Dragi prijatelji misija i misionara,

Danas je Misijska nedjelja. Po čitavom svijetu vjernici Katoličke crkve mole za misionare – one koji su napustili svoje i otišli u druge krajeve svijeta – te skupljaju darove za njih i za misijsko djelovanje.

To je zajednički apostolat misionarenja svih koji su kršteni, koji su upoznali Isusa i Evanđelje – širenje Kraljevstva Božjeg. Kao što nam sv. Otac Papa piše, svi kršćani moraju biti misionari, svaki na svoj način čini što može, tamo gdje je. Svi smo ujedinjeni u molitvi i djelovanju – misionari u dalekim zemljama potpomagani s onima koji nastavljaju misiju u svojim krajevima.

Molitva nas povezuje s Isusom i međusobno! Darovi su plod vjere i ljubavi – koji čine da se #Riječ oplodi i pretvara u djela ljubavi.

Ovo što vam pišem, to je plod mog iskustva, misionara koji je u Africi od 1981.godine.

Želim zahvaliti svima koji su me pratili molitvama i žrtvama. Bez molitve misionari ne bi mogli ni preživjeti. Ne mogu zaboraviti svega što sam doživio: slušao sam na svoje uši „Ubit ćemo ih!“ – došli su, ali nas nisu ubili, jer je Bog poslao svog anđela da nas spasi. Drugi puta bio je pištolj u oku, nož pod vratom – a pištolj nije opalio, a ni nož nije prorezao – opet čudom!

Svoju propovijed počinjem s riječima iz 2. poslanice Sv. Pavla Timoteju. Ne želim se uspoređivati s velikim misionarom apostolom Sv. Pavlom, ali mi se čini da puno od ovog što je on napisao Timoteju o sebi samome, odgovara i za mene.

„Vrijeme je moje smrti blizu! Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.“ Ne znam točno koliko godina je Sv. Pavao imao kad je ovo napisao, ali ja sam evo završio osamdesetu. I još, Bogu hvala, mogu nastaviti kao misionar vršiti svoj lijepi misionarski  poziv – još mogu ispovijedati, propovijedati, posjećivati bolesnike…

Moram iskreno zahvaliti Bogu, za zdravlje – to je veliki Božji dar. Kad vidim bolesnike kao prikovane u krevetu, ne mogu se ni maknuti bez pomoći drugih – a puno su mlađi od mene. Ne mogu drukčije reći nego: „Bože moj, hvala Ti, ja još mogu hodati, i sve raditi kao svećenik – moram iskoristiti taj Tvoj dar, dar zdravlja…“

Drugo što vam želim reći, dragi prijatelji misija – vaši darovi čine čudesa!

Bez darova misionari ne bi mogli preživjeti ni pomoći siromašnim ljudima da žive kao ljudi. Kad sam stigao u Ruandu, brzo me je uhvatila malarija, i dobio sam razne trbušne bolesti – moja braća i prijatelji slali su mi lijekove, vitamine… To je bio spas za mene i za meni povjerene vjernike. Puno ih je koji su mi rekli: „ Ti si mi spasio život, ti si mi spasio dijete…“ Da ste samo mogli čuti mnoge gladne, djecu, starce i bolesne kako zahvaljuju i blagoslivljaju kad sam ih mogao nahraniti: „Hvala oče, sit sam, Bog te blagoslovio!“ To je zahvala i hvala vama koji ste nam slali svoje darove.

Bez darova dobrih ljudi ne bih ja mogao pomoći tisuće djece i mladih da završe školovanje. Neki su od njih postali svećenici, časne sestre, redovnici. Toliki su završili razne zanate da mogu raditi i zarađivati za sebe i za svoje. Svugdje gdje prođem, susrećem ih, zahvaljuju mi za to što sada jesu, da su sretni! To su opet plodovi vaših darova.

Bez darova ne bih mogao sagraditi siromasima kućicu, dati im kozu ili kravicu. To sam radio u svim misijama gdje sam bio, ima ih jako puno, nisam brojio niti pisao, ne znam broja. Ali, ovdje, gdje sam po drugi put došao, jako puno ih je koje susrećem na putu prema crkvi, u posjećivanju bolesnika, koji mi kažu: „Ti si meni dao kozu, kravu, sagradio kućicu, pomogao mi ići u školu“.

Bez vaših darova ne bismo mogli sagraditi škole, crkve, bolnice. Ne bih se hvalio, nego hvalim sve vas, koji ste mi pomogli sagraditi najljepšu crkvu u glavnom gradu Kigali, crkvu Marije Pomoćnice! To je bila peta velika crkva koju sam uz vašu pomoć uspio sagraditi, ne računajući kapelice.

Oni koji su imali sreću da su mi došli u posjet, mogli bi posvjedočiti što su vidjeli.

Ja sam sada star i slab, ali uz mlade koje smo odgajali, vidim da još mogu nešto učiniti za naviještanje Radosne Vijesti riječju i djelom. Ne mogu osobno izvoditi projekte gradnja, ne mogu osobno nahranjivati gladne – kao ni vi izdaleka – ali održavanjem kontakata s mnogim dobrotvorima, pisanjem i izvještajima pomažem subraći da nastavljaju što smo mi započeli, da još usavršavaju. Molim Boga za njih, da mogu nastaviti naše misionarenje. Svakako, računamo na vas, na vaše molitve i na vaše darove – jer su im potrebni!

Završavam ovaj moj mali izvještaj o mom misijskom djelovanju u ovih četrdeset i jednoj godini. Svjestan sam da nisam svetac, niti dobar misionar, kako bi netko mogao pomisliti nakon svega ovoga što sam napisao, „jer je Gospod sudac“. Mogao sam još puno više učiniti da sam više molio, da sam ljubio kako nam je Isus zapovjedio: „Ljubite kao što sam vas ja ljubio!“ Zato zajedno sa carinikom molim: „Bože, smiluj se meni grešniku!“