Kad se divimo nečijem životu, često se pitamo što je stajalo iza onoga što je ta osoba postigla. Što je radila drugačije? Koje je navike imala? Kod nadbiskupa Fultona Sheena odgovor je prilično jednostavan. Iza njegova poznatog propovjedničkog i evangelizacijskog djelovanja stajao je svakodnevni sat proveden pred Presvetim, piše Aleteia.

Biskup Sheen je bio jedan od najpoznatijih američkih katoličkih evangelizatora 20. stoljeća. Bio je tražen propovjednik, voditelj televizijskih i radijskih emisija, a kasnije i biskup. Putovao je diljem Sjedinjenih Američkih Država, držao predavanja i susretao se s velikim brojem ljudi. No, usprkos svemu tome, jednu stvar nije želio prepustiti slučaju: svoje vrijeme s Kristom.

Odluka donesena na dan ređenja

Već na dan svojega svećeničkog ređenja Sheen je odlučio da će svakoga dana provesti jedan sat pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U svojoj autobiografskoj knjizi “Treasure in Clay” zapisao je: „Odlučio sam također svakoga dana provesti jedan neprekinuti sveti sat u prisutnosti našega Gospodina u Presvetom Oltarskom Sakramentu.“

Nije to bila odluka koju je bilo lako provoditi. Sheen je s godinama imao sve više obveza. Kao pomoćni biskup njujorške nadbiskupije, a potom biskup Rochestera, bio je gotovo neprestano u pokretu. Stizali su mu pozivi za propovijedanje iz cijele zemlje, a uz to je vodio i svoje medijsko apostolsko djelovanje. Ipak, svoj sveti sat nije želio izostaviti.

Priznao je da je ponekad bilo teško pronaći vrijeme za njega. „Sveti sat. Je li težak? Ponekad mi se činilo da jest; mogao je značiti da se moram odreći nekog društvenog susreta ili ustati sat vremena ranije, ali u cjelini nikada nije bio teret, nego samo radost“, napisao je.

Zaključan u crkvi

Koliko mu je ta odluka bila važna pokazuje i jedna pomalo nevjerojatna zgoda koju je sam ispričao. Jednom je putovao vlakom iz Jeruzalema u Kairo. Vlak je polazio u četiri sata ujutro, što je značilo vrlo rano ustajanje. No Sheen je i tada pronašao način da provede svoj sveti sat.

Još zanimljiviji slučaj dogodio se u Chicagu. Jedne večeri želio je otići u crkvu kako bi proveo sat vremena pred Presvetim. Budući da je crkva bila zaključana, zamolio je župnika da mu dopusti ulazak. Župnik ga je pustio, ali je poslije zaboravio da je Sheen ostao unutra. I tako je biskup gotovo dva sata bio zaključan u crkvi i pokušavao pronaći izlaz.

Na kraju mu nije preostalo drugo nego iskočiti kroz mali prozor. Pritom je završio u spremniku za ugljen, što je, očekivano, prilično prestrašilo domaćicu. Ona mu je naposljetku pomogla da izađe.

Takve su se situacije događale jer je Sheen s vremenom postajao sve zaposleniji. Na početku svećeništva svoj je sveti sat znao provoditi tijekom dana ili navečer. No kako je imao sve više obveza, prebacio ga je u rane jutarnje sate, najčešće prije svete mise.

‘Nikada nije bio teret, samo radost’

U tome je možda i najzanimljiviji dio njegova primjera. Sheen nije govorio o svetom satu kao o još jednoj obvezi koju treba ispuniti. Naprotiv, nazvao ga je radošću. Za čovjeka koji je imao toliko posla i koji je gotovo svakodnevno bio okružen ljudima, tih sat vremena u tišini pred Presvetim očito je bilo nešto čega se nije želio odreći. Sheen je razumio da, ako želi drugima govoriti o Bogu, najprije mora biti s Bogom.