Prispodobu o talentima neki su čuli milijun puta. Međutim, prispodoba se ne da obuhvatiti niti shvatiti. Možemo je slušati i čitati bezbroj puta i uvijek ćemo biti negdje nigdje. Na početku ili prije samog početka! Možda ćemo je početi razumijevati tek kada prijeđemo iz razmišljanja u neposredno gledanje?!

Hajdemo sada zaviriti u jednu riječ iz cijele prispodobe i s njom pokušati rasvijetliti tamne zakutke svoje duše i veo koji zastire Onoga koji boravi u svjetlu nedostupnu. Na početku Krist kaže da je neki čovjek sazvao svoje sluge i dao im svoj imetak. Za tu riječ imetak u latinskom stoji bona. Dobra. U grčkom je hiparhonta. To je particip prezenta aktivnog glagola hiparho (hipo-arho), a znači: započeti, biti, postojati, uzrokovati, pružiti, biti raspoložen. Kao particip znači: posjed, bogatstvo, dobro.

Dakle, taj čovjek je sami Bog, Bogočovjek. On daje bitak. Sebe. Svoje Biće. Svoje JEST! Najveće dobro! Summum bonum! Svakom prema njegovim sposobnostima. Svakom prema njegovoj mjeri. Kapacitetu. Dakle, svakomu do kraja. Do vrha. On nije šovinist. Ne diskriminira nikoga. Daje se svima do kraja. Talenti su samo oblik Njegova davanja. Svakomu se prilagođava prema onomu kakav je dotični.

Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da svi koji vjeruju u Njega imaju život vječni. Summum bonum. Sve. Vječno. Do kraja. I to je radost. Svi oni koji su aktivno primili Njega, Njegovo Biće, Njegova jedinorođenoga Sina, Njegov Dar Duha Svetoga, ulaze u radost. Radost je već u primanju. Bookingu! Radost nije samo na kraju. Radost je imati taj imetak. Taj arhon. Uzrok! Počelo! Smisao. Radost je i suradnja s Njim. Mi smo, kako kaže sv. Pavao, suradnici Božji. Primiti Sina Božjega nije primiti neku stvar. Primiti Osobu je nešto hiperaktivno. Osoba je živa i traži život. Izaziva život. Uzrokuje život. Onaj zadnji sluga bio je zao i lijen. Biti pasivan s nekom osobom znači maltretirati je do besvijesti. Najjači oblik maltretiranja je šutnja i pasivnost. To dobro znaju bračni parovi. Kad je muž kao trut, ajme majko. Kad se žena duri i ništa ne poduzima, koje li žalosti. Sve je naopako i sve je opako. Zlo. Ta lijenost je pakao. Škrgut zubi. Uništenje bića. Bezizlazna tjeskoba.

Cijela prispodoba grmi protiv pasivnosti. Pasivnost najprije poništava nas same, a onda i sve oko nas. To su grijesi propusta koje malo tko vidi i za njih se kaje. Prvi ja! Pasivnost vrijeđa i Boga. Ubija Sina Božjega. Goni Duha Svetoga. Ona je summa tristitia! Najveća žalost! 

Vratimo se na gramatiku. Particip zove na participaciju. Sudjelovanje. Suradnju. Aktivni particip zove na aktivnu suradnju. Participatio actuosa. To je izraz koji se koristi za liturgiju. Aktivno sudjelovanje u Euharistiji! U Euharistiji se Krist čitav daje. Kad se dragovoljno predao na muku … Aktivno. Do kraja. I pokreće nas. Uzrokuje nas. Ne arhivira nas, nego aktivira! Koje li rad-osti (valjda radost ima neke veze s radom)! Radost ulazi u nas i mi ulazimo u nju. Krist je Radost. Radost je Njegovo Biće! Hostija! Čaša Vina! Krv! Gospodnja radost vaša je snaga! Za aktivnost! Pa i za hiperaktivnost!