SAKRAMENT POMIRENJA

Fra Ante Vučković o tome kako se svećenici osjećaju dok slušaju ispovijedi: ‘Koliko sam puta bio postiđen…’

Kad biste vi samo znali koliko smo puta mi bili postiđeni slušajući vas kako iskreno ispovijedate svoje grijehe! Kad biste vi samo znali kako se u nama budi žudnja da i sami budemo tako otvoreni Bogu i iskreni! Koliko smo životnih lekcija naučili od vaših muka i koliko smo samo puta iskusili kako Bog oslobađa zarobljene, čisti nečiste, kako vraća radost tužnima!

Volio bih vam otvoriti jedna vrata kroz koja većina od vas nikada neće proći, a kroz koja mi, svećenici, prolazimo vrlo često. Mi, svećenici, znamo što znači doći pred ispovjedaonicu s potrebom da se sami ispovjedimo. Mi duboko znamo što znači osjećati svoj jad, svoju muku, svoje grijehe, svoju želju da se toga konačno riješimo. Znamo što je strah hoću li biti prihvaćen, hoće li me razumjeti, hoće li svećenik biti nervozan, hoće li me prepoznati – sve je to nama poznato. Ništa od toga nam nije strano. Mi, svećenici, možemo doći s ove strane, kao grešnici, ali mi smo privilegirani jer možemo biti i s one druge strane. Volio bih vam otvoriti taj prozorčić s druge strane da jedanput čujete kako se mi svećenici osjećamo kad slušamo vaše ispovijedi.

Prvo i možda najvažnije je da je nemoguće biti u blizini Boga kada on dijeli milost i biti njom nedodirnut. Mi smo svi dodirnuti milošću koju Bog vama dijeli u opraštanju grijeha. To je nešto što nismo nikad tražili, to nam nije nitko nikada obećao, ali to je nešto što uvijek iznova doživljavamo kao Božju milost, kao neki dodatak, kao višak koji dobijemo, a da nismo ništa ni tražili ni napravili. Dobijemo samo zato što smo unutra, s druge strane, umjesto Krista, što smo u blizini kada Bog pokazuje svoje milosrdno srce.

Drugo što doživljavamo i dobijemo je neočekivano i čudesno. Uđemo u ispovjedaonicu i dođe nam čovjek kojega nikad u životu nismo vidjeli, kojega možda uopće ne znamo i kojega možda ne ćemo nikada više vidjeti i odjednom, u trenu, doživimo apsolutnu iskrenost. Otvorenost. Za tom otvorenošću svi čeznemo. Sretnici među nama je dobiju iz odnosa s jednom osobom, s nekim koga vole. Dvoje ljudi ostanu navečer u razgovoru i mladić se otvori i ispriča djevojci svoju životnu priču… To je čudesno, jedincato, i to doživimo rijetko, možda samo jednom u životu. Nama se svećenicima to događa svakodnevno. Nama je to hrana kojom se neprestano hranimo. Odjednom se pred nama nađe otvorena ljudska duša, a da ništa nismo zaslužili i ništa učinili. Čudesno je koliko to djeluje na nas. Mi tu učimo kakav je čovjek. U tim susretima učimo koliko duboko čovjek može pasti, u kakve se sve zamke može zaplesti, kakvi ga sve ljudi ili okolnosti mogu zarobiti, ali iskusimo i kako je duboka Božja milost i što se događa kad Bog oslobađa. Tu učimo koliko u čovjeku ima žudnje za slobodom, za čistoćom i za istinom. Tu učimo razlikovati iskrena od neiskrena čovjeka, zrela od nezrela, onoga tko je na ispovijed došao iz nekih drugih motiva, a ne iz žudnje za pomirenjem s Bogom. Učimo prepoznavati tko je došao stoga što ga je netko natjerao, nagovorio ili stoga što ni ne zna drukčije… Mi u ispovjeđaonici tako lako i prepoznatljivo, kao na dlanu, dobijemo razliku iskrenosti i istine od skrivenosti i neistine. U ispovjedaonici učimo kako Bog treba svećenike spremne slušati ljudski jad, ljudsku muku. Učimo koliko nas Bog treba, koliko mu je važno da pristanemo svakom pojedinom čovjeku dati vremena da se izrekne, da iziđe u riječ sve što ga opterećuje. Tu učimo koliko je važno da u tim trenutcima imamo Božje srce. Naš zadatak nije da govorimo svoje mišljenje, svoja iskustva ili svoje osjećaje, nego da otvorimo prostor da se dogodi susret grešnika s Božjim milosrđem. Učimo koliko je Bogu važno da postoje mjesta kao što su ispovjedaonice, na kojima će svatko smjeti doživjeti i ljudsku i Božju sućut.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada je Isus pred sobom gledao masu koja je došla slušati njegove riječi, evanđelisti kažu da je imao veliku sućut. Pogledao je narod i bilo mu ga je žao jer su bili izmučeni, ophrvani i kao ovce bez pastira. Htio je da svatko dobije vremena za susret s Bogom, da u susretu s čovjekom iskusi i milosrđe i sućut. Koliko li je nama svećenicima važna svijest da u ispovjedaonici govorimo u Božje ime! Kada mi svećenici sami sagriješimo, kada sami upadnemo u vrtlog grijeha, dogodi nam se neka podmukla misao pa pomislimo: „Joj, što bi sad bilo dobro kad bih mogao samog sebe odriješiti!” Kad bih mogao reći: ,,E, fratre, sagriješio si, sad se sam odriješi!” Ali ne ide! Ne može! Nitko od nas ne može sebi reći te tri tako jednostavne riječi! Svi ih mi trebamo čuti od drugoga. „Oprošteno ti je!” A nama je dano da to ljudima kažemo, ne u svoje, nego u Božje ime sa svim jamstvom živoga Boga kojega ne vidimo i žive Crkve kojoj služimo. „Oprošteno ti je!” Kako li se samo u tim trenutcima nama svećenicima pruža prigoda za samospoznaju!

Kad biste vi samo znali koliko smo puta mi bili postiđeni slušajući vas kako iskreno ispovijedate svoje grijehe! Kad biste vi samo znali kako se u nama budi žudnja da i sami budemo tako otvoreni Bogu i iskreni! Koliko smo životnih lekcija naučili od vaših muka i koliko smo samo puta iskusili kako Bog oslobađa zarobljene, čisti nečiste, kako vraća radost tužnima! Nema ništa čudesnije od svećeničkog iskustva u kojem netko dođe u ispovjedaonicu izmučen i opterećen, a mi jednostavnom formulom, koju izreknemo ne u svoje, nego u Božje ime i u ime Crkve, iskusimo kako se ljudsko lice preobražava u lijepo, radosno, rasterećeno, oslobođeno lice! Te ljude možda više nikada ne ćemo susresti. Oni će otići i ne će imati nikakva pojma koji ih je svećenik ispovjedio. I dobro je da je tako! Mi najčešće najveći dio zaboravimo i ne znamo koga smo ispovjedili. Ljudi sa svoje strane ne znaju tko ih je ispovjedio i to je za nas najbolje, jer smo onda posve sigurni da to nije bio susret udvoje, nego susret utroje. Bog je bio najvažniji. Mi smo otišli u pozadinu, izrekli njegove riječi i pustili da zarobljeni čovjek može biti slobodan. To je ono što piše Pavao u Poslanici Galaćanima: Bili smo maloljetni, robovali početcima svijeta, elementima, klanjali se Suncu, vjetru, silama, politici, ljudima. Robovali smo. Znamo da Isus ima apsolutno pravo: „Tko god čini grijeh, rob je grijeha.” Ali puno dublje od razumijevanja zarobljenosti, Pavlu je važno da razumijemo: Nisi više rob! Nama je iznimno važno znati: Ima jedno mjesto na kojem se kidaju lanci ropstva. Nisi više rob! Premda si ušao kao zarobljen, izlaziš kao baštinik. Dao Bog da čistoća koju slutimo u Nazaretu, čistoća koja je nama franjevcima darovana svetim Franjom, čistoća koju u Međugorju na poseban način nalazimo u ispovjedaonici, da nas zapljusne u sakramentalnom susretu pomirenja te se mognemo vratiti svojim kućama kao slobodni ljudi, koje je oslobodio živi i istiniti Bog.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Ante Vučkovića “Gledaj, tvoja majka!”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Objavljeno: 27. ožujka 2019.

Možda vam se svidi