O VJERI, NADI I LJUBAVI
Benedikt XVI. o ‘pelagijanizmu pobožnih’: On je plod straha koji ne može izdržati dar ljubavi
Pelagijanizam je pobožnih dijete straha, osakaćene nade, koja ne može izdržati napetost zbog dara ljubavi koja se ne može iznuditi. Tako se nada pretvara u strah, a strah rađa težnju za sigurnošću u kojoj ne smije ostati nikakva neizvjesnost.
Prva varijacija “drzovitosti”, o kojoj trebamo progovoriti, jest građansko-liberalni pelagijanizam: ako već postoji Bog i ako se doista brine za čovjeka, ne može biti tako strahovito zahtjevan, kako nam to predočava vjera Crkve. Na kraju krajeva, ja nisam lošiji od drugih: vršim svoje dužnosti, a male ljudske slabosti ne mogu biti tako pogibeljne. U ovomu se veoma rasprostranjenu životnome stavu ponovno krije ono što smo već opisali kod acedie – čovjekovo umanjivanje sama sebe i samodostatnost naspram beskonačne ljubavi, za koju misli da mu u njegovu građanskome samozadovoljstvu nije potrebna. Možda se u mirna vremena može prilično dugo živjeti s ovim stavom. No, čovjek će se u trenutku krize ili obratiti ili podleći očaju.
Drugo je lice istoga poroka pelagijanizam pobožnih. Oni ne žele oproštenje od Boga i uopće nikakav dar od njega. Oni sami žele biti u redu – ne oproštenje, nego pravedna nagrada. Oni ne žele nadu, nego sigurnost. S tvrdim rigorizmom religioznih vježba, molitvama i djelovanjima žele sebi priskrbiti pravo na blaženstvo. Nedostaje im poniznost koja je bitna za svaku ljubav, poniznost da primimo ono što nam se daruje onkraj naše zasluge i učinka. Poricanje nade u korist sigurnosti, pred kojim ovdje stojimo, počiva na nesposobnosti da se podnese napetost onoga što dolazi i da se prepusti Božjoj dobroti. Stoga je takav pelagijanizam otpadništvo od ljubavi i nade, ali u konačnici i od same vjere. Čovjekovo srce tada postaje tvrdo prema samome sebi, prema drugima, a naposljetku i prema Bogu: čovjeku je potrebno Božje božanstvo, ali mu njegova ljubav više nije potrebna. On samome sebi daje pravo, a Bog, koji se s njime ne slaže, postaje njegov neprijatelj. Farizeji su Novoga zavjeta uvijek vrijedeće oličenje ovoga izobličenja religije. Srž je ovoga pelagijanizma religija bez ljubavi, koja se tako pretvara u žalosnu karikaturu religije.
Pelagijanizam je pobožnih dijete straha, osakaćene nade, koja ne može izdržati napetost zbog dara ljubavi koja se ne može iznuditi. Tako se nada pretvara u strah, a strah rađa težnju za sigurnošću u kojoj ne smije ostati nikakva neizvjesnost. Ljubav ovdje ne prevladava strah budući da se sebičnjak ne želi povjeriti njezinu načinu sigurnosti, koji je uvijek “samo” dijaloški. S ovakvim polazištem strah treba otjerati neovisno o drugomu, onim čime ja sam raspolažem – mojim vlastitim činjenjem, mojim “djelom”.
Takva težnja za sigurnošću počiva na posvemašnjemu samopotvrđivanju svoga “ja”, koje se uskraćuje odvažnosti izlaženja iz sama sebe i povjeravanja drugome. To je upravo dokaz nedostatka istinske ljubavi. Treba, naprotiv, prihvatiti jednu drugu vrstu straha, koja je ne samo poveziva s ljubavlju, nego nužno slijedi iz nje: strah da ćemo povrijediti ljubljenu osobu, da ćemo vlastitom krivnjom razrušiti temelj ljubavi. Liberalizam i prosvjetiteljstvo nam žele ponuditi svijet bez straha, obećavaju posvemašnje uklanjanje svake vrste straha. Željeli bi odagnati svako “još ne”, svaku upućenost na drugoga i njezinu unutarnju napetost koja bitno pripada nadi i ljubavi. Tko čovjeka na taj način “oslobađa” straha, “oslobađa” ga nade i ljubavi.
Gornji tekst je izvadak iz knjige “O vjeri, nadi i ljubavi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.