Valentina Regoli, bliska prijateljica Chiare Corbelle, svjedoči o njezinu životu, dubokoj vjeri i prijateljstvu koje ih je povezivalo još od djetinjstva. Njih su se dvije upoznale još kao djevojčice, donosi Aleteia. „Upoznala sam Chiaru 1994. godine. Ja sam išla u razred s njezinom sestrom Elisom, a tri godine mlađa Chiara pohađala je osnovnu školu s mojom sestrom.“

Nakon jedne mise ozdravljenja, Elisa ju je pozvala na molitvenu skupinu. „Svake subote poslijepodne, nas pet – Elisa, Chiara, moja sestra, jedan dečko koji je svirao gitaru i ja okupljali smo se na molitvi. Mnogi su ljudi govorili da osjećaju nešto posebno kada bismo se nas petero zajedno molili. Nakon molitve odlazili bismo u centar Rima i zabavljali se. Tako smo odrasle — uvijek vrlo povezane“

‘Zračila je posebnim mirom i radošću’

Chiara je još kao dijete zračila posebnim mirom i radošću. Valentina je opisuje kao osobu koja je bila “kao sunce, uvijek nasmijana i topla”. Bila je i vrlo duhovita i voljela se šaliti, ali nikad nije o nikome rekla ništa loše. Njezin unutarnji mir proizlazio je iz dubokog odnosa s Bogom: „Nije prošao dan da nije molila. Molitva joj je bila prioritet.“

Valentina otkriva da je i sama, iako iz kršćanske obitelji, bila dirnuta tom svakodnevnom predanošću: „Za mene je to bilo neobično. Impresioniralo me što molitva nije bila usputna stvar, već temelj njezina dana.“

Unatoč svetosti koja ju je krasila, Chiara je bila sasvim ljudska i imala svoje slabosti. „Naravno da je imala neke sitne mane. Znale smo se i posvađati. Kad je počela hodati s Enricom, malo smo se udaljile jer se jako fokusirala na njega, a mi smo se osjećale izostavljeno.“ No, ističe, Chiara je uvijek znala uspostaviti mir; tražila je dijalog i pomirenje.

Zajednička putovanja u New York i Međugorje

Jedna od najsnažnijih uspomena koje dijele bilo je zajedničko putovanje u New York 2001. godine, netom prije napada na Blizance: „Bile smo potpuno bezbrižne, smijale se i šalile kao lude.“ Sjeća se kako su hranile galebove čipsom kod Kipa slobode, kako im je hotelska soba bila poplavljena…

Kad se Chiara razboljela, njihova je veza ostala snažna. Zajedno su hodočastile u Međugorje. Valentina govori kako je Chiara i tada bila ona koja je druge vodila k vjeri: „Došli smo moliti za nju, ali ona je bila ta koja nas je vodila Mariji. S njom je uvijek bilo tako – mislili smo da mi njoj nešto dajemo, ali mi smo primili više.“

‘Zar ne shvaćate da umirem?’

Valentina ističe Chiarino prihvaćanje bolesti: „Chiara ju je prihvatila bez pobune. Trpjela je bol… Ona je prihvatila križ s vjerom, bez pobune – poput Isusa.“

Valentina svjedoči kako su se Chiarini bližnji nadali čudu.  Međutim, Chiara je jednom, s uzdahom, rekla: „Dosta… zar ne shvaćate da umirem?“ Prihvatila je smrt i patnju s povjerenjem.

I danas Valentina osjeća njezinu prisutnost: „Uvijek joj se molim. Osjećam je uz sebe. Bila sam nevjerojatno sretna što sam s njom odrasla od trinaeste godine. To je bilo čisto, iskreno prijateljstvo.”

Za kraj, Valentina poručuje mladima: „Mislim da je presudno – i danas – da mladi nađu istinske prijatelje s kojima mogu rasti u dobroti i ljepoti. Jer kada je prijateljstvo autentično, Krist je već tu. Vječnost je već počela.“