Na blagdan Cvjetnice kršćani ulaze u crkvu u procesiji, slaveći tako Kristov ulazak u Jeruzalem. O tomu nas događaju izvještava Matejevo evanđelje koje se ove godine naviješta na dan Cvjetnice: “Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti. To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: ‘Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.’ Učenici odu i učine kako im naredi Isus. Dovedu magaricu i magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih.” (Mt 21, 2-7)

O značenju ovoga događaja moguće je razmišljati na različite načine. No, ovaj put pokušao bih o Cvjetnici progovoriti na jedan drukčiji, pomalo neuobičajen način. Naime, u tekstu se spominje da je Krista uvela u Jeruzalem magarica, odnosno magare. To znači da je prisutnost magarca u evanđeoskomu tekstu vrlo važna za razumijevanje Cvjetnice, ali i cijeloga Velikog tjedna.

Magarac u Kristovo vrijeme, baš kao i danas, nije bio životinja kojom je čovjek htio pokazati svoju moć i dostojanstvo. Sa svojim dugim, klempavim ušima, nezgrapnim tijelom i revajućim glasanjem i danas samo izaziva smijeh. Stoga je razumljivo da su svi vlastodršci antičkoga doba, a napose rimski carevi, ulazili trijumfalno u grad na konju ili na bojnim kolima. Tako su dokazivali svoju moć. A sada, u Isusu Kristu pojavljuje se jedan vrlo neobičan vlastodržac, čudan kralj koji ulazi trijumfalno u Jeruzalem na toj smiješnoj životinji, magarcu. Isus time obrće cjelokupno shvaćanje moći: sada se moć shvaća kao poniznost, služenje, blagost. Evanđelist Matej navodi i rečenice proroka Izaije: “Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu.” (Iz 62,11) Bog u Isusu Kristu izabire magarca da bi ismijao, da bi se iskesio (usp. Ps 2,4) i relativizirao čovjekov poredak, čovjekovu žudnju za moći. Lijepo to sažima sveti Ivan Zlatousti: “Krist nije vozio kola kao svi drugi kraljevi, nije zahtijevao časti, nije gurao od sebe ljude i okružio se čuvarima, nego je na taj način pokazao svu svoju blagost.” Dakle, slaviti Cvjetnicu znači slaviti je s Isusom Kristom, s njegovim magarcem poniznosti koji čovjekovu mudrost okreće naglavačke (usp. 1Kor 1,26-31).

Dobro se ovdje također podsjetiti da je u grčkoj mitologiji magarac omiljena životinja boga Dionizija. Bog Dionizije predstavlja boga vina, opijenosti, ekscesa spram ustaljenih pravila. Njemački filozof Friedrich Nietzsche svoje je djelo “Ecce homo” završio poznatim usklikom: “Dionizije protiv Raspetoga”. No, zanimljivo je da je u svojemu ludilu slao pisma prijateljima s potpisom “Dionizije ili Raspeti”. Vjerojatno je Nietzsche tek prekasno, možda upravo u dionizijskom ekscesu, uvidio da Isus Krist, Raspeti Bog, u sebi uključuje i dionizijski element, element istinskoga obrata i “prevrjednovanja” svih čovjekovih vrjednota…

Nadalje, poznato je da je magarac strašno izdržljiva, ali i isto tako i jako tvrdoglava životinja. Nije ni čudo da se u narodu nekoga iz milja naziva magarcem zbog njegove izdržljivosti i tvrdoglavosti. Možeš ga mlatiti, tući, mučiti, ali on jednostavno neće popustiti, ostaje pri svomu. Stari nam zavjet donosi događaj u kojem je Bileam tukao svoju magaricu jer nije htjela ići kamo je on zamislio (Br 22,21-35). Magarica, koja je vidjela anđela, nije htjela poći kamo je Bileam htio. Tako je magarica spasila život Bileamu i uputila ga na pravi put. Imajući na umu do sada istaknuto, usuđujemo se reći da Isus jaše na magarcu želeći tako simbolički poručiti kako ostaje “magareći” odlučan, izdržljiv i “tvrdoglav”, uporan i ustrajan u svojemu poslanju. Isusa Krista, koji je potpuno predan svojemu Ocu, ništa ne može odvratiti od vjernosti i ljubavi prema Ocu i ljudima. Za nas kršćane to znači da vjerovati u Isusa Krista i slaviti Cvjetnicu zahtijeva ‘magareću’ ustrajnost, tvrdoglavost i upornost u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

I na koncu, magarac je pravi “tovar”, dopušta da se na nj tovari i najteži teret. U tom smislu magarac ne misli na sebe, već na drugoga, kako drugoga nekamo prenijeti. Nije Krist slučajno ujahao u Jeruzalem na magarcu. Poput ‘poniznoga magarca’ Isus je cijelim svojim životom nosio, podnosio i prenosio teret čovjekova života prema Bogu. Cvjetnica i Veliki tjedan slavlje su toga Kristova transitusa, prijenosa i nošenja čovjeka prema Bogu. Vjerovati u Isusa Krista, upoznavati ga (usp. Iz 1,3) moguće je jedino ako i sami postanemo ‘magarci’ koji će drugoga nositi Isusu Kristu. Još važnije, kako ističe sveti Augustin, ako dopustimo Isusu Kristu da na nama ‘jaše’ i vodi nas u nebeski Jeruzalem: “Sjećaš se onoga magareta koje je Krist vodio? Nemojmo se sramiti: mi smo ono magare. Neka nas Gospodin jaše i vodi kamo on to hoće. Njegovi smo tovari i idemo u Jeruzalem. Kad nas on jaše, nismo pritisnuti već uzdignuti. Kad nas on vodi, nećemo se izgubiti: njemu idemo, po njemu idemo i nećemo propasti.” (sveti Augustin)

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.