Facebook status sa snažnom porukom: ‘U toj sobi doživio sam pet najgorih minuta svoga života…’

Djelatnik „Arke Korablje’, Matej Lovrić, na svom Facebooku je objavio status u kojem je prepričao neugodan susret s jednim poduzetnikom. Na dogovorenom sastanku ga je dočekao čovjek grube naravi, koji mu nije dao previše vremena za razgovor i neprestano ga je vrijeđao. Matej je nakon pet minuta napustio njegov ured, ali se njihov odnos kasnije  radikalno promijenio… Kako? Pročitajte u statusu koji prenosimo u cijelosti.

Priče jednog „prosjaka“

(U zadnje četiri godine onoga što pokušavam živjeti u Arci susreo sam gotovo pet stotina ljudi.
Introvert i pet stotina ljudi. Pet stotina ljudi koji su promijenili moje srce.
Pet stotina priča.
Uz njihovo dopuštenje, osjećam potrebu podijeliti neke od njih)

Nisam nikada sanjao da će moj poziv biti ovo što je danas.
Osjećam da nemam nijednu kvalitetu za njega, ali tu sam.

Kada sam prije četiri godine započeo ovaj put, mislio sam da je prikupljanje sredstava žetva.
Danas znam da nije.
Ono je sijanje.
A ja sam samo jedan obični sijač.

Povučeni sijač kojemu je to umiranje.

Povučeni sijač koji ohrabrenje pronalazi u riječima: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24)

Povučeni sijač koji se boji da ne bude ponižen.
Koji se boji razočaranja.
I susreta s ljudima.
S grubim ljudima.

Sijač koji je doživljavao neuspjeh za neuspjehom.
Grubost na grubost.
Poniženje za poniženjem.

Sve dok na tom putu nije doživio trenutak koji mu je pokazao put do slobode –
Trenutak koji se u njegovu srcu dogodio prije dvije godine.
U susretu s jednim poduzetnikom.

Prije nego sam ušao u njegov ured, znao sam da je to čovjek grube naravi. I da mi neće darovati previše vremena.
Dok sam čekao u predvorju, u jakni sam nosio malenu knjižicu monaške duhovnosti. Prije nego sam pozvan ući, pročitao sam rečenicu: „Za gram poniznosti u nečijem srcu ponekad je potrebna tona poniženja.“

U toj sobi, doživio sam pet najgorih minuta svoga života.

Zablokirao sam i zanijemio potpuno, a onda sam krenuo slušati uvrede.
Mislim da nikada nisam doživio takvo poniženje u životu.
Izašao sam vani crven. Izgubljen.
I potpuno posramljen.

Izašao sam van, i tamo, silazeći stepenicama velike poslovne zgrade, susreo Gospodina.
Gospodina koji mi je tada govorio:

„Matej, put kojim želim da ideš je put poniznosti.
Ovaj put često će biti put poniženja. Tone poniženja.“

Poniženja nas mogu uništiti.
Ili nam pomoći pronaći zahvalnost.

Srce koje postane istinski zahvalno, ne može biti razočarano.

Hodao sam do Arke sat vremena.
I počeo osjećati zahvalnost za ono što sam doživio tog dana.
Osjećao sam se blagoslovljenim što sam to mogao doživjeti.
Prvi put u životu.

Kada sam stigao, imao sam samo jednu potrebu – čovjeku koji me je istjerao iz svoga ureda napisati jednu malenu poruku.

„Gospodine, hvala Vam za pet minuta kojih ste mi danas darovali. Zahvalan sam što sam Vas imao priliku upoznati. Božji blagoslov. Matej +“

Dva sata kasnije zazvonio mi je mobitel.
Bio je to poziv koji nisam očekivao.
Bio je to glas ljubazna čovjeka koji me pozvao da dođem u njegov ured ponovno. Ako ikada više to budem želio.

„Od kada sam pročitao tvoju poruku razmišljam o riječima koje sam ti izgovorio. Razmišljam o načinu na koji sam te posramio i istjerao iz ovog ureda.
Razmišljam o riječima koje si mi napisao samo sat vremena nakon toga.
I gledam kako nakon svega sjediš u ovoj sobi ponovno.
Pokušavam to shvatiti, ali ne mogu.“

– “Gospodine, u ovaj ured nisam došao radi sebe.
Došao sam ovdje zbog mojih prijatelja s intelektualnim teškoćama.
Prijatelja koje volim. I kojima sam odlučio darovati svoj život.
Prijatelja s kojima dijelim život radi Evanđelja.
Prijateljima u kojima prepoznajem Isusa.

On je jednom rekao da ‘nema veće ljubavi od ove, nego dati svoj život za prijatelje’.

Danas sam u ovoj sobi vidio koliko je to vrijedno. I kako je vrijedno.”

Jednom mi je jedan čovjek iz Arke rekao: “Matej, nemoj se sramiti zaplakati.”

Tog dana zaplakao sam u njegovu uredu.
I odjednom, nisam bio sam.
Plakali smo zajedno. Desetak minuta.

Na rastanku, ovaj gospodin me zagrlio i pitao: „Kako mogu pomoći tvojim prijateljima?“
Nisam imao potrebe ništa odgovoriti.

Toga dana, izašao sam iz njegova ureda drugi put.
Ovaj put, drukčiji.

Izašao sam malen.

Zahvalna srca.

Kada sam stigao u Arku, u uredu me dočekala kolegica koja me pitala:
– „Matej, poznaješ li možda ovog gospodina? Nekoliko trenutaka ranije iskazao nam je najveće dobročinstvo u osam godina Arke.“

Koliko sam samo puta čuo da je Arka jedno maleno i jednostavno mjesto na kojem se mijenjaju ljudska srca.

Poznajem li ovog čovjeka?

Danas sam ga upoznao.

Rekli su mi mnogi da je grub, a ja sam gledao suze nježna čovjeka.
Rekli su mnogi da ću biti tamo manje od pet minuta, a on me zamolio da ostanem koju minutu više.
Rekli su mnogi da ima zatvoreno srce, a ja sam gledao srce slobodna čovjeka.
Rekli su mi mnogi da će me poniziti.
I da ću požaliti što ga idem susresti.

Rekli su.

Ali ima Jedan koji mi nije to rekao nikada.

“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24)

Ima Jedan koji je taj dan gledao dva nova srca.
Ima Jedan koji je tog dana gledao kako nastaje novo prijateljstvo.

Prijateljstvo koje traje i danas.

Koliki rod.
Kako bogata žetva. +