tijelom postade” na staroslavenskom zvuči: “I Slovo pit (put) bist …” Ivan naumice u grčkom izvorniku ne upotrebljava baš riječ tijelo, jer se njome prvenstveno izriče – fizičko tijelo. On radije rabi riječ pût (grčki sarks, a hebrejski basar) kojom se više označuje čovjek kao lomno, krhko, bijedno biće. U našem se suvremenom jeziku izgubilo to tanahno razlikovanje između riječi tijelo i put: riječ put je u tom smislu gotovo posve nestala. Sačuvana je, evo, u jednoj starijoj božićnoj pjesmi, pa je pravo da je protumačimo, pogotovo kad je teološki tako značajna i bremenita. Mnogi su je dotle zaboravili da umjesto “primi pravu put čovjeka” pjevaju “primi pravi pût čovjeka.” I to doduše ima smisla, ali ni izdaleka nije značajno kao ono prvo.

Kad sve to odvagnemo, treba da ponovimo što zapravo ovaj stih “Ljubav Božja prevelika – primi pravu put čovjeka” hoće reći. Prije svega, to je izvrstan prepjev sržnog dijela Ivanova proslova: “I Riječ tijelom (ili puti) postade i nastani se među nama.” Ivan time izriče dvoje: Sin Božji utjelovljeni i učovječeni bio je dakako i pravi čovjek. Imao je pravo ljudsko tijelo, fizičko tijelo. I još više, preuzeo je na se svu ljudsku narav, i to baš ukoliko je krhka i lomna. Preuzeo je time i svu ljudsku bijedu – sve, osim grijeha (Heb 4,15) – pa s time dakako i ljudsku trpnost i ljudsku smrtnost.

Ljubav Božja
prevelika
primi pravu
put čovjeka:
S neba siđe dolje
radi grešnika,
rodi se u štali
radi čovjeka.

I sada se samo od sebe postavlja važno pitanje: “A zašto?” Na to nam ova pjesma tri puta odgovara, i to izričajem koji je teološki bremenit. Evo toga trokratnog odgovora: “Koji s neba siđe radi puka svog” … “S neba siđe dolje radi grešnika – rodi se u štali radi čovjeka.” U jeziku su prijedlozi vrlo važne riječi. Označuju unutarnje odnose među imenicama. Sasvim je drugo reći: “Stavi to pred vrata” i “Stavi to za vrata.” Koliko tu prijedlog mijenja značenje! Stoga i u izričajima našega vjerovanja prijedlozi igraju važnu ulogu. Na to su veoma pazili prvi koncili kada su iz načina govora u Svetom pismu definirali vjerske dogme. Evo, tako nam ova pjesma triput ponovljenim prijedlogom radi naznačuje razlog i cilj zašto je sve to Bog učinio i zašto se “Ljubav Božja prevelika” rodila u štali, zašto se utjelovila i učovječila, zašto je primila “pravu put čovjeka”? Evo zašto! Radi čovjeka, radi grešnika! Tim je stihom prepjevan u božićnu pjesmu središnji članak našeg Vjerovanja: “Koji radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa… i utjelovio se… i postade čovjekom…”

No naše Vjerovanje tu ne staje. Ne zastaje tu ni “ljubav Božja prevelika”. Začudna se i iznenađujuća povijest nastavlja. Božić je sav u perspektivi Velikog petka i Uskrsa. I u pjesmi Oj pastiri, čudo novo nije odsutan misterij križa, misterij žrtvenog i otkupiteljskog Isusova trpljenja. “Jaslice proste” i “slamica oštra” već pretkazuju križ i trpljenje. K tome, i opet se ponavlja onaj već poznati par riječi: “Djetešce – Janješce.” Vjerničko srce već znade da je to betlehemsko Djetešce pravo žrtveno Janješce – “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta.”

Možda bih smio primijetiti i malo više. Možda je pjesnik ovih riječi bio franjevac, upućen u stoljetnu raspravu između dvije velike teološke škole; franjevačke, koja slijedi velikoga teologa skolastike Duns Skota, i dominikanske kojoj je učitelj sv. Toma Akvinski. Među tim je školama vjekovna rasprava o tzv. motivu utjelovljenja. Kratko rečeno, da li bi Sin Božji postao čovjekom da Adam i nije sagriješio. Po franjevačkoj školi, utjelovljenje i očovječenje Sina Božjega dogodilo bi se i da nije bilo potrebno križevno otkupljenje od grijeha. Sin Božji bi se i tada utjelovio i učovječio, ali utjelovljenje ne bi bilo križevno, ne bi prošlo kroz muku i smrt. A zašto bi i tada Krist došao? Da pobožanstveni čovjeka, pa da se i na taj iznenađujući način iskaže “ljubav Božja prevelika”.

Koliko li nam, eto, ima reći ova priprosta, a tako sadržajna i duboka božićna pjesma Oj pastiri, čudo novo! Puna je vjere i vjerničkog zanosa. Ako je pod embargom zbog manje vrijedne melodije – no narod je pjeva širokim dahom, vrlo dostojno – nije li to izazov skladateljima da je napokon obuku u autentično, dostojno i privlačno ruho koje će osvojiti srce Božjega naroda. No, svakako ne smiju iz božićnog repertoara nestati ovako uzvišeni i lijepi stihovi. Bila bi prava šteta da se više ne pjeva: “Ljubav Božja prevelika” koja – “radi čovjeka”, “radi grešnika” – “primi pravu pût čovjeka”. Pjevajmo to oduševljeno i svečano, kao svoj proglas i svoju vjeroispovijest.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svijeta razveselitelj” fra Bonaventure Dude. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

https://www.youtube.com/watch?v=tfNqBTwQDlk