Osamdeset godina nakon prvih ukazanja, 25. ožujka 1997., sestra Lucija zgotovila je opsežan tekst koji je pod naslovom Gli appelli del messaggio di Fatima [Apeli fatimske poruke] 2001. objavila Libreria Editrice Vaticana uz izričito odobrenje Kongregacije za nauk vjere. Vidjelica se u knjizi osobito usredotočila na dvadeset tema i poziva izvedenih iz riječi Anđela Portugala i Gospe od Krunice, predstavivši ih „na katehetski način i tumačeći ih poglavito u moralnom i poticajnom smislu“, kako je istaknuo biskup Serafim de Souza Ferreira e Silva, umirovljeni biskup Leirije-Fatime.

Ovi su pozivi plod dugotrajnog i dubokog razmatranja i bilo bi dobro da ih i mi slijedimo, bar u osnovnim crtama. Naime, sama je sestra Lucija objasnila da „iako su nadnaravne objave u pravilu popraćene posebnom milošću koja pojašnjava njihovo značenje, u ono vrijeme sirota djeca nisu ni izdaleka mogla naslutiti sav njihov domet i značenje onako kako ih mi danas možemo razumjeti i prenijeti dušama“, i još: „tek sam mnogo godina kasnije mogla čitati Sveto pismo i tek tada mi se razotkrilo najdublje značenje te poruke i njezin odnos prema Božjoj Riječi“.

1. Moj Bože, ja vjerujem. Vjera je u temelju cijeloga duhovnog života. Po njoj vjerujemo u Božju postojanost, u njegovu moć, u njegovu mudrost, u njegovo milosrđe, u njegovo otkupiteljsko djelo, u njegovo oproštenje i u njegovu očinsku ljubav. Po njoj vjerujemo u Božju Crkvu, utemeljenu na Isusu Kristu, i u nauk koji nam prenosi i po kojem ćemo se spasiti. Svjetlo vjere vodi naše korake, upravljajući nas uskim putem koji vodi u nebo. Po vjeri vidimo Krista u svojoj braći te ih ljubimo, služimo im i pomažemo kad im je naša pomoć potrebna. Po vjeri smo također sigurni u Božju prisutnost u nama: to je sigurnost da smo uvijek pod Božjim pogledom.

2. Klanjam se. Poruka ovdje skreće našu pozornost na prvu Božju zapovijed: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj“. Time nam Bog naređuje da se klanjamo samo njemu jer samo je on dostojan da mu se stvorenja klanjaju. Dakle, klanjati se Bogu naša je dužnost i zapovijed koju nam je Gospodin nametnuo iz ljubavi, kako bi nam pružio priliku da primimo njegova dobročinstva. Klanjanje se stapa s ljubavlju, s priznavanjem, sa zahvalnošću, jer nikomu drugomu ne dugujemo toliko kao Bogu. Naše klanjanje treba biti hvalospjev savršene hvale Bogu jer nas je ljubio prije negoli smo postojali i jer nam je, potaknut upravo tom ljubavlju, dao da postojimo.

3. Ufam se. Sva naša nada mora biti u Gospodinu jer on je jedini i pravi Bog koji nas je stvorio vječnom ljubavlju i otkupio nas poslavši nam svoga Sina. Trebamo se poistovjetiti s Kristom kako bismo i mi mogli reći: „Ja i Otac jedno smo“. U tome poistovjećivanju našega života sa životom Krista, koji je žrtva pomirnica za naše grijehe, naše se pouzdanje utvrđuje i učvršćuje jer znamo da smo spašeni po svome sjedinjenju s Kristom i po njegovim zaslugama. To je put koji moramo slijediti kako bismo stigli do mjesta koje nam je Isus pripravio na nebu.

4. Ljubim te. „Bog je ljubav“, kaže apostol Ivan, i kao takav on nas ljubi vječnom ljubavlju, što hoće reći oduvijek. Prema Bogu imamo dug vječne ljubavi, a taj ćemo dug moći podmiriti samo u nastavku vjekova, ne izravnavši ga nikada posve jer Božja ljubav ne prestaje i nastavlja se sve većim intenzitetom. Jer ništa i nitko ne zaslužuje odgovor naše ljubavi kao on. Ta naša ljubav prema Bogu očituje se i pokazuje kroz ljubav koju posvećujemo svakom od naše braće, jer su svi, poput nas, djeca Božja koju on ljubi i i koju je otkupio u Isusu Kristu.

5. Molim te oproštenje. Svi imamo potrebu zadobiti Božji oprost: zbog naše malene vjere koja je često slaba, zbog naše nade koja je često ugašena, zbog naše ljubavi koja je često hladna i bezosjećajna, i zbog našega klanjanja koje je često nevoljko! Molimo oproštenje za one koji ne vjeruju, za one koji se ne klanjaju, za one koji se ne nadaju i za one koji ne ljube; a i mi smo sami često takvi! Bog je milosrdan i uvijek nam je spreman oprostiti, samo ako u nama vidi pokajanje i ispravak života, odnosno ako vidi da kajući se mijenjamo svoj život i napuštamo put grijeha kako bismo slijedili put milosti.

6. Molite, puno molite! Naša molitva mora biti susret ljubavi djeteta koje počiva u Očevu srcu i ljubavi Oca koji se prigiba nad djetetom, njegovim molbama, njegovim hvalama, njegovim zahvaljivanjem, i uslišava njegove molbe. Mnogo je načina na koje možemo moliti, odnosno susretati se s Bogom u molitvi. Za svakoga je čovjeka najbolji onaj način koji mu najviše pomaže da susretne Boga i da ostane u prisnom odnosu s njime, srcem uz srce, osjećajući ljubav prema Ocu Srcem Isusa Krista. Tom se molitvom, življenom u prisnomu dijalogu s Kristom, moramo pripraviti za preuzimanje poslanja koje nam Bog želi povjeriti.

7. Neprestano prinosite Svevišnjemu molitve i žrtve. Svi imamo dužnost da sjedinjeni s nevinom žrtvom koja je Krist, prikazujemo vlastite žrtve, kao zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe naše braće jer smo svi udovi istoga mističnoga tijela Gospodinova. U svojoj svakodnevici možemo pronaći prilike za mnogobrojne i razne žrtve koje možemo i trebamo prikazati Bogu. Bog od nas traži i zahtijeva odricanje i žrtvu; ako se ne žrtvujemo u ovome životu, trpjet ćemo u vječnosti ne samo zato što smo činili zlo, nego i zato što nismo činili dobro.

8. Primite Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Pružajte zadovoljštinu za njihova zlodjela i tješite našega Boga. Iz ovih je riječi jasno da, ako se ne budemo hranili svetom pričešću, nećemo u sebi imati život milosti, nadnaravni život koji ovisi o našemu sjedinjenju s Kristom, po primanju njegova tijela i krvi. Zbog toga je Isus ostao s nama u euharistiji: kako bi bio naša duhovna hrana, kruh svagdanji koji u nama podržava nadnaravni život. Isus Krist jamči nam da je istinski prisutan, tijelom i dušom, jednako živ kao i na nebu, gdje god se nalaze posvećeni kruh i vino.

9. Presveto Trojstvo, Oče, Sine, Duše Sveti, ponizno ti se klanjam. To je otajstvo koje će nam tek u nebu biti dano razumjeti. Vjerujemo u nj zato što nam ga je Bog objavio i znamo da je naše ograničeno razumijevanje veoma daleko od Božje moći i mudrosti. Isus moli u Oca za naše sjedinjenje s Presvetim Trojstvom: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“. Upravo je to naš nadnaravni život, jer biti u Bogu znači živjeti Božji život: Bog prisutan u nama i mi uronjeni u Boga. Taj život intimnoga sjedinjenja s Bogom, koji se katkada prikazuje kao težak i tužan, zapravo je jednostavan i pun radosti.

10. Svakodnevna molitva krunice. Da je Bog po Gospi tražio od nas da svaki dan sudjelujemo na svetoj misi i pričestimo se, sigurno bi mnogi opravdano rekli da je to nemoguće. Međutim, molitva krunice svima je dostupna. S druge strane, ja vjerujem da je zbog svojega nastanka, uzvišenosti molitava od kojih se sastoji te zbog otajstava otkupljenja kojih se u svakoj desetici sjećamo i koje razmatramo, molitva krunice ili ružarija odmah nakon liturgijske molitve, euharistijske žrtve, najmilija molitva koju možemo prinijeti Bogu i ujedno od najveće koristi za naše duše.

11. Isus želi u svijetu ustanoviti pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu. Ustanoviti u svijetu pobožnost Bezgrješnomu Srcu Marijinu znači voditi ljude do potpuna posvećenja obraćenju, do predanja, nutarnjega poštovanja, čašćenja i ljubavi. Bog je započeo djelo našeg otkupljenja u Marijinu srcu jer je u njezinu fiat bio njegov početak u tijelu. Na taj je način, u najtješnjemu sjedinjenju koje može postojati među ljudskim bićima, Krist s Marijom započeo djelo našega spasenja. Stoga je Marija, postavši jedno s Kristom, suotkupiteljica ljudskoga roda. A Marija ostaje s nama da nam pomaže, svojoj djeci, u dovršenju otkupiteljskog djela Kristova.

12. Svi mi želimo sačuvati vremeniti život koji prolazi s danima, godinama, poslovima, radostima, mukama i bolima. A kako malo marimo za vječni život! A ipak, jedino je taj doista odsudan i traje zauvijek. Čovjek je duhovno biće koje ima dioništvo u Božjem životu i njegova je duša besmrtna. Kada čovjekov zemaljski život dođe svojemu kraju, duša napušta propadljivo tijelo i odlazi Stvoritelju. No vječni život naše duše odlučit će se između dvije stvarnosti, između raja i pakla. U svijetu je mnogo onih koji to niječu, ali raj i pakao ne prestaju postojati radi njihove nevjerice.

13. Molite, molite mnogo i prikazujte žrtve za grješnike jer mnoge duše idu u pakao zato što se za njih nema tko žrtvovati i zauzimati. Fatimska poruka od nas traži da vršimo apostolat za našu braću: moramo biti suradnici Kristovi u njegovu djelu otkupljenja, spasenja duša. Postoji apostolat molitve na kojoj se mora temeljiti sav naš apostolat kako bi bio učinkovit i plodan; postoji apostolat žrtve ili apostolat onih koji se prikazuju, odričući se samih sebe, za dobro svoje braće; i imamo apostolat ljubavi, koji je Kristov život obnovljen u nama kad se predamo Bogu služeći bližnjemu.

14. Nastavite moliti krunicu da izmolite kraj rata. Molitva je temelj čitavoga duhovnoga života. Stoga fatimska poruka traži od nas ustrajnost u molitvi, odnosno da nastavimo moliti kako bismo izmolili kraj rata. Sigurno je da se u to doba poruka odnosila na svjetski rat koji je tada pogađao čovječanstvo. No taj je rat ujedno simbol mnogih drugih ratova koji nas okružuju i čiji kraj moramo postići molitvom i žrtvom. Pritom mislim na ratove koje vodimo protiv neprijatelja našega vječnog spasenja, a to su đavao, svijet i tijelo.

15. Nemojte više vrijeđati našega Gospodina Boga koji je već mnogo izvrijeđan. Zapovijed ljubavi prema Bogu prva je zapovijed ne samo zbog uzvišenosti Boga kojega nam zapovijeda ljubiti, nego i zato što nas ta ljubav treba dovesti do toga da vjerno vršimo sve druge zapovijedi. Kršeći zapovijedi vrijeđamo Boga jer su one izraz njegove ljubavi prema nama. Ali ne smijemo misliti da ćemo izvršiti pozive ove poruke i zapovijedi ljubavi samo ako izbjegavamo grijeh da ne bismo uvrijedili Boga. Gledajmo Isusa Krista u Evanđelju! Velika je briga njegova srca bila da ljudi upoznaju Očevu ljubav, da ga on sam ljubi i učini da ga i drugi ljube čuvajući njegove zapovijedi i njegovu riječ.

16. Posvećivanje obitelji. Bog je obitelji povjerio sveto poslanje; da surađuje s njime u djelu stvaranja. U fatimskoj poruci Bog nas poziva da upravimo pogled prema nazaretskoj Svetoj obitelji kao uzoru koji trebamo nasljedovati na našem zemaljskom hodočašću prema nebu. Zadaća je roditelja da vode prve korake svoje djece do Božjeg oltara, da ih nauče podizati nevine ruke i moliti, da im pomognu da znaju susresti Boga na svojem putu i slijediti jeku njegova glasa. To poslanje koje je povjereno roditeljima poslanje je od najveće odgovornosti i važnosti.

17. Usavršavanje kršćanskoga života. Krist je živio u svijetu kao savršen čovjek koji je u svemu ispunjavao Očevu volju. A Božja volja koju Isus treba ispuniti jest da ne izgubi nijednog od onih koje mu je Otac povjerio, nego da ih spasi i da ih uskrisi u posljednji dan. No to uskrsnuće zahtijeva našu suradnju, odnosno vjeru. Isus Krist došao nas je otkupiti po trpljenju; a pošto nam ju je dao za majku podno svoga križa, njegova je Majka dijelila tu bolnu muku kao suotkupiteljica. U njoj nam je Bog htio pokazati vrijednost trpljenja, žrtve i prinosa iz ljubavi.

18. Potpuno posvećenje Bogu. Ukazanje Gospe Karmelske ima značenje potpunoga posvećenja Bogu: ukazala se odjevena u redovnički habit predstavivši na taj način sva redovnička odijela kojim se osobe posvećena života razlikuju od vjernika laika. Izabrani smo kako bismo dali plod i učinili da naš plod ostane; a to je ustrajnost u vjernosti daru koji smo primili od Boga i u našem obećanju da prihvaćamo taj dar. Poslanje posvećenih osoba jest raditi i rasti u svetosti i jedinstvu s Kristom za Kraljevstvo nebesko.

19. Svetost. Svi ljudi imaju dužnost biti sveti. I oni koji nemaju dar vjere imaju istu tu obvezu, naime da budu sveti slijedeći svoju savjest. Upravo se zbog toga kaže da svi ljudi, sve i ako nisu spoznali Boga, mogu postići svetost opsluživanjem naravnoga zakona. Nas koji imamo dar vjere primljen po sakramentu krštenja, dužnost da budemo sveti obvezuje na nešto više: da se zaodjenemo nadnaravnim životom i svim svojim činima damo nadnaravno obilježje, odnosno da budemo sveti jer Bog to želi i jer je Bog svet.

20. Na putu prema nebu. Ako nas je Bog stvorio da živimo na Zemlji tek ovih nekoliko dana ili godina koje provodimo uronjeni u poslove, boli i nevolje koje svi u većoj ili manjoj mjeri prolazimo, onda slobodno možemo reći da naš život doista nema smisla zato što ubrzo završava i pretvara se u prah iz kojega smo stvoreni. No Bog je u svojoj uzvišenosti postavio više ciljeve jer to nije bilo dostatno za njegovu vječnu ljubav. Od trenutka našega začeća naš je život na stazi što se proteže u vječnost. Tijekom zemaljskoga života mi smo hodočasnici što putuju prema nebu, samo ako slijedimo put koji nam je Bog naznačio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Saveria Gaete “Fatima – cijela istina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.