Često se naljutim na Boga. (Možda češće nego što bih trebala? Ne znam postoji li kod tih stvari razumna granica.) Stvar je u tome da sam prije mislila da to nije u redu, da to znači da su moja vjera i ljubav slabi. Malo-pomalo, uz pomoć Duha Svetoga, shvatila sam da je molitva nutarnji žamor, rijeka koja teče iz dubine nas i koju se ne može obuzdati.

To ne znači da je naš razgovor s Bogom nekontrolirana bujica emocija i osjećaja, ali znači da treba biti prirodno „korito rijeke” u kojem ga naša duša može susresti. To treba biti susret dviju gladi, dvoje ljudi koji vole jedno drugo, i jer se vole, uzmiču, razgovaraju, raspravljaju…

I zato se ne morate osjećati loše ako ste ljuti na Boga. Razmotrite ovih pet ideja, i znat ćete kako se s time nositi. Ne dopustite da to postane bijes koji će vas odvesti daleko od Oca.

Prije nego što počnem, moram vas upozoriti da su odgovori u skladu s logikom Oca koji nas duboko ljubi i koji želi da uživamo u Njegovoj ljubavi, iako često mislimo da On nas ne voli.

1. Kada se čini da nas Bog ne sluša i ne odgovara nam

Prije ove tvrdnje dat ću vam ključ: Bog uvijek pažljivo sluša naše molbe. Mi smo ti što nekada ne znamo sluša li nas On uopće ili ne, i sumnjamo. Da, sumnjamo, ljutimo se i prigovaramo da On ne sluša jer nam se čini da nema nikakvih odgovora…

Mnogo su me puta pitali: kada moliš, kako znaš da Bog sluša? Kako ti slušaš Njega? Da budem iskrena, to mi je vrlo teško objasniti, i uvijek kažem istu stvar: ako je vaša molitva upućena od stvorenja Stvoritelju, vrlo je teško bilo što čuti, a ako je vaša molitva upućena od sina ili kćeri Ocu, sigurno ćete nešto čuti.

Ako ste Njegovo dijete, za vas Bog nije neki izvanjski čimbenik, veliki, svemoćni i superiorni lik. Ako ste Njegovo dijete, On je veliki pokretač vašega života, onaj koji iznutra pokreće vaše postojanje, koji vas iznova stvara i svakoga vas dana poziva na život. Kada razumijemo da Krist živi u nama i da nas tako upućuje k Ocu (kao Njegov sin), naša se molitva mijenja.

Zato, ako ste ljuti jer Bog ništa ne govori, budite ljuti na sebe, jer vi zaboravljate tko je vaš Otac i kako se usmjeriti k Njemu.

2. Kada ne želimo učiniti to što On od nas traži

To je vrlo uobičajeno, i meni se često događa. Nije da ne slušam Boga, nego ga ne želim slušati. Nažalost, događa nam se selektivna gluhoća. Kada On od nas traži čudesne i predivne stvari, pozorno slušamo, ali kada postane teško, odjednom više ne čujemo najbolje i uzrujavamo se jer nam se ne sviđa što nam On ima za reći.

Priznajem da je u većini slučajeva teško slijediti Gospodina kada stvari koje On traži imaju veze s Križem. Ponekad sam i ja, poput apostola (poput sviju nas), prestravljena pred patnjom i smrću. No sve se to može shvatiti ako na Križ pogledamo s točke gledišta ljubavi.

Ako je Bog pokretač mojega života, onda je On i pokretač moje molitve. Stvar je u tome da malo-pomalo dopustite Duhu Svetome da vas pridruži Kristu. Zatim, u molitvi, kada iskusite što je Krist iskusio, moći ćete više ljubiti, moći ćete misliti i osjećati poput Njega. Tako će se smanjiti ponor između vaše krhke ljudskosti i vaše želje da budete s Njime na Križu.

Zato, prema logici ljubavi, ako postanem jedno s Njime, križevi će biti sve lakši.

3. Kada je život pustinja

Kada prolazimo kroz iskušenja, vrlo je lako pomisliti da nas je Bog napustio. Zapravo može biti da On dopušta da prođem kroz pustinju boli, sumnji i suhoće da pročisti moju ljubav i moju vjeru. Sveta Mala Terezija je pred kraj života imala nutarnje iskušenje vjere i nade, vrlo teške dane, u kojima joj nije bilo lako vjerovati, ali izjavila je da nikada prije u svojemu životu nije učinila toliko djela vjere. 

Ako sam išta naučila, to je da kada prolazimo kroz teška vremena, prisiljeni smo činiti djela vjere, održavati je živom i dopustiti sebi da vjerujemo iako ne vidimo: „Bože, ne daješ mi odgovore koje želim, ali ja želim vjerovati u Tebe.” U tim trenucima suhoće naša vjera postaje dublja. Tada se vjera pretvara u odluku za koju su potrebni sva moja sloboda i pouzdanje.

U konačnici, uvijek ja odlučujem što želim vjerovati, ja sam ta koja odlučuje vjerovati.

4. Kada ne želimo vjerovati jer nas to tjera da se suočimo s vlastitom tamom

Ponekad je molitva bolna, suočava nas s našim strahovima, našom patnjom, našim jadom, našim manama… a to nitko ne voli. Zvuči proturječno, ali stati pred Isusa u svojoj malenosti ispunjava nas mirom. Tamo možemo biti izliječeni, tamo možemo biti spašeni.

Mi ljudi naviknuti smo održavati razne fasade, imamo osjećaj da sami možemo sve i da je pokazivanje potrebitosti znak slabosti. No Bog nas uvjerava, malo-pomalo, da kroz događaje u našim životima, da smo ništa. On u našim životima dopušta slijepe ulice kako bismo u suočavanju s njima shvatili da nas treba stalno stvarati iz ništavila.

Poniznost nam daje mir da kažemo da nismo ono što drugi misle o nama, niti ono što sami mislimo o sebi, nego ono što Bog misli o nama. Molitva je predivan poziv pomiriti se sa svojom ljudskošću i dopustiti mu da nas ljubi i posveti nas. Kako je rekla sv. Mala Terezija: „Dobro znam da se Bogu ne sviđaju moje velike želje u mojoj malenoj duši. Ono što On voli vidjeti je način na koji ja volim svoju malenost i svoje siromaštvo.”

U svojoj molitvi dopustite sebi da stalno Gospodinu govorite: „Onaj kojega ljubiš bolestan je”, a On će vam odgovoriti: „Hodi u vjeri i nadi da ćeš ozdraviti.”

5. Kada smo ljuti na Njega jer ne razumijemo zašto se neke stvari događaju

Ponekad pobunom protiv Boga stavljamo zapreke svojem odnosu s Njime. Bude trenutaka kada s prorokom Jeremijom govorimo: „Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.” (Jr 2,13), ili mu kažemo: „Gospodine, predao sam se tebi, a ti mi nisi ostavio ništa.”

To su teški trenuci, u kojima smo izgubili entuzijazam i nemamo utjehe. U tim prigodama dobro je učiniti dvije stvari: otvoriti mu svoja srca, onakva kakva jesu, izraziti sve svoje sumnje, i zamoliti Duha Svetoga da nam dadne milost odgovora na sljedeće pitanje: Koji je to izazov preda mnom? Koje djelo vjere sam pozvan učiniti? Kako se trebam obratiti u ljubavi?

Kada nam Bog dadne milost da to razumijemo, problem počinje imati smisla. Zato, unatoč negativnoj situaciji kroz koju prolazim, imam slobodu koju nitko ne može oduzeti, slobodu da u lošemu što je preda mnom pronađem nešto dobro.

Ponekad imamo dojam da je sve izgubljeno, da ono loše neće nikada nestati, ali uvijek postoji poprilično dobro. Koje je to dobro što Bog želi da učinim?

U molitvi nemojmo toliko tražiti sami sebe. Dopustimo da nas Bog pročisti. On želi da naučimo moliti na realističan način, da imamo strpljenja u Njemu i da čekamo. Pokušajmo svoja srca osloboditi od lažnih nada u druge ljude, od stvarnosti, od samih sebe, od svojih zajednica… Slobodni smo onda kada prihvatimo svoju bijedu i malenost, kada druge prihvatimo s njihovim ograničenjima, iako su nas razočarali. Tek onda će nam Bog dati svjetlo u molitvi. Možda ne ogromno i trajno svjetlo, ali svjetlo koje nam treba svakoga pojedinoga dana.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.