Krist nas poziva da živimo sveto prihvaćajući evanđeoske sadržaje života, to jest one koji nas usmjeravaju prema Bogu i prema Kraljevstvu nebeskome, poradi čega nam je onda i podnositi razne protivštine. Živeći svetost kao opredjeljenje za Boga postajemo uvijek više svjesni da živimo i za dobrobit čovjeka na vrlo poseban način, jer živimo opredijeljeni za njegovu cjelovitu dobrobit, a to je dobrobit spasenja i života vječnoga

Svetkovina Svih svetih uvijek je prigoda da si posvijestimo važnost poziva na svetost koji je upravljen svima onima koji vjeruju u Krista Gospodina i tvore dio njegova izabranog naroda. Nažalost u opasnosti smo ne doživjeti dovoljno ozbiljno ili dovoljno izravno ovaj poziv kao da se ne tiče svakoga od nas osobno ili kao da nije toliko važno i žurno odazvati se na Gospodinov poziv i živjeti svetost. Jer prilično je lako odgurnuti odgovornost sa sebe i prebaciti na nekoga drugoga. Napose je opasnost da se to doživi kao elitističko pitanje, te se pretpostavi da je svetost samo za mali broj izabranih i posebnih ljudi, obdarenih izuzetnim moćima, sposobnostima i vještinama. Prema tim pretpostavkama svetost bi bila dostupna samo uskom krugu ljudi koji bi jedini bili osposobljeni kročiti putem koji je Bog zacrtao za one kojih se tiče njegov plan i poziv svetosti.

No Gospodin Isus je, a o tome svjedoči i današnji evanđeoski odlomak, sasvim drukčije govorio o svetosti. Te za svoje sugovornike nije izabrao nikakve posebne vrste ljudi, niti ljude s izuzetnim tjelesnim, umskim ili moralnim odlikama. On sasvim jasno zna da je svetost za sve koji su voljni osjetiti se djecom Božjom, te osjećaju da im je to izuzetan dar i povlastica da mogu osjetiti Božju blizinu i ljubav, svjesni da ih Bog nije nikada napustio, već da upravo onim malenima na poseban način izražava svoju blizinu i iskazuje očinsku skrb.

Svetost nije tehnika života, niti sposobnost asketskih vježbi ni stoičke izdržljivosti. Jer asketski mogu živjeti i oni koji ne vjeruju u Boga i koji žive odričući se i vježbajući u stezi iz nekih svojih ljudskih razloga. Doista, ne znači da svaki onaj koji živi uzdržljivo ima ispravne motive niti je samim time što živi uzdržljivo svet. Sve ovisi čemu je podredio svoju uzdržljivost i svoj napor, to jest prema čemu ga je usmjerio. Zato je neprimjereno i svece zamišljati samo kao neke stroge i beživotne askete koji su neosjetljivi na ikakve podražaje iz okoline, ili pak ljudima koji imaju veliku moć samokontrole nad svime što im se događa u životu. Sveci nisu ljudi koji žive udaljeni od svijeta i onoga što se događa oko njih, niti se skrivaju u polutami svoje sobe bježeći od tijeka života kojim žive ljudi. Oni nisu ljudi kojih odlikuje posvemašnje odricanje, pokora, post i tjelesna stega, jer prije toga svega njih odlikuje podložnost Bogu i njegovu životu.

Stoga sveci nisu ljudi koje samo tako obilježava bijeg od svijeta i iz svijeta, već prije svega ih odlikuje traženje Boga. Doista, sveci ne bježe od ljudi ni od ičega što se događa u svijetu i društvu oko njih, već su, naprotiv, živo zainteresirani za sudbine ljudi, a navlastito za sve ono što se tiče njihova vječnoga spasenja. Upravo o tome svjedoči i današnji evanđeoski odlomak koji nam predstavlja svete koji se muče u svijetu trpeći nerazumijevanja i progone koji se događaju upravo onda kad pokušavaju navijestiti Božji život i ukazati na vrijednosti kojima je Bog u temelju. Takav život je različit od ljudskog poimanja života i od ljudskih ciljeva i motiva koji prečesto zaboravljaju na Božju prisutnost ili je svjesno odbacuju. Sveci su, zato, ljudi koji su motivirani Kristom i njegovim motivima i ciljevima, te poradi Krista prihvaćaju i nedaće i patnje koje im ljudi nanose. A i kad se odriču i žive uzdržljivo i skromno, oni to ne čine iz ljudskih pobuda, već iz onih za koje ih je oduševio sam Gospodin.

U tom duhu današnja svetkovina Svih svetih nam je poticaj na svetost, ali ne na bilo kakvu, već na evanđeosku svetost kojoj nas je poučio naš Gospodin i koja je dostupna svim ljudima i nije povlastica malog broja izabranih. A Krist nas poziva da živimo sveto prihvaćajući evanđeoske sadržaje života, to jest one koji nas usmjeravaju prema Bogu i prema Kraljevstvu nebeskome, poradi čega nam je onda i podnositi razne protivštine. Živeći svetost kao opredjeljenje za Boga postajemo uvijek više svjesni da živimo i za dobrobit čovjeka na vrlo poseban način, jer živimo opredijeljeni za njegovu cjelovitu dobrobit, a to je dobrobit spasenja i života vječnoga. Život svetosti će nas potaknuti da se i odričemo pojedinih dimenzija ljudskoga života, jer se ne želimo zaplesti u mreže i paučine ovozemaljskih interesa, ali to ne znači da smo nezainteresirani za sudbine ljudi oko nas, već jedino da imamo drukčije rješenje za njihove probleme od onoga što oni vide i od onoga što im ljudi nude u svjetlu svojih ljudskih promišljanja o životu.

Prihvatimo stoga zdušno poziv na svetost koji nam upućuje Isus, a njeguje u svom pokladu sveta Crkva. Odazovimo se uzvišenim sadržajima evanđeoske svetosti, jer smo sveti u onoj mjeri u kojoj prianjamo uz živoga Boga koji nas posvećuje svojim životom. Živimo u otvorenome zajedništvu s njime i ne bojmo se posvjedočiti i svojim konkretnim djelima, ako treba i odricanjem i uzdržljivošću, pa sve do dara života za Krista i za braću, da smo primili svetost kao Božji dar, te ujedno i kao poslanje da posvećujemo ljude i svijet. Pokažimo i posvjedočimo da je svetost plod zajedništva s Bogom koji nas na zemlji čini plodnima i kruni nebeskom slavom svako naše nastojanje i svaki čin vjernosti, zajedništva i ljubavi. Molimo stoga danas za dar takve svetosti, a neka nas u svim našim nastojanjima zagovaraju i naša braća i sestre koje slavimo današnjom svetkovinom i čijoj se slavi radujemo kao što se i oni raduju našem budućem dolasku u istu slavu kraljevstva Božjega.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net