Jednom se dogodio jedan trenutak.

Whittaker Chambers bio je zagriženi komunist. Predan Partiji i njezinim diktatima, svoju je egzistenciju posvetio vođenju bezobrazno dvostrukoga života. U ime revolucije lagao je i varao. U  ime proletarijata špijunirao je i cinkao. Chambers je bio uvjeren da su Lenjin i Staljin izrekli nepogrešive dogme za bezvjernički život svijeta, a naročito za Sjedinjene Države u vrijeme Velike depresije.

A zatim se dogodio taj trenutak.

U svojoj izvanrednoj autobiografiji Witness („Svjedok”), Chambers se prisjeća nečega transcendentnoga što se dogodilo kada je promatrao svoju kćerkicu kako jede u svojemu visokom stolcu:

„Promatrao sam je kako jede. Ona je bila najčudesnija stvar koja mi se u životu dogodila. Volio sam je gledati čak i kada bi razmazivala zobenu kašu po licu ili je malo-pomalo prosipala po podu. Moje su oči zastale na delikatnim zakrivljenjima njezina uha – na tim filigranskim, savršenim ušima. Kroz um mi je prošla misao: ‘Ne, te uši nije stvorilo nikakvo slučajno sastavljanje atoma u prirodi (komunističko gledište). Njih je mogao stvoriti jedino neizmjerni dizajn.’ Ta je misao bila nenamjerna i neželjena. Izbacio sam je nekako iz svojega uma, no nisam nikada zaboravio ni nju niti tu prigodu. Morao sam je izbaciti iz svojega uma. Da sam je dovršio, morao bih reći: Dizajn pretpostavlja Boga. Tada nisam znao da je u tome trenutku Bog prvi put stavio svoj prst na moje čelo.”

Chambers je govorio o stvari koju je jednostavno znao. O da, on je dobro poznavao marksističku doktrinu, i čvrsto se držao lenjinističke racionalnosti. Bilo je mnogo pravila, postavki i maksima koje su služile kao „stamena” građa komunističke intelektualne arhitekture podignute u umu Whittakera Chambersa. No on je ipak bio potresen tim upadom, tim prodorom kroz barikadu.

Svi mi smo u životu imali takav trenutak (ili trenutke). Ugodno počivamo u životu koji smo sami sebi stvorili uz svoje samodostatne filozofije i uvijek spremne isprike, a onda odjednom – bum! – pogodi nas trenutak prosvjetljenja. I ostanemo potreseni. To je trenutak kada osjetimo kakve stvari jesu naspram toga kakvima bismo mi željeli da one budu. Tada Bog stavlja svoj prst na naše čelo.

Način na koji se ti trenuci pojavljuju duboko su jedinstveni, ali poruka je često pomalo zastrašujuće univerzalna (kao da postoji netko tamo gore tko planira sve…). Imamo osjećaj da s nama nije sve dobro, ali da smo ipak na neki način i dalje vrijedni. Uviđamo da smo pozvani na nešto veće od svojih sebičnih apetita, ili svojih osrednjih napora. Uviđamo da je To što nas zove i duboko i nedokučivo. Ne možemo a da ne uvidimo da je besmisleni relativizam suprotan iskustvu, i da istina postoji, i ako postoji istina, onda mora postojati i Izvor te istine. U konačnici, dok uokolo tražimo mir koji nam izmiče iz ruku, žudimo počinuti u toj istini. Sada i zauvijek.

To su duboki trenuci.

No zašto su to samo trenuci? Što imaju sveci, koji pronalaze način da budu u zajedništvu s Bogom – satima, danima, ili cijeloga života, a mi nemamo?

Mirnoću.

Sveci su shvatili da je – usred pomutnje i mučenja, iskušenja i smrti, koji su znali dominirati njihovim životom – ključno imati prostor duboke unutarnjosti. Oni imaju temeljnu, a ipak discipliniranu otvorenost takvim trenucima. Prst Božji, poljubac Božji, zagrljaj Božji cijelo nas vrijeme čeka. Mi smo jednostavno previše zauzeti da bismo ga osjetili. Kako je to oštroumno zamijetio papa Benedikt XVI.: „Više ne možemo čuti Boga. Uši su nam prepune raznih frekvencija.”

Tijekom jednoga od posljednjih dana provedenih sa svojom majkom, svetom Monikom, prije nego što je umrla, sveti Augustin opisao je duboko transcendentan trenutak koji su zajedno doživjeli i koji im je bio otkriven:

„Kada bi za nekoga utihnulo previranje puti,

i kada bi utihnule utvare zemlje, mora i zraka,

utihnula nebesa,

i kada bi sama duša samoj sebi utihnula,

i kada bi mogla poći onkraj sebe ne razmišljajući o svojemu vlastitome bitku;

kada bi snovi i objave znane po njezinoj mašti utihnule,

kada bi svaki jezik, i svaki znak, i sve što je podložno prolaznosti posve utihnulo za njega

– jer ako itko sluša, sve će im te stvari reći:

‘Mi nismo stvorile same sebe –

stvorio nas je onaj koji ostaje zauvijek.’”

To je bio trenutak Whittakera Chambersa. To je trenutak bezbrojnih svetaca. A može biti i naš trenutak. Buka svijeta ne mora stanovati u našoj duši. Izvanjski život ne mora zatrpavati unutarnji. Bog nas čeka u trenucima. Ali prvo se moramo umiriti, i znati da je On Bog.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.